Robert Fisk
Ove sedmice mi je jedna američka čitateljka, umorna od korona novinarstva, poslala molbu: „Mora da je bilo mnogo surovosti koje su otpočeli glavni gangsteri na ‘Bliskom istoku’, što jednostavno ne ulazi u naslove“, napisala je. „Trump i ostali ili je ignoriraju ili je tiho osuđuju.“
Sumnjam da Donald Trump to ignorira, ali mislim da on to ne zna. A saučešće je pomalo duga riječ za trenutne stanare White House (Bijele kuće).
Rusija kao libijski posljednji saveznik gubi svoju poziciju jer se libijsko-američki, i nekadašnji prijatelj Washingtona, general Khalifa Haftar povlači iz Tripolija izgubivši čak i grad Sabrathu „međunarodno priznatu“ vladu.
Navodnici su važni zato što su Turci i njihova vojna oprema, uključujući plaćenike iz uništene stare Slobodne sirijske vojske (Free Syrian Army), podržavali Al-Saradžijevu vladu u Tripoliju. Libijski rat, baš kao i sirijski rat i libanski građanski rat prije toga, sada je igralište za prilično puno gangstera moje američke čitateljke.
Saudijska Arabija, Emirati i Egipat podržavaju Haftara, čije se antiislamističko uvjerenje poziva na Al-Sisia i Al-Sauda sa Bliskog Istoka. A, naravno, i Moskva se “nasmiješila” Haftaru. Nekada jedan od Gadafijevih pouzdanih časnika (sve dok nije prebačen da se bori u beznadežnom ratu u Čadu gdje je zarobljen), a onda dobar prijatelj CIA-e, dobio je konačno priznanje nakon što se ponovo pojavio kao hrabri general da bi spasio Libiju: 2017. godine Haftar je oslobodio ruski nosač aviona Admiral Kuznetzov koji je krstario Mediteranom na putu od Sirije do Baltika.
Bio je to jedan od Haftarovih najboljih trenutaka. Zbog dodvoravanja Kremlja tokom video-konferencije sa ruskim ministrom odbrane sjedio je u oficirskoj blagovaonici na nosaču aviona. Tema je bila ono što ste mogli i očekivati: saradnja protiv međunarodnog terorizma. To je, na kraju krajeva, pitanje za koje Vladimir Putin sebe smatra stručnjakom – bilo da je to „teror“ u Čečeniji, „teror“ u Ukrajini, „teror“ u Libiji ili „teror“ u Siriji. Tokom sljedećih mjeseci bilo je obećanja o ruskoj podršci, ali osim nekoliko plaćenika nije bilo stacioniranih ruskih trupa i oružja na libijskom tlu.
Ako je Libija bila igralište, Haftar je onda više bio igračka nego ozbiljan kandidat za ruski savez. Moskva je držala svoju ruku u libijskom pijesku te je mislila da bi je sada UN, SAD i „međunarodna zajednica“ trebali konsultirati o bilo kojoj raspravi o budućnosti Libije, ali oni nisu povezivali rusku vlast sa Haftarovom Libijskom nacionalnom armijom (koja sada ima čak i islamističku komponentu).
Sisi i saudijski prijestolonasljednik mogu, ako žele, zakačiti svoja odlikovanja Haftaru. Putin je lojalan drugoj vojsci: sada različite sirijske vojne grupe djelimično okružuju „pobunjeničku“ provinciju Idlib. I, kao što svi znamo, sada je „primirje“ duž linija fronta jer turske i ruske trupe, navodno, patroliraju autoputom istok-zapad Halep-Latakija kroz Idlib.
Ali Turci su, to je ruska sumnja, ohrabrili civile povezane s islamističkim i nacionalističkim pobunjenicima u Idlibu da blokiraju autocestu. Barikade na putevima se naravno postavljaju i tako se sprečavaju „čuvene“ zajedničke patrole. Ali turski predsjednik Redžep Tajjip Erdoan (Recep Tayyip Erdogan) se neće boriti protiv sirijske vojske ili Rusa. Smrt 37 njegovih vojnika, koji su poginuli u sirijsko-ruskom zračnom napadu, u Idlibu bio je najozbiljniji događaj u turskoj vojnoj historiji od pokušaja državnog udara protiv Erdoana 2016. godine. Takva upozorenja moraju se uzeti u obzir.
Pravi problem Turske, kojeg su Rusi itekako svjesni, je šta učiniti sa džihadistima i islamističkim grupama koje su se borile uz Assadovu opoziciju. Zasigurno im se neće dozvoliti da se skrase u Turskoj čije su južne gradove napali. A Turska, kako sumnjaju Sirijci, želi zadržati ona područja Sirije, uključujući i stotine kvadratnih milja sjeverno i istočno od Halepa, koja njene trupe trenutno zauzimaju.
Trenutno je sirijska vlada prilično sretna što se nacionalistički pobunjenici svađaju i bore sa islamistima u Idlibu. Damask vjeruje da će, s vremenom i strpljenjem, kontrolirati sav Idlib, iako je istočna Sirija posebna priča.
Dakle, uloga Rusije u Siriji i dalje je jedini ozbiljan savez na Bliskom Istoku. To je osiguralo opstanak Bashara al-Assada. Sovjetske vazduhoplovne snage i transformirana sirijska vojska ne mogu izgubiti, ali bez obzira na stalnu medijsku kampanju u Idlibu, sirijska vlada je mnogo više zabrinuta zbog ekonomske situacije u zemlji.
Tako su u većini razorene zemlje, koja je sada vraćena vlastima, ljudi sve siromašniji, pa je vlada u Damasku u opasnosti da izgubi jednu od svojih stalnih ratnih priča a to je da Assad i stranka BAAS mogu sami zaštititi Siriju. Jedna je stvar „zaštititi“ svoje ljude od islamista i ISIS-a, a sasvim druga opskrbiti ih hranom, gorivom i novcem kada se rat dobije. U Damasku se čak govori o tome kako se subvencije za hljeb, najvažnije u zemlji, možda neće održati. Dakle, ako Idlib ostane ratni front u turskim i zapadnim očima, to je sada vrlo mali dio problema vlade.
Sirijska ekonomija je sada još osjetljivija zbog ulaganja u dolare i nekretnine i urušava se u ekonomskoj krizi bez presedana. Dok se libanska funta za šest mjeseci srušila sa 1.500 na 3.000 za dolar, Sirijci koji bi mogli putovati u Bejrut i preuzeti gotovinu i robu nisu mogli podići svoj novac zarobljen u libanonskim bankama. Dosad se smatra da se do trećine likvidnosti privatnog dolara u Siriji, možda i mnogo više, nalazi u Libanonu. Sada je sirijska funta, koja je prije rata stajala 48 američkih dolara, a onda tokom borbi pala na 700 funti za dolar, vrijedna 1200 sirijskih funti. Čak i Assadove pristaše kritiziraju vladu zbog njenog neuspjeha u pružanju osnovnih usluga.
Ovo nije puki prolazni prigovor. Kamen temeljac BAAS stranke uvijek se doživljavao kao sigurnost sirijskog naroda. Bez obzira da li su ljudi vjerovali u to, jer je glavna briga stranke zasigurno bila sigurnost režima, barem su znali da će njihove osnovne potrebe biti zadovoljene. Hrana, obrazovanje, zdravstvena zaštita je bila osigurana ma kako daleko ti standardi bili iza Libanona ili Sadamovog Iraka. Vlada se mogla boriti čak i protiv rata na osnovu toga da se pobijede sektaštvo i džihadski „terorizam“. BAAS je bio prividno svjetovni, koliko god su njime dominirali Alaviti.
Ali sirijska ekonomska zamka sada proganja vlasti. Prije nekoliko mjeseci vjerovalo se da bi Katar mogao intervenirati u obnovi Sirije – to je projekat koji bi povećao teritorijalnu moć Katara i naljutio njegove saudijske protivnike. Ruske kompanije bi tada mogle iskoristiti katarsku gotovinu za organizaciju obnove Sirije. Ili bi Saudijci mogli stati ispred Katara i sami preuzeti preporod Sirije na štetu Teherana; na kraju krajeva, sirijski saveznik Iran trenutno nije u stanju zaštititi ekonomiju Damaska.
Dakle, sada se mora postaviti pitanje: može li Rusija spasiti sirijsku ekonomiju kao što je spasila sirijsku vojsku? Jedno je postaviti svoje lovačke avione Sukhoi u sirijsku zračnu bazu, a sasvim drugo ubrizgati ruske rublje u fizički uništenu naciju koja pripada savezniku sa Bliskog Istoka, ma koliko bili odani.
Ovo je sada najveće pitanje za sirijski režim i za njegove ruske spasioce. Assad je bio odan Putinu, a Putin Assadu, ali ekonomski opstanak Sirije, a ne bombardiranje Assadovih neprijatelja, sada je najveći izazov s kojim se zemlja suočava. Ovo je, i samo to, novi test odnosa Moskve i Damaska.
