Saeid Abedpour; Međunarodne posljedice atentata na Kasema Soleimanija- Atentat na generala Kassema Soleimanija, zapovjednika snaga Qods,  potvrđuje nastavak politike primjene terora u američkom vanjskopolitičkom aparatu.

Način da se održi dominacija i prevlast u vanjskoj politici. Ono što je postalo poznato kao ciljano ubistvo, ili ubistvo radi spriječavanja rata, više puta se koristilo na zapovjednike i pojedince koji se protive američkoj politici od II svjetskog rata. Ovaj atentat nije posljednja akcija Sjedinjenih Država protiv svojih ‘neprijatelja’. Ova zemlja suočavajući se sa svojim vanjskopolitičkim problemima i preprekama, pokazuje koliko podsjeća na okupatorsku vladu poput Izraela i koliko daleko ide od ideala slobode.

Atentat je možda jedan od najčešćih načina udara na neprijatelja tokom rata između dviju zemalja, ali u miru je atentat sredstvo koje proizvodi strah, slabosti i dominaciju nad drugom državom. Sjedinjene Američke države i Iran nikada nisu međusobno ratovale, uprkos četrdesetogodišnjem prekidu relacija. Dvije zemlje, uprkos međusobnim propagandnim i medijskim ratovima na područijima kao što su Bosna i Hercegovina, Afganistan i Irak, zajedno su se borile protiv zajedničkog neprijatelja, a operativni zapovjednici ponekad zajedno su sjedili na zajedničkim sastancima. Sjedinjene Države svoju pobjedu u Afganistanu protiv talibana ili Saddama Husseina imaju zahvaliti iranskoj pomoći. Bez djelotvorne pomoći i prisutnosti Irana, pitanje ISIL-a u Siriji i Iraku bilo bi glavni regionalni problem.

Uspjeh SAD-a u zaključivanju Dytonskog sporazuma bio je rezultat iranske vojne pomoći Bosni i Hercegovini, koja je dovela do relativne ravnoteže na vojnom polju, i postizanje Dytonskih pregovora. Richard Holbrooke je u svom izvještaju Istražnom komitetu Senata naveo iransku pomoć kao važan faktor u promjeni situaciuje u korist bosanskih muslimana i mira. Istaknutu ulogu Irana u Bosni i Hercegovini, pad talibanske vlasti i pad Saddama Husseina, te borbu protiv ISIL-a i al-Qaede u Iraku i Siriji, Amerikanci su namjerno umanjili. Posljednji učinkovit slučaj bila je zajednička saradnja Irana, Iraka i Sjedinjenih Država tokom povrata Mosula od snaga ISIL-a.

Iranci nemaju puno razloga vjerovati Sjedinjenim Državama. Od američko-britanskog puča protiv vladavine dr. Mossadegha 1953 do atentata na Kassema Soleimanija, SAD su igrale negativnu ulogu u razvoju događaja u Iranu i regiji. Tokom puča 1953 stotine Iranaca predani su izvršnim odredima. Savremena povijest iransko-američkih odnosa, nakon puča 1953, mogla bi se opisati kao nepovjerenje. Čak je uzimanje za taoce američkih diplomata od strane iranskih studenata, 1980, predstavljalo emotivnu reakciju na uplitanje Amerike u unutrašnja pitanja Irana. Ali, uprkos svoj odbojnosti koju je izazvala američka politika tokom iranske islamske revolucije, iransko ponašanje prema Amerikancima nije bilo grubo i nasilno. Tokom talačke krize nije nanesena nikakva povreda američkim diplomatama.

Ono po čemu se Iran razlikuje od ostalih regionalnih bliskoistočnih zemalja jeste ne prihvatanje dominacije i predaje. S američke tačke gledišta jedan predani Iran uliva povjerenje, a ne Iran koji se želi predati neovisno. Sjedinjene Države ne razumiju današnji Iran i ne mogu pojmiti oštru razliku koja postoji između Irana i arapskih zemalja Perzijskog zaljeva. Druga američka pogreška je primjena sredstva prijetnje i terora. Ova sredstva su imala obratan rezultat, a njihove posljedice su bile pogubne za američku i politiku njihovih prijatelja u regionu. Kada je Pompeo prije dvije godine iznio dvanaest uvjeta Iranu kako bi se ukinule sankcije, ti uvjeti su više nalikovali predaji nacističke Njemačke nakon II. svjetskog rata. Ti uvjeti su bili znak da američki vanjsko-politički aparat nije razumio Iran.

Tokom posljednje četiri godine američka vlada poduzela je radikalne i opasne akcije protiv zemalja, uključujući Iran. Pompeova agresivna vanjska politika nije imala nikakav učinak na zemlju osim daljnje izolacije SAD-a. U tom je razdoblju Iran vojno ojačao i povećala se distanca rješavanja sporova između dviju zemalja. Možda su Trump i Pompeo čeznuli za više napetosti u regiji kako bi povećali potrebu za potporom cionističkom režimu, a Trumpov privatni biznis s bogatim arapskim zemljama i jačanje trokuta Rijad – Tel Aviv –Washington bili su specifični siljevi Trumpove administracije. Na tragu tih ciljeva, Amerika je nastojala proizvesti sliku nasilnog i radikalnog Irana. Posebna potpora Izraelu i arapskom svijetu prodajom milijardi dolara u oružju zahtijevala je snažnog neprijatelja, a Trump, Netanyahu i Pompeo povećali su svoj strah od ovog neprijatelja. Izbijanje rata na Bliskom Istoku, uspon ISIL-a i podrška ekstremističkim islamističkim skupinama od 2011 – 2019 nisu oslabili djelujući Iran, nego je Iran bivao sve jači i postao odlučujući element u ravnoteži snaga u regiji, posebno u Iraku i Siriji. Na koncu trošeći milijarde dolara, osoblje i opremu s ciljem slabljenja Irana i njegovih saveznika, američka je vlada posegnula za kukavičkim atentatom na generala Qassema Soleimanija.

Atentat na generala Soleimanija došao je u jeku njegovih napora da uspostavi dijalog između različitih iračkih skupina, i kao posljednji korak s ciljem čišćenja Iraka i Sirije od prisustva zaostalih snaga ISIL-a, u uvjetima kada se očekivalo da Iran i Sjedinjene Države neće poduzimati nikakvke korake jedni protiv drugihu pralelnoj borbi s ISIL-om. Jer Iran i Amerika nikada nisu međusobno ratovali.Trumpova Amerika je učinila ovaj kukavički korak. Atentat na Soleimanija je pokazao suštine Trumpove prljavosti. Pojačao se nedostatak povjerenja između dvije zemlje, što je i bio Trumpov, Pompeov i Netanyahuov cilj. Za opstanak Izraela i nastavak prodaje milijardi dolara oružja arapskim zemljama potreban je neprijatelj, a Trump je imao misiju stvaranja veće napetosti i stvaranja Irana neprijateljem.

General Soleimani je bio jedan od najboljih sinova Irana, čovjek borac ali i produhovljen, jednostavan i skroman, pun znanja i dubine, čovjek ljubavi. On nije bio terorista, i nikada nije podržavao teroristike operacije protiv Sjedinjenih Država. Sve Trumpove optužbe protiv Soleimanija bile su laž, on štaviše nije uspio pružiti nijedan dokument koji bi ukazivao na umiješanost Soleimanija u ubistvu američkih vojnika. Soleimani nije bio terorist već revolucionar narodnog otpora i svijesti; jedinstvo i ustanak naroda je smatrao sredstvom spasa i oslobađanja od američke dominacije. On se suprotstavljao rasparčavanju zemalja bliskoistočnog regiona. On je oponirao američkom planu za uspostavu Velikog Bliskog Istoka ili novog Bliskog Istoka uspostavljanjem novih država. Soleimani nije išao za uzbunjivanjem naroda u regionu, nego je želio da se oni odupru naspram strane agresije i dominacije, sveti cilj koji ga je učinio liderom otpora na Bliskom Istoku. On je otišao, ali je u naslijeđe ostavio hrabrost i otpor, i sada su se u regionu Bliskog Istoka formirali deseci i stotine mrežā otpora, a val promjena i reformi i buđenja kako bi se okončala američka dominacija i borba sa cionističkim režimom u regiji dosegnuo je vrhunac.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime