PISjournal – Strateške i političke prilike na Bliskom istoku nisu povoljne za Sjedinjene Države u posljednje vrijeme. Iračka vlada pokušava da protjera i posljednjeg američkog vojnika sa svog tla, u Siriji ih, također, ne žele, a Ansarullah u Jemenu ne prestaje sa svojim vojnim operacijama. uticaj
Osovina otpora koju predvodi Iran svakim danom sve je jača i predstavlja pravu noćnu moru zapadnim imperijalistima.
Da stvar bude gora po Washington, glas otpora se počinje čuti i u Africi. U Nigeru.
U ovoj afričkoj državi u saharsko-sahelskoj oblasti prije devet mjeseci desio se vojni puč kojim je sa vlasti zbačen dotadašnji predsjednik Muhamed Bazumi. Vlast je prešla u ruke generala Abdurahmana Tchijanija. Vojne snage Sjedinjenih Država su tokom ovih mjeseci bile prisutne u Nigeru jer su prethodna nigerska vlada na čelu sa Bazumijem bili partneri sa SAD-om.
Puč i dolazak generala Tchianija na vlast nije odgovaralo Washingtonu pa su zaprijetili sankcijama ukoliko se na vlast ne vrati “demokratski” izabrani predsjednik Bazumi. No, situacija se nije promijenila, a nova vlast u Nigeru više ne želi Ameriku na svom tlu niti za saradnju sa Zapadom.
S tim u vezi, u nedjelju je glasnogovornik nove nigerijske vlade Amadou Abdramane izjavio da je, s obzirom na zahtjeve naroda Nigera, vlada Nigera odlučila da povuče sporazum sa SAD-om koji je dozvoljavao prisustvo američkog vojnog i administrativnog osoblja iz američkog Ministarstva odbrane.
Navodeći da je američko vojno prisustvo nezakonito i da krši sve ustavne i demokratske zakone, Abdramane je naglasio da je sporazum nepravedan i da su ga SAD jednostrano nametnule 6. jula 2012. njegovoj zemlji. Nakon razgovora na visokom nivou s američkim diplomatskim i vojnim zvaničnicima, vojna vlada Nigera je posljednjih dana objavila da američko vojno prisustvo u zemlji više nije opravdano.
Američka delegacija nedavno se sastala sa nekoliko nigerskih zvaničnika, uključujući premijera Alija Mahamana Lamine Zeinea, sa ciljem da razgovaraju o produženju bezbjednosnog sporazuma između dvije zemlje. Međutim, delegacija nije uspjela da se sastane sa vođom državnog udara generalom Abdurahmanom Tchianijem.
Jedan od vojnih zvaničnika Nigera izjavio je da njegova zemlja žali zbog namjere američke delegacije da narodu Nigera oduzme suvereno pravo da bira svoje partnere i vrste partnerstava koja im mogu zaista pomoći u borbi protiv terorizma. Američki delegacija je postupila protiv diplomatskih protokola i nije čak ni obavijestila domaćine o svom dnevnom redu i datumu dolaska. On je dalje rekao da je ton američke delegacije ponižavajući i da je ugrozio suverenitet Nigera.
Reagirajući na potez Nigera, Washington je rekao da opoziv sporazuma o vojnoj saradnji nije opcija za SAD, dodajući da će se pridružiti Francuskoj i drugim zapadnim zemljama u poduzimanju praktičnih mjera protiv novih lidera Nigera. SAD ima oko 1.000 vojnika stacioniranih u Nigeru pod izgovorom da se bore protiv terorizma.
Od svog državnog udara u junu 2023., zemlja je prekinula svoje sigurnosno partnerstvo s EU i učinila isto sa svojim vojnim sporazumima s Francuskom i protjerala njene vojne snage.
Niger je bio ključan za američke vojne operacije u afričkoj regiji Sahel i upravo se tu nalazi velika zračna baza. SAD su zabrinute zbog širenja nasilja u regiji, gdje su se lokalne grupe zaklele na vjernost Al-Kaidi i terorističkim organizacijama ISIL-a. Posljednjih godina američka vojska počela je upravljati velikom zračnom bazom u nigerskom gradu Agadezu, oko 920 kilometara od glavnog grada Niameya, koristeći je za nadzorne letove aviona s posadoM,bespilotnih letjelica i druge operacije. Washington je također tokom godina uložio stotine miliona dolara u obuku nigerske vojske. Ova ulaganja mogu dobro objasniti zašto SAD ne želi da izgubi ovu stratešku bazu koja mu je omogućila da uključi Sjevernu Afriku u svoj krug za promatranje sigurnosti.
Odmah nakon puča, Bijela kuća je objavila saopštenje u kojem osuđuje svaki pokušaj preuzimanja vlasti u zemlji upotrebom sile i upozorava da će preuzimanje vlasti dovesti do toga da Washington prekine saradnju sa ovom zemljom. U saopštenju se također poziva na oslobađanje svrgnutog predsjednika Muhameda Bazuma.
Do sada, SAD su samo osudili puč i izdali upozorenja, ali nisu prešli sa riječi na djela. Ustvari, njima je bilo važno zadržati svoju bazu u Nigeru pa su pokušali i drugi način – naime, oni su pokušali diplomatskim putem da se približe vođi puča kako bi osigurali svoje interese. Stoga je Victoria Nuland, vršilac dužnosti zamjenika državnog sekretara posjetila Niger i pokušala da osigura nastavak američkog prisustva. Taj potez je naljutio Francusku koja je izbačena iz Nigera, svoje bivše kolonije.
Victoria Nuland nije uspjela ostvariti američki plan. Kada je došla u Niger, odbili su njen zahtjev da razgovara sa novim vođom Tchianijem, a također su joj zabranili da posjeti svrgnutog predsjednika Bazumija.
U oktobru je Washington službeno označio vladu Nigera kao vladavinu državnog udara i ograničio je vojnu i finansijsku pomoć zemlji. Američki lideri su oduvijek tvrdili da je njihov glavni cilj vojne saradnje sa Afrikom razvoj demokratije u zemljama ovog kontinenta, ali je pojava državnih udara pokazala suprotno.
Afrika više ne želi biti pod zapadnom čizmom
Do prije nekoliko decenija, afričke nacije bile su pod zapadnom i evropskom kolonizacijom, i uprkos zvaničnoj nezavisnosti u drugoj polovini dvadesetog vijeka, lokalne samouprave su ostale pod jarmom nezvaničnog zapadnog mandata. Ali, sada vlade razvijaju razumijevanje globalne stvarnosti, nešto što je motiviralo njihov napor da potpuno iskorijene zapadni neokolonijalizam u Africi.
Posljednjih godina, sjevernoafričke zemlje jedna za drugom rušile su vlade potčinjene Zapadu i formirale svoje nezavisne vlade. Nove vlade u Nigeru, Maliju i Burkini Faso koje predvode borbu protiv zapadnog kolonijalizma formirale su “koaliciju zemalja Sahela” nakon što su protjerale francusku vojsku i približile se Rusiji. Ovaj novi vojni savez može biti motivirajući faktor za antizapadne snage u Africi da se oslobode zapadnog jarma nakon decenija kolonizatorskog prisustva.
Niger, među najsiromašnijim zemljama na svijetu, nema značajnu trgovinsku i geopolitičku poziciju, ali mnogi analitičari tvrde da je ova zemlja bila posljednji pouzdani saveznik Zapada u Africi.
Zapadnjaci su vijekovima pljačkali bogate resurse zemalja Sahela iskorištavanjem Afrike. Francuska je imala koristi od odnosa s Afrikom više nego druge zemlje, ali sada više nema pristupa afričkim resursima.
Puč u Nigeru je ubrzao val protjerivanja zapadnog vojnog prisustva iz Afrike, a ovaj proces se može proširiti na zemlje na jugu kontinenta i zauvijek izbaciti SAD i Evropu.
U posljednjih dvadeset godina, regija Sahel je bila poprište raznih sukoba.Nesposobnost vlada, loše upravljanje, nezaposlenost, etnički sukobi, strana eksploatacija resursa i vojna intervencija doveli su do porasta siromaštva, očaja i ilegalne imigracije, a sigurnosne inicijative Zapada su pogoršale patnje ovih zemalja umjesto rješavanje problema.
Neuspjeh Evrope, posebno Francuske, kao historijskog partnera ovog regiona, da zaštiti bezbjednost je izazvao unutrašnje sukobe između vlasti i naroda regiona Sahel posljednjih godina, što je konačno dovelo do protjerivanja francuskih snaga iz Malija, Burkine Faso i Nigera.
Tokom protekle decenije, evropske zemlje su radile, putem uticaja u sjevernoj Africi, na zaustavljanju talasa ilegalnih migracija iz Afrike, ali čini se da je ovaj projekat sada propao i region je izmakao kontroli Zapada.
Prilika za rivale
Iako Niger nije u dobroj ekonomskoj situaciji, ova siromašna zemlja raspolaže raznim prirodnim i mineralnim resursima, posebno uranijem, po čemu je četvrti u svijetu. Osim toga, nafta, zlato, ugalj i srebro su sektori koji privlače investicije stranih sila uključujući Kinu, Rusiju, Tursku, pa čak i Iran.
Važna stvar koja se može vidjeti u nedavnim državnim udarima u afričkim zemljama je da se nakon svakog puča održavaju demonstracije kojima se osuđuje Zapad i podižu se ruske zastave i podižu slogani za dobrodošlicu Rusima.
Nakon prekida odnosa sa Francuskom, vojskovođe Nigera, Malija i Burkine Faso su se politički i vojno zbližile sa Rusijom. Ruske zastave vijore se i na protestima u Nigeru ispred francuskih vojnih baza.
List Le Monde Afrique je prošlog avgusta izvijestio da je Ali Mohamane Lamine Zeine, premijer Nigera, posjetio Moskvu. Lamine Zeine je također zainteresiran za saradnju sa Turskom, Iranom i Kinom kao alternativama Zapadu. Neki izvještaji sugeriraju da su militanti ruske Wagner grupe, privatne sigurnosne kompanije, ušli u Niger kako bi podržali vladu puča protiv vojnih akcija Francuske i njenih afričkih saveznika, što je izazvalo zabrinutost SAD.
Izvještaj Centra za afričke studije pokazuje da je Rusija posljednjih godina proširila svoj uticaj u Africi više od bilo kojeg drugog stranog aktera, te je podržavanjem državnih udara i sklapanjem ugovora o oružju u zamjenu za prirodne resurse pokušala učvrstiti svoj uticaj u ovim zemljama.
U protekloj deceniji Rusija je stekla veliki uticaj u krizom pogođenim zemljama poput Libije i Sudana i nastavlja svoju saradnju sa Malijem, Burkinom Faso i Nigerom. Moskva je za Afrikance veoma privlačna zbog relativnog uspjeha koji je postigla protiv Zapada u Ukrajini, što zauzvrat privlači Kremlj da se više posveti bogatom afričkom kontinentu.
Rivalstvo između SAD-a i Rusije u Africi se povećalo proteklih godina i postoji nekoliko razloga za njegovo širenje. Politički razlog je taj što afrički kontinent uključuje 55 zemalja, od kojih su sve članice Ujedinjenih naroda, što znači da Afrika ima veliku glasačku moć u međunarodnim organizacijama. Rezultat glasanja u Generalnoj skupštini UN u martu 2022. o rezoluciji o osudi ruske vojne operacije u Ukrajini, od koje je 17 afričkih zemalja bilo uzdržano, a neke nisu prisustvovale sastanku, pokazao je da ove zemlje nisu usklađene s politikom Zapada protiv Moskve.Afrička naklonost Rusiji je od velike važnosti jer je to važan izlaz iz međunarodne izolacije koju nameće Zapad.
Sa drugog aspekta, Afrika je bogata naftom, zlatom i obnovljivim izvorima energije i to je ono što podstiče konkurenciju svjetskih sila da kontroliraju ovaj kontinent.
Pored Rusije, javlja se i Kina.
Rastući ruski i kineski uticcaj u Africi podigao je zabrinutost Washingtona o posljedicama razvoja dviju sila na Zapad. Svojim velikim projektima u mineralnim i infrastrukturnim sektorima širom Afrike, kineske privatne kompanije učinile su ovu azijsku silu u usponu glavnim trgovinskim i investicionim partnerom Afrike.
Kineske kompanije su sve više ispred svojih zapadnih rivala u smislu brzog donošenja odluka i implementacije svojih projekata u Africi.
Kina i Rusija u posljednje dvije godine nastoje da uspostave novi globalni poredak, a za postizanje tog cilja posebno su računali na zemlje u razvoju Azije i Afrike. Zapravo, uticaj u primorskim zemljama Afrike, koje se okreću protiv Zapada, otvara put za realizaciju ovog novog poretka.
U zaključku može se reći da je trenutna međunarodna stvarnost svjedok raznih borbi za oblikovanje budućeg međunarodnog svjetskog poretka, jer SAD nastoje održati svoju hegemoniju nad međunarodnom zajednicom dok drugi akteri poput Rusije i Kine nastoje bitno promijeniti globalni poredak. To čini afričke zemlje bogate resursima koje su na putu da raskinu sa Zapadom u centar pažnje istočnih sila u nastajanju. U međuvremenu, potez Nigera postavlja jasan znak za okončanje zapadnog kolonijalizma u Africi.
Ekskluzivno PISjournal
