Hafed Al-Ghwell Libiju
Autor je izvršni direktor Sjevernoafričke inicijative na Institutu za vanjsku politiku pri Školi za napredne međunarodne studije Univerziteta Johns Hopkins u Washingtonu.
PISjournal – Kako Moskva jača svoj stisak u istočnim regionima Libije, to je izazvalo nova geopolitička potresanja u širem regionu Sjeverne Afrike, dijelovima Mediterana i još zapadnije, preko Atlantika.
Katastrofalne poplave u septembru, u kojima je u Derni poginulo oko 20.000 ljudi, pretvorile su se u stratešku priliku za Rusiju da poveća svoj uticaj u regionu. Zloglasni pučista Khalifa Haftar, koji kontroliše veći dio istočne Libije, koristi ovu istu krizu da ojača svoju vlast proširujući svoje veze s Moskvom i, što je čudno, i sa SAD u isto vrijeme. To nije sve, ali zašto je ovo alarmantno?
Naravno,ugodno i opušteno “partnerstvo” Rusije sa Haftarom nije tajna. Međutim, sve veći kontakti sa Rusijom,u koju spadaju i posjeta Moskvi krajem septembra ove godine i sastanci sa predsjednikom Vladimirom Putinom, izazivaju zabrinutost zbog brzog širenja ruskog uticaja i ogromnog prelaska sa pasivne, često prikrivene, uloge na aktivnije ponovno angažovanje u Libiji. Nakon što je uspješno reorganizirala svog primarnog “agenta” u žarištima Afrike, privatnu vojnu kompaniju Wagner, Rusija se udaljava od održavanja značajnog, ali nedovoljno priznatog prisustva na istoku i jugu Libije, gdje Haftar, samoproglašeni vrhovni vođa Libijske nacionalne armije, drži vlast.
Posebno su zabrinjavajući nepotvrđeni izvještaji da Moskva tjera Haftara da potpiše ugovor o isporuci sistema protivvazdušne odbrane i obuci pilota u zamjenu za to da Rusija uspostavi zračne i pomorske baze u Libiji kako bi vršila svoje operacije tamo, kao i u Sahelu. Sporazum signalizira namjeru Moskve da legitimizira aktivnosti koje je Wagner ranije tajno preduzimao u Libiji i širom Afrike pod pokroviteljstvom njenog Ministarstva odbrane. To je duboki pomak u vezama Moskve s Haftarom koji datiraju još od 2016. godine, kada je tražio stranu vojnu ekspertizu iz Rusije, Francuske i SAD-a za borbu protiv ekstremističkih uporišta u Bengaziju i Derni. Rusija je iskoristila ovu priliku da povrati uporište u Libiji preko Wagnerovih plaćenika, koji su se od tada uspostavili u Sirtu i Jufri, blizu unosnih naftnih nalazišta.
Posljednji put kada je Rusija bila ovako aktivno angažirana u Libiji, partnerstvo Haftara i Moskve umalo je dovelo do zauzimanja Tripolija, što je na kraju propalo zahvaljujući intervenciji Turske. Od tada su pribjegli konsolidaciji Haftarove kontrole nad ekspanzivnom regijom, koju on sada koristi u tekućim pregovorima o trajnom političkom rješavanju. U proteklih nekoliko godina, Haftarova “imperija” je Moskvi pružila sve mogućnosti koje su joj bile potrebne da nastavi stvarati značajne strateške prednosti u Libiji, pretvarajući je u platformu za projekciju moći prema Sahelu i potencijalno Mediteranu. Ruskih plaćenika u Libiji sada ima između 1.000 i 1.500, uz podršku oko 1.000 pripadnika sirijskih milicija koje stoje uz vladu u Damasku i koji se rotiraju između Bengazija i Sirije.
Krećući ka dubokom pomaku – ostavljajući po strani svoje motive koji mogu, ali ne moraju uključivati ruske probleme u Ukrajini – Moskva signalizira da je došla tu da ostane u Libiji. Još više zabrinjava brza centralizacija i akumulacija moći u redovima Haftarove uže porodice i najužeg kruga saradnika. U svojoj srži je zamršen proces nepotizma koji se maskira kao vojno restrukturiranje. Komandne odgovornosti koje su ranije bile raspoređene među različitim vojnim licima sada se nepogrešivo spajaju pod grupu Haftarovih lojalista, efektivno marginalizirajući potencijalne protivnike.
Međutim, ova introspektivna kampanja za prevlast ne prestaje samo na potčinjavanju cijele vojne komande pseudodinastiji Haftar. To također uključuje nekontrolirani upad u ekonomske i političke domene Libije podizanjem patronažnih struktura i pokretanjem raznih poduhvata koji generiraju prihod. Proširujući svoj uticaj, podstičući saveze i zavisnost, Haftarov paralelni režim može politički iskoristiti ove loše stvorene dobitke kako se situacija razvija. Za Rusiju je to posebno ohrabrujuće jer će njena dugoročna agenda za Libiju opstati i u budućnosti.
Pojava Sadama Haftara, najmlađeg sina Halife Haftara, daje živopisnu sliku ambiciozne figure koja predvodi političke i ekonomske aktivnosti porodice. Dok nastavlja da ostavlja svoj trag u složenom pejzažu Libije, njegov postepeni rast i uticaj ne samo da pružaju uvid u ukupnu mapu puta porodice Haftar, već takođe odražavaju namjere Rusije dok nastoji da se ponovo uspostavi nakon neslavnog povlačenja 2011. Međutim, čak i sa lukavim gambitom i njegovim pažljivim izvođenjem, izgledi da Moskva osigura legitiman sporazum o odbrani — kao prvi od mnogih državnih udara — s Haftarovim paralelnim režimom, puna je poteškoća, iako one nisu nepremostive.
Međunarodno priznata libijska vlada koju predvodi Abdul Hamid Dbeibeh i dalje će morati odobriti takav sporazum, a s obzirom na trenutnu klimu, to je malo vjerovatno. Osim toga, čak i unutar Haftarovog vlastitog feuda, postoje problemi. Predstavnički dom sa sjedištem na istoku i dalje zadržava zakonska ovlaštenja da poništi takav sporazum ako njegova ratifikacija umanji utjecaj Aguile Saleha, šefa parlamenta, koji želi stvoriti svoju vlastitu sferu u Libiji.
Međutim, Zapad se ne bi trebao kladiti na ova očigledna uska grla i uljuljkati se u nedjelovanje samo na osnovu „šta ako” i beskrajne igre geopolitičkih vjerovatnoća. Situacija koja se razvija u Libiji, dok je u povojima, još uvijek je neuljepšan odraz širih geopolitičkih ambicija Rusije i Evropa ozbiljno treba da obrati pažnju.
Prvo, krhkost Libije, nacije koja se još uvijek bori s dugogodišnjim političkim podjelama i dugotrajnim sukobom između istoka i zapada, pruža savršen teren za ambicije Rusije. Usklađivanjem sa Haftarom, Rusija ne samo da dobija strateškog saveznika već i platformu sa koje može uticati na dinamiku regiona. Osim toga, njegovanje bližih odnosa će podržati post-Haftarovu dinastiju, potencijalno katalizujući novo žarište sukoba na onome što bi neki nazvali na pragu Evrope.
Kvazivojna Wagner grupa nastavlja da se učvršćuje u Libiji, uprkos nedavnoj pogibiji njenog vođe Jevgenija Prigožina. Ipak, širom zapadnih prijestolnica još uvijek postoji opipljiv odbacivajući narativ koji Wagnera i rusko prisustvo u Libiji predstavlja kao puki oportunizam. Realnost je, međutim, da je grupa plaćenika samo mali dio dugotrajnog angažmana, samo jedna od manifestacija ruskih geopolitičkih ambicija koje se protežu daleko izvan vojnih ili pomorskih baza za špijuniranje u dvorištu NATO-a ili koje su kao kamen u obući koji žulja Euroatlantsku hegemoniju.
Efekti ovog geopolitičkog šaha su već opipljivi. Sa svakim novim ruskim potezom da proširi svoje prisustvo, ravnoteža snaga u Libiji se stalno naginje, uglavnom u korist istoka kojim dominira Haftar – dajući Tobruku i Sirtu neviđenu polugu u osiguravanju trajnog, iako kontroverznog i jednostranog, rješavanja dugotrajnog političkog libijskog pitanja divizije. Štaviše, Rusija se također nije sramila uplesti u igru s Haftarovim zapadnim rivalom, privremenom vladom sa sjedištem u Tripoliju, koju podržava Zapad, koju vodi premijer Dbeibeh.
Igrajući na obje strane, Rusija prelazi sa pasivne uloge u procesu kojim upravljaju UN na aktivno učešće, što je potencijalno zabrinjavajuće. Iako će Rusija nastaviti javno podržavati proces UN-a, ona bi također mogla iskoristiti svoje novonastale veze s obje strane da prikriveno gura rješenje koje štiti dugoročne interese Moskve, na štetu libijskih težnji za obnavljanjem davno izgubljenog suvereniteta u stabilnoj i jedinstvenoj državi. Drugim riječima, ako Libija u neprestanom metežu bolje služi interesima Moskve, tada pomak ka aktivnijoj ulozi neće slutiti na dobro, kako za Libijce, tako i za još uvijek nejasnu viziju Zapada za budućnost te sjevernoafričke zemlje.
Efekti političkih igara u Libiji koji su u začaranom krugu su ogromni, što potencijalno može rezultirati povećanim migracijskim tokovima prema Evropi, pogoršanjem vlasti u Libiji i daljnjim učvršćivanjem uloge aktera koji imaju svoje interese. Ne treba brinuti samo Libija. Potencijalno širenje nestabilnosti na širu regiju Sjeverne Afrike, koja se proteže do Sahela i Roga Afrike, moglo bi pogoršati ionako nestabilnu sigurnosnu dinamiku tamo, stvarajući nove netrpeljivosti ili uvodeći nove složenosti koje samo služe za proširenje vakuuma moći uzrokovanih produženim sukobima.
U zaključku, taktički napori Rusije da ojača svoje vojno prisustvo u istočnoj Libiji ne mogu se posmatrati odvojeno od strane Evrope. Takvi asertivni manevri, uključujući potencijalnu realizaciju pomorske baze na južnom krilu Europe, mogli bi promijeniti delikatnu ravnotežu snaga u regiji. To bi moglo imati posljedice ne samo na unutrašnju dinamiku Libije, već i na globalni geopolitički pejzaž, predstavljajući opipljivu prijetnju na pragu Evrope.
Stoga je od vitalnog značaja za Evropu da se samouvjereno kreće u ovoj strateškoj zagonetki. Da bi se suprotstavila rastućem uticaju ruskog uticaja u Libiji, Evropa treba da pokaže geopolitičku pronicljivost. To bi moglo uključivati poduzimanje odlučnije akcije u Libiji, revitalizaciju diplomatskog dijaloga ili jačanje kapaciteta kolektivne odbrane bloka. Kako Evropa nastoji da zaštiti svoje regionalne interese, ona se takođe mora zalagati za stabilnu, mirnu Libiju — što je, na kraju, istinska neophodnost za sve uključene strane.
