PISjournal – Ono što se odvijalo na ulicama Teherana tokom ova tri dana međunarodni mediji opisali su kao „sahranu stoljeća“ – spoj tuge, bijesa i prkosa koji je natjerao čak i zapadne medije, tradicionalno neprijateljski nastrojene prema Islamskoj Republici, da priznaju njenu otpornost. Poput sumorne simfonije koja odjekuje kroz epohe, jecaji miliona ljudi uzdigli su se prema nebu, pretvarajući iransku prijestolnicu u ogromno pozorište žalosti u kojem se historija i proročanstvo isprepliću.
Neizmjerna tuga
Od samog početka, glavna tema izvještavanja međunarodnih medija – od Reutersa i Associated Pressa (AP), preko Al Jazeere do Deutsche Wellea (DW) – bila je nezapamćena rijeka ljudi koja je preplavila iransku prijestolnicu. Snimci dronovima, emitovani širom svijeta, prikazivali su nepreglednu rijeku ožalošćenih ljudi odjevenih u crno kako ispunjava glavne teheranske ulice, more ljudi toliko veliko da se činilo kao da je progutalo cijeli grad. Reuters je naveo da ceremonije predstavljaju nacionalnu demonstraciju kontinuiteta nakon jednog od najznačajnijih trenutaka u historiji Islamske Republike. AP je u izvještaju uživo opisao okupljene kao brojnije od mase koja je prisustvovala sahrani generala Kasema Solejmanija 2020. godine.
Gustoća okupljenih bila je tolika da su vlasti morale koristiti vatrogasna vozila kako bi prskanjem vode rashladile ljude izložene nesnosnim julskim vrućinama, stvarajući prizore gotovo zagušljive tuge. „Ovo je posljednji put da ga vidim“, rekla je kroz suze Maryam Alizadeh za AP. „Naša generacija živjela je s njim decenijama.“
Financial Times je izvijestio da su vlasti očekivale između 12 i 15 miliona posjetilaca tokom šestodnevne ceremonije, što bi ovu sahranu učinilo jednom od najvećih u modernoj historiji. Prema novinskoj agenciji Fars, gotovo dva miliona vožnji zabilježeno je u teheranskom metrou za manje od dva sata nakon početka pogrebne povorke u ponedjeljak ujutro. Izvještaji su bili izrazito emotivni, bilježeći iskrena osjećanja naroda u žalosti. Reuters je opisao sahranu kao snažan simbol „šiitske tradicije mučeništva i žalovanja“. Dodao je: „Ta snažna simbolika vidljiva je još od smrti iranskog vođe, kroz crne zastave žalosti postavljene širom grada koje podsjećaju na šehadet trećeg šiitskog imama, Husejna ibn Alija.“
Dopisnica BBC-ja Lyse Doucet iz Teherana izjavila je da okupljeni ne tuguju samo zbog gubitka vođe, već učestvuju i u „pažljivo režiranom i izrazito političkom događaju“, kroz koji novo iransko rukovodstvo želi poslati poruku snage i otpora. Kako je istakla, riječ je o „spektaklu koji Iran želi pokazati svijetu“.
Politika osvete: „Geopolitički manifest“
Iako je tuga bila iskrena i opipljiva, međunarodni mediji posebnu pažnju posvetili su političkim porukama sadržanim u masovnom okupljanju. Ceremonije su poslužile kao snažna platforma za izražavanje protivljenja Sjedinjenim Američkim Državama i Izraelu, što su zabilježili brojni svjetski mediji. Daily Mail je izvijestio da su učesnici palili britanske i američke zastave te gađali kamenjem fotografije američkog predsjednika Donalda Trumpa, dok su transparenti s natpisom „Ubijte Trumpa“ bili postavljeni duž ulica. Na Trgu imama Husejna obješen je lik Trumpa, dok su kroz masu nošeni plakati s likovima Trumpa, Petea Hegsetha, JD Vancea i Benjamina Netanyahua, obilježeni nišanima.
CNN-ova ekipa na terenu razgovarala je s učesnicima koji su obećavali osvetu. Jedan od njih rekao je: „Danas smo ovdje zbog sahrane našeg vođe. Ovo je veoma težak dan. Nismo ovdje da se oprostimo od njega, već da se osvetimo. I osvetit ćemo se.“
Al Jazeera je izvijestila da su „hiljade ljudi ispunile Veliku musalu kako bi odale počast Hameneiju“, uz prisustvo delegacija Hamasa i Hezbollaha. Učesnica Sahar Zaraatgar rekla je za AP: „Došli smo pokazati da će se njegov put nastaviti i da će svako od ovih ljudi nastaviti tim putem stisnutih pesnica. Uskoro ćemo se sigurno osvetiti Sjedinjenim Državama i Izraelu zbog njegove smrti.“
Pojedini analitičari ocijenili su da je pretvaranje tuge u poziv na djelovanje predstavljalo strateški uspjeh Teherana. Wall Street Journal priznao je da ceremonije predstavljaju „masovnu demonstraciju prkosa Islamske Republike prema Zapadu“, koja bi mogla postati jedno od najvećih okupljanja u historiji. Politički analitičar rekao je za novinsku agenciju Hawzah: „Sama masa postaje oružje; 15 do 20 miliona ljudi koji marširaju zajedno predstavljaju živu poruku da volja naroda nije ugašena.“
Za iransko rukovodstvo sahrana je predstavljala ključni trenutak za učvršćivanje političkog legitimiteta i demonstraciju stabilnosti nakon razornog rata i u periodu izuzetno osjetljive političke tranzicije. Poput mitskog feniksa koji se uzdiže iz pepela, Islamska Republika nastoji obnoviti svoj legitimitet upravo iz razaranja koja su je pokušala uništiti. Anthony Howard iz Deutsche Wellea razgovarao je s Behnamom Ben Talebluom iz organizacije Foundation for Defense of Democracies, koji je izjavio da je „sahrana prilika za iranske vlasti da pokažu svoju otpornost nakon pet sedmica rata s Izraelom i Sjedinjenim Državama“.
Guardian je primijetio da „razmjeri i dubina marša, bez obzira na stepen organizacije, predstavljaju izvanredan preokret za zemlju koja je prije samo sedam mjeseci bila zahvaćena protestima“.
Međunarodna pozornica solidarnosti
Na diplomatskom planu, sahrana je imala veliki značaj. Xinhua je izvijestila da su prisustvovali zvaničnici i predstavnici iz više od stotinu država, uključujući delegacije iz Rusije, Kine, Pakistana i Saudijske Arabije.
Pakistanski list Dawn objavio je da su se „ogromne mase okupile na sahrani ubijenog iranskog vođe“, uz procjene vlasti da bi broj prisutnih mogao biti uporediv s oproštajem od njegovog prethodnika prije gotovo četiri decenije.
Turski Hurriyet Daily News također je naglasio veličinu okupljanja, opisujući kako su „latice cvijeća prekrivale kovčeg dok je prolazio ulicama“.
Veliki međunarodni odziv, uprkos navodnim pritiscima američkog State Departmenta da odvrati strane zvaničnike od dolaska, ocijenjen je kao diplomatska pobjeda Teherana i podsjetnik na ograničenja američkog uticaja.
Al Jazeera je izvijestila da je prisustvo predstavnika iz više od stotinu zemalja pretvorilo Teheran u središte međunarodne solidarnosti.
Libanski list Al-Akhbar događaj je nazvao „Sahranom stoljeća“ zbog njegovog političkog značaja.
Pakistanski Geo TV prenio je izjavu načelnika iranske vojske: „Ovo je konačna odluka koju ćemo provesti do kraja i ostvariti rezultate“, obećavajući da potraga za pravdom neće biti napuštena.
DW je naveo da je „masovno prisustvo podstaknuto od strane iranskog sistema kako bi pokazao ono što opisuje kao trajnu snagu i jedinstvo zemlje dok vodi pregovore o trajnom okončanju rata“.
Financial Times dodaje da „iranski analitičari smatraju kako je smrt ajatollaha Hameneija u stranom vojnom napadu omogućila vlastima da oko pitanja suvereniteta i otpora okupe mnogo širu podršku nego što bi to bilo moguće prije rata“.
Put koji se nastavlja: Od Teherana do Mešheda
Tabuti šehidskog vođe i članova njegove porodice nastavit će put kroz svete gradove Kom, Nedžef i Kerbelu prije konačnog ukopa u njegovom rodnom Mešhedu, u haremu imama Ride.
Dok se ceremonije nastavljaju, svijet posmatra duboku tugu jednog naroda, odlučnost jedne države i početak novog poglavlja u historiji Irana.
Kako je jedan učesnik rekao za Financial Times:
„Došao sam da se oprostim od šehidskog vođe i da poručim da njegov put mora biti nastavljen. U ovom ratu imali smo hiljade šehida. Iran mora pokazati svoju snagu u ovom regionu.“
Washington Post opisao je događaj riječima da je „u ponedjeljak ujutro u Teheranu održana ogromna pogrebna povorka za ubijenog vrhovnog vođu Irana Alija Hameneija, dok su nepregledne mase ljudi ispunile ulice kako bi se oprostile od ajatollaha koji je vladao zemljom 37 godina prije nego što je poginuo u zračnom napadu u 86. godini života.“
Dok sunce zalazi nad trećim danom žalosti, teheranske ulice polako se prazne, ali odjeci miliona glasova koji pozivaju na sjećanje i osvetu i dalje odzvanjaju gradom. Sahrana ajatollaha Alija Hameneija postala je mnogo više od posljednjeg ispraćaja. Pretvorila se u deklaraciju istrajnosti, svjedočanstvo sposobnosti jednog naroda da istovremeno nosi ogromnu tugu i pokaže nepokolebljiv prkos. U danima koji slijede, dok tabuti budu prolazili kroz sveta mjesta, a pažnja svijeta se postepeno bude usmjeravala na druge događaje, jedno ostaje izvjesno: naslijeđe poginulog vođe, oblikovano u vrtlogu rata i žalosti, nastavit će snažno uticati na budućnost Irana i cijele Zapadne Azije.
