Sanin Mirvić
PISjournal – Američki državni sekretar Marco Rubio ove sedmice boravio je u četverodnevnoj posjeti Indiji, neuobičajeno dugoj za diplomatu koji, prema američkim medijima, voli brz tempo i kratke diplomatske formate.
Prema najavi američkog State Departmenta, Rubio je tokom posjete trebao obići četiri grada: New Delhi, Agru, Jaipur i Kolkatu. Ipak, raspored putovanja nije mogao sakriti stvarni razlog dolaska. Rubio se sastao s indijskim premijerom Narendrom Modijem i šefom diplomatije Subrahmanyamom Jaishankarom, a zatim i s ministrima vanjskih poslova Japana i Australije, članicama Quada zajedno sa Sjedinjenim Američkim Državama i Indijom.
Sastanak Quada u New Delhiju došao je u trenutku kada Washington pokušava oživjeti format koji je posljednjih godina djelovao uspavano. Quad je sigurnosni dijalog između Sjedinjenih Država, Indije, Japana i Australije, pokrenut 2007. godine s ciljem jačanja saradnje na Indo-pacifičkom prostoru kao odgovor na rastući uticaj Kine i regionalne sigurnosne izazove. Ministri su najavili projekte u oblasti energetske sigurnosti, kritičnih minerala, pomorskog nadzora i infrastrukture u Pacifiku. Time Quad pokušava dokazati da nije samo diplomatski klub za slanje poruka Kini, nego okvir kroz koji se mogu graditi konkretniji lanci snabdijevanja i sigurnosne veze u Indo-pacifiku.
Ali Rubiova posjeta imala je i širi cilj. Washington ne pokušava samo približiti Indiju američkom taboru. Pokušava ustanoviti koliko još može dobiti od zemlje koja želi američku tehnologiju, rusku i iransku energiju, evropsko tržište, izraelsku sigurnosnu saradnju i vlastiti prostor unutar BRICS-a.
Indijska enigma
Kako se nositi s najmnogoljudnijom državom svijeta i jednom od ključnih sila globalnog juga ostaje otvoreno pitanje za Washington, i tokom dva Trumpova mandata i za vrijeme Bidenove administracije. Trumpov oštar pristup prema saveznicima i partnerima, uključujući Indiju, nije donio više koristi od Bidenove opreznije politike, koja je odnose s New Delhijem gradila kroz investicije, transfer tehnologije i radne dozvole za indijske stručnjake.
Indija, naprosto, ne prima diktate. Bidenova administracija pokušala ju je odobrovoljiti i djelimično udaljiti od drugih članica BRICS-a, posebno Kine. Taj pristup je imao određenog učinka: tokom Bidenovog mandata BRICS nije postao potpuno jedinstven antizapadni blok, a Indija je često kočila tvrđe zaključke koji bi joj suzili manevarski prostor.
Ali to nije značilo da je New Delhi napravio konačan zaokret prema Zapadu. Indija je nastavila kupovati rusku naftu po nižim cijenama nakon invazije na Ukrajinu, koristeći zapadne sankcije kao priliku za vlastitu energetsku računicu. Nastavila je održavati i veze s Iranom, uprkos američkom pritisku i stalnim upozorenjima iz Washingtona.
Potom je uslijedilo dodatno približavanje Izraelu. Indija i Izrael imaju pune diplomatske odnose od 1992, ali su te veze posljednjih godina postale mnogo tješnje, posebno u oblasti sigurnosti, tehnologije i odbrane.
Slično se vidi i u pregovorima o slobodnoj trgovini s Evropskom unijom. New Delhi istovremeno razgovara s Briselom, održava odnose s Moskvom, kupuje energente gdje su povoljniji, koristi Quad za balansiranje Kine i ne napušta BRICS. Svaki Trumpov pritisak, naročito carinski, samo pojačava indijsku potrebu da zadrži više otvorenih vrata.
Rubiov pokušaj popravljanja odnosa
Rubio nije u Indiju došao kao Antony Blinken, koji je u Bidenovom mandatu pokušavao graditi odnos gotovo od početka. Sadašnji državni sekretar morao je prvo popravljati štetu nastalu Trumpovim potezima.
Trump je dodatno zaoštrio odnose s New Delhijem kada je Indiji uveovisoke carine zbog nastavka kupovine ruske nafte. Washington je tvrdio da indijska kupovina jeftinijih ruskih energenata posredno pomaže finansiranju rata protiv Ukrajine, dok je New Delhi takav pritisak odbacio kao nepravedan i licemjeran, posebno zato što slične mjere nisu uvedene Kini, još jednom velikom kupcu ruske nafte.
Za Rubija je otežavajuća okolnost bilo i američko približavanje Pakistanu tokom rata protiv Irana. Islamabad je u toj krizi dobio ulogu posrednika i iskoristio je za popravljanje odnosa s Washingtonom, nakon godina hladnijih veza. To je u New Delhiju nužno izazvalo nelagodu. Indija teško prihvata američku politiku koja istovremeno traži njeno strateško partnerstvo i jača prostor za njenog glavnog regionalnog rivala.
Indijski premijer sastanak je opisao kao razgovor o “pitanjima regionalnog i globalnog mira i sigurnosti”. Formulacija je bila dovoljno široka da ne otkrije mnogo. Upravo u tome leži indijska diplomatska vještina: New Delhi rijetko zatvara vrata, ali još rjeđe unaprijed pokazuje cijenu ulaska.
Energija kao stvarni predmet pregovora
Rubiov dolazak u Indiju poklopio se s Trumpovim razgovorima s kineskim predsjednikom Xi Jinpingom. Taj vremenski raspored može se čitati kao američko ispitivanje terena: Washington pokušava vidjeti koliko može pritisnuti Kinu, a da pritom Indiju ne gurne preduboko u alternativne formate.
U pozadini svega stoji energija. Indija je veliki uvoznik nafte, a rat protiv Irana i kriza oko Hormuškog moreuza direktno pogađaju njene interese. Rubio je tokom puta poručio da Hormuz mora ostati otvoren “na ovaj ili onaj način”, čime je jasno pokazao da pitanje energetskih ruta nije sporedna tema, nego središte američkog pritiska.
Washingtonu nije drago što Indija kupuje energente od američkih rivala. Ali Rubio je morao računati s činjenicom da New Delhi neće žrtvovati energetsku sigurnost radi američke političke simbolike. Indijska strana već mjesecima tvrdi da je diverzifikovala nabavku i da sve veći dio nafte dolazi rutama koje ne zavise od Hormuza. Prema podacima indijskog Ministarstva za naftu i prirodni gas, oko 70 posto indijskog uvoza sirove nafte sada dolazi rutama izvan Hormuškog moreuza, u odnosu na ranijih oko 55 posto.
Zato su prijetnje morale biti prigušene. Rubio nije mogao doći u Indiju s porukom ultimatuma. Mogao je ponuditi alternativu.
Glasnogovornik američkog državnog sekretara saopštio je da je Rubio naglasio kako Sjedinjene Države neće dozvoliti Iranu da “drži globalno energetsko tržište kao taoca” i dodao da američki energenti mogu pomoći Indiji da diverzifikuje snabdijevanje. Ta izjava nadovezuje se na Rubiovu poruku prije puta: Washington je spreman Indiji prodati “onoliko energije koliko želi kupiti”.
Indijska strana ni ovaj put nije ponudila izjave koje bi do kraja razotkrile njene pozicije. Najkraće rečeno, kod Indije su sve opcije uvijek moguće, osim one koja ide protiv njenog interesa.
A indijski interes počinje od energije. Zemlja zavisi od uvoza energenata, pa joj američka ponuda vjerovatno politički laska, ali ekonomski nije jednostavna. Ako su ruska ili iranska nafta povoljnije, New Delhi neće lahko pristati na skuplju alternativu samo zato što dolazi iz Sjedinjenih Država.
Trumpu bi, naravno, odgovaralo da Indija počne kupovati američke energente. Time bi smanjila kupovinu kod njegovih rivala, otvorila novo tržište američkim proizvođačima i smanjila veliki trgovinski suficit koji Indija ima u odnosu na Sjedinjene Države.
Taj suficit je godinama bio izvor frustracije za Trumpa. Prema dostupnim podacima, Indija je u 2023. ostvarila trgovinski suficit sa SAD-om od oko 35 milijardi dolara, što je ovu neravnotežu učinilo politički osjetljivom temom za Washington koji je često koristio carine kao sredstvo pritiska, ali i podsjećao Indiju zašto ne treba zavisiti samo od američkog tržišta. Carine koje su trebale disciplinovati New Delhi zapravo su pojačale indijsku sumnju u američko partnerstvo.
Rezultati Rubiove posjete neće biti odmah vidljivi. Ako Indija napravi makar mali zaokret, to će se pokazati tek kroz odluke o energentima, odnos prema ratu protiv Irana, ponašanje unutar BRICS-a i spremnost da Quad pretvori u instrument praktične saradnje.
Glavna poruka Rubiove posjete već je jasna: Washington želi Indiju kao ključnog partnera u svojoj strategiji prema Kini, dok New Delhi vidi Ameriku kao važnog partnera, ali ne želi da joj SAD određuje granice vanjske politike.
