PISjournal–Bježanje američke vojske iz Kabula koje je zapravo njihov ponovljeni bijeg iz Vijetnama 1975. godine označilo je poraz Washingtona u njegovom najdužem ratu u istoriji SAD -a. Poraz čiji su se znakovi pojavili prije mnogo godina, ali su različite uprave na varljiv način pokušale prikriti realnost rata od američkog i svjetskog javnog mnijenja. Beskorisni rat završio je najneugodnijim mogućim načinom, ostavljajući hiljade mrtvih i stotine milijardi dolara uzalud potrošenih, sa prizorima bijega američkih vojnika, dok su talibanski borci pobjedonosno marširali tenkovima i avionima dok je ratni plijen plaćen od ujaka Sama uzimajući novac od američkih poreznih obveznika .
Video snimci sa aerodroma u Kabulu pokazuju da 6.000 američkih vojnika poslanih tamo nije moglo čak ni osigurati američko osoblje i državljane oko piste za izlaz. Vojni let može prevesti 640 ljudi, a kaže se da više od 10.000 Amerikanaca još čeka svoj red. Američke vlasti su toliko zbunjene da ne mogu ni predstaviti medijima tačan broj svojih državljana u Afganistanu.
Od 11. septembra 2001, SAD su potrošile više od 2 biliona dolara na svoj rat u Afganistanu, naime svaki dan 300 miliona dolara, ili 50.000 dolara po jednom Afganistancu od ukupno 40 miliona stanovnika. Jednostavno rečeno, ujak Sam je potrošio na prazan slogan (protiv terorizma) u Afganistanu više od bogatstva Jeffa Bezosa, Elona Muska, Billa Gatesa i 30 drugih američkih milijardera zajedno.
To uključuje 800 milijardi dolara direktne ratne potrošnje i 85 milijardi dolara obuke za afganistansku vojsku, koja se srušila u sedmicama nakon iznenadnog zatvaranja zračne baze Bagram početkom jula.
Prema Forbesu, SAD su rat u Afganistanu vodile s posuđenim novcem. Istraživači sa Univerziteta Brown procjenjuju da je rata kredita plaćena više od 500 milijardi dolara (za ukupno 2,26 biliona dolara), a procjenjuju da bi do 2050. godine ukupne kamate za ratni dug u Afganistanu mogle doseći 6,5 biliona dolara. To je 20.000 dolara po američkom građaninu.
Broj američkih vojnih lica čak naglašava razmjere poraza. Ubijeno je 2.500 američkih vojnika, a gotovo 4.000 američkih građevinskih preduzimača također je među ubijenima u posljednje dvije decenije.
Sada se američko javno mnijenje pita za kakvu je korist poginulo 2.500 vojnika, 20.000 povrijeđeno, a potrošeno je više od 2 biliona dolara. Povratak talibana na vlast označava veliki poraz SAD -a u njihovoj istoriji.
Američke administracije dugo su krivile afganistansku vojsku da opravda svoj poraz i povlačenje iz Afganistana. “Naši saveznici [u Afganistanu] se ne bore”, to su rekli Obama, Trump, a sada i Biden. Međutim u stvarnosti je ovih godina ubijeno na desetine hiljada Afganistanaca, uključujući 69.000 policajaca i 47.000 civila.
Reći da je nakon smrti Osame bin Ladana bitka završena i da SAD nisu otišle u Afganistan radi demokracije, druga su opravdanja za ublažavanje pritisaka poraza.
Odmah na početku rata u Afganistanu, Amerikanci, uzbuđeni završetkom Hladnog rata i ulaskom u unipolarni svjetski poredak, smatrali su se svjetskom policijom i, kao u križarskim ratovima, sebi su dali etičke kvalifikacije za širenje demokratije.
S demagoškim parolama pomiješanim s idealističkim osjećajima, tvrdili su da kažnjavaju počinitelje terorizma u cijelom svijetu, posebno one koji su ubili američke civile u napadima 11. septembra. I tako su SAD ušle u zemlju poput Afganistana pod istim sloganima.
Dominic Tierney u svojoj knjizi “Pravi način gubitka rata: Amerika u doba sukoba koji ne mogu pobijediti” kaže za časopis Time da je “jedna od velikih tragedija rata u Afganistanu to što su Sjedinjene Države mogle imati mnogo bolje rezultate” još 2002. pregovarajući o sporazumu s talibanima.Godine 2002. Talibani su se obratili Sjedinjenim Državama i u osnovi rekli: Gledajte, izgubili smo. Ako nam ponudite neku vrstu mjesta u novom Afganistanu, voljni smo da se razvije u političku stranku. Bushova administracija to nije ni uzela u obzir jer su u to vrijeme Al-Qaeda i talibani bili na neki način zbijeni u ovoj kanti loših momaka, zločinaca, skoro pa nacista. I zato nismo bili voljni postići neku vrstu dogovora. “
SAD i njihovi saveznici u roku od dva mjeseca operacije najavili su “oslobađanje” Kabula od talibana. Dve godine kasnije, u maju 2003. godine, ministar odbrane Donald Rumsfeld rekao je na konferenciji za novinare da su “velike borbene operacije završene”. Ali svejedno nisu bili gotovi.
Uzastopne administracije prevarile su američku javnost i obojile bojno polje u Afganistanu u “divno”, dok to nije bilo tako. SAD su bile u blatu u Afganistanu, kao i u Vijetnamu decenijama prije. U svojim memoarima, Rumsfeld je napisao da SAD nisu imale karte i da su se oslanjale na “stare karte Britanskog carstva” Afganistana kada su izvršile invaziju na državu Centralne Azije.
Istraživanja su otkrila da su SAD jedva pobijedile u nekom ratu nakon Drugog svjetskog rata. Je li ovo nova američka stvarnost?
“Koreja je bila zaista težak zastoj. A od Koreje imamo Vijetnam – najzloglasniji poraz Amerike – i Irak, još jedan veliki neuspjeh. Možete čak dodati i druge sukobe poput Libije, poput Somalije”, kaže Tierney za Time.
A sada je Afganistan simbol najvećeg poraza u američkoj istoriji.
Afganistan je “groblje carstava”, bilo Britanskog carstva 19. ili Sovjeta 20. stoljeća. Ovo je lekcija koju je većina kolonijalističkih sila do sada naučila.
SAD su pretrpjele historijski poraz od talibana. Najduži američki rat, koji je počeo 2001., završio je 2021. sramotnim porazom.
Smatra se da je SAD, kao velesila,u sunovratu. Ovo dovodi u pitanje kvalifikaciju SAD -a za vođenje političkih i vojnih blokova, kao i njen kredibilitet kao pouzdanog saveznika u međunarodnim sukobima i rivalstvima. Ako SAD pogrešno isplaniraju Afganistan i pretrpe sramotan poraz, kako onda drugi mogu vjerovati njegovim proračunima i obećanjima o podršci u istočnoj Aziji ili Južnom kineskom moru ili zapadnoj Aziji?
Čak je i povjerenje američkih saveznika, poput Europske unije i Britanije, narušeno. američke
