PISjournal – Ahmad Diab, predsjednik Federacije islamskih institucija u Republici Argentini (FIYAR), osvrnuo se na dva najkontroverznija globalna pitanja u nedavnoj analitičkoj bilješci: slučaj Jeffrey Epstein i ponovljene prijetnje Sjedinjenih Američkih Država Iranu.
Diab, novinar i analitičar koji ujedno nadzire islamska pitanja u Islamskom centru pokrajine La Rioja u Argentini, naveo je da mreže moći, privilegija i korupcije koje proizlaze iz Epsteinovog dosjea stoje u oštroj suprotnosti sa šiitskim vjerovanjem u žrtvu i šehadet, ukorijenjenim u događaju na Kerbeli i ustanku imama Huseina (a.s.). Prema njegovom mišljenju, upravo ta temeljna suprotnost održava šiitsku perspektivu otpora i postojanosti pred nepravdom.
„Na površini, trenutni pritisak na Iran izgleda kao uobičajeni obrazac: sankcije, prijetnje i ponavljajuća retorika o globalnoj sigurnosti“, napisao je Diab. „Međutim, ispod te površine nalazi se mnogo dublja podjela, sudar dvaju svjetonazora koji se teško mogu pomiriti.“
Jednu stranu opisao je kao predstavnika skrivene moći i uticaja, hladnih kalkulacija i ekskluzivnih klubova bogatih, što je nazvao „epstajnizmom“ i strujama povezanim sa cionizmom. Drugu stranu, prema njegovim riječima, utjelovljuje sjećanje na Kerbelu, gdje je imam Husein (a.s.) svojim šehadetom pokazao da istina, čak i kada izgleda da je poražena, na kraju nadvlada nepravdu.
Prema Diabu, pitanje stoga nadilazi sporove o nuklearnom programu ili projektilima. „Ovdje su se sudarile dvije suštinski različite vizije svijeta“, napisao je, dodajući da za mnoge u nezapadnom svijetu slučaj Epstein potvrđuje percepciju da su međunarodni zakoni fleksibilni za moćne, a strogi za druge.
U tom kontekstu, tvrdi Diab, iranski vođa se među svojim pristalicama ne doživljava samo kao politička figura, već kao nastavak puta Kerbele – osoba obrazovana u islamskoj nauci i porijeklom povezana s Poslanikom (s.a.v.s.). Napomenuo je da je čak i Noam Chomsky izrazio poštovanje prema dubini njegovog promišljanja.
Diab dalje smatra da se svaki vojni napad ili pojačani pritisak na Iran među njegovim pristalicama vidi kao dio dugotrajne borbe između oholosti i onih koji odbijaju pokornost. Posmatrano kroz šiitsku prizmu i 1.400 godina tradicije otpora, sugeriše da bi dugotrajan sukob s Iranom mogao biti izuzetno skup i rizičan za Sjedinjene Države i Izrael.
Govoreći o šiitskom poimanju poraza i pobjede, Diab podsjeća da narativ šiizma započinje Kerbelom: imam Husein (a.s.) i njegova malobrojna skupina sljedbenika vojno su poraženi od znatno brojnije vojske. „Ali šiizam vjeruje da on nije izgubio“, ističe, tvrdeći da je njegov šehadet zauvijek pokazao da istina neće pokleknuti pred nepravdom.
Borac oblikovan takvim uvjerenjem, piše Diab, ne vidi sebe samo kao vojnika jedne države, već kao izvršioca vjerske dužnosti. Zbog toga njegova izdržljivost pred teškoćama i gubicima može nadmašiti onu konvencionalnih vojski poput američke ili izraelske. Što je pritisak veći, tvrdi on, to su snažniji motivacija i uvjerenje.
Diab također upozorava na ekonomske i geopolitičke posljedice dugotrajnog rata u Perzijskom zaljevu. Sjedinjene Države su, kako navodi, historijski trpjele finansijsku i reputacijsku štetu zbog produženih sukoba, dok bi Izrael, zbog svoje male teritorije i ograničene populacije, mogao imati poteškoća da izdrži kontinuirane napade. Zatvaranje Hormuškog moreuza, dodaje, poremetilo bi globalna naftna tržišta i destabiliziralo svjetsku ekonomiju.
Dalje tvrdi da Iran nije izoliran, navodeći regionalne saveznike poput Hezbollaha u Libanu, Ansarullaha u Jemenu, te grupe otpora u Iraku i Siriji. Iako odnosi s Talibanima u Afganistanu nisu opisani kao bliski, sugeriše da bi u krajnjim okolnostima mogla nastati taktička saradnja protiv Sjedinjenih Država.
Na kraju, Diab zaključuje da bi Sjedinjene Države i Izrael u početku mogli zadati snažne udarce, ali ako nakon nekoliko mjeseci iranski politički sistem ostane netaknut, njegov vođa ili nasljednik ostane na poziciji, a javnost zadrži uvjerenje da je pružila otpor, takav ishod predstavljao bi ozbiljan neuspjeh za Washington i proizraelske lobističke krugove.
Uspostavljena supersila s približno 250 godina historije, zaključuje on, sada bi se mogla suočiti s akterom koji ne prihvata konačni „kraj“. Dodaje da je, prema riječima iranskog vođe, potapanje američkog nosača aviona događaj koji bi faktički označio kraj političke ere svakog američkog predsjednika koji bi se tada nalazio na funkciji.
