SAD – IRAN, Pomno isplanirana greška- Vrlo je vjerovatno da danas, sedmicu nakon terorističko-političkog atentata na iranskog generala Qassema Soleimania na teritoriji Iraka, u Trumpovom spektakularnom obračunu sa Teheranom, američki predsjednik– i ne samo on – još uvijek ne zna sigurno kako će cijela priča ići dalje. Šta je dobijeno a šta izgubljeno. I šta će tek biti. Prepoznatljivo je da ni u vrhu američke administracije, i ne samo njihove, mnogo toga ovim povodom nije usaglašeno. U Washingtonu glas protiv dižu i neki republikanci.
Zlatko Dizdarević
Za razliku od Trumpa, Teheran cijenu svog gubitka zna, uz jasne poruke pored iskazane boli: Kada padne jedan komandant, zastavu podiže i bitku nastavlja drugi. Izgubili su moćnog čovjeka, kreatora i realizatora iranskog geostrateškog i vojnog uzdizanja u regionu i šire.Time su postalii prava noćna mora ne samo Americi već i mnogima čiji su apetiti spram Bliskog istoka oduvijek bili nezajažljivi, Izraelu i Saudijskoj Arabiji prije svih.
Za Ameriku, ili barem Trumpa i njegovo okruženje, predsjednički naručeni atentat, ignorisanje suverenosti Iraka i otvorene prijetnje Teheranu – uključujući i rušenjem kulturnih spomenika planetarno-civilizacijskog značaja, pokušaj su zauzdavanja Irana u njegovom očiglednom širenju i utjecaju u cijelom regionu. I sve je ispalo drugačije, bez obzira na jučerašnji trud da se kobajagi odustajanje od sile, u odgovoru na prekjučerašnje iranske rakete, ponudi kao mirotvorstvo najviše klase. Ispade da je pošteda onih grandioznih spomenika od Perzije do danas, velika američka milost.
Bez obzira što niko ne zna na šta će sve ovo tek izaći, jasno je da je Iran danas višestruko jači nego prije sedam dana, da je svekoliko pomirenje sa Irakom ogroman dobitak i za Bagdad i za Teheran, da je unutrašnje jedinstvo Iranaca evidentnije nego ikad minulih decenija, a da je realnost početka trajnog odlaska stranih vojnika iz Iraka, na čelu sa Američkim, bliža nego ikad prije.
Ma koliko sladunjavo miroljubivi govor Trumpa završio sa patetičnim “God bless America”, nakon iranskih raketa na dvije američke baze u Iraku, pa čak i uz sumnje pojedinih analitičara po svijetu da je cijela operacija na neki način i usaglašena zbog uzajamnih interesa u regionu, činjenice na sonu su neumoljive: SAD su ovim silno ugrozile vlastite, ogromne, dugoročne ambicije i poziciju na Bliskom istokun abildavane i kroz evo 17 godina prisustva u Iraku. Ne samo da se “američkoj izuzetnosti” tamo bliži kraj već sluti i kraju epohe ukupne zapadne prevlasti u regionu. Ali time i moći tamošnjih najvjernijih partnera Washingtona – Izraelu i Saudijskoj Arabiji. Izrael posebno, baš zato, ostaje najradikalna prijetnja iznenadnom navodnom mirotvorstvu Trumpa. I slutnji da će se umjesto njima morati mnogo više posvetiti nadolazećoj Kini i Dalekom istoku. A pitanje je koliko bi Amerikanac, koji je već itekako platio Netanyahuu vjernost u partnerstvu kroz skandalozne odluke o Jeruzalemu, Golanu, daljem nasljavanju Zapadne obale itd. bio spreman da ulazi u veliki rat između Irana i Izraela. Izvjesno je da bi to zapalilo cijeli region pa tako i globalne ekonomske interese Amerike.
Iluzorno je uvjerenje mnogih analitičara da je vojno slabiji Iran nespreman na odgovor radikalnoj akciji Trumpa pa i Izraelu. Greška je u tom uvjerenju velika. Količina i vrsta oružja ovdje nisu mjera kapaciteta dugoročnog otporau istoriji grandioznih postojbina. Kao što se uostalom pokazalo i u Siriji.
Ukratko, utisak je da se Trump u mnogo čemu ipak preigrao, da mu “državni atentat” na Soleimania i Iračanina Abu MahdiAl- Muhandisa nije u svijetu priuštio očekivani respekt i strah. Naprotiv. U saldu, puno toga se svelo na pomno isplaniranu grešku. Reklo bi se, sve tipičnije – Američki. Na drugoj strani, Iran u kompletnoj situaciji za sada pliva mudrije i respektabilnije. A iz te pozicije i u razne buduće pregovore ulazi se sa jačim kartama.
