PISjournal – Azerbejdžanski parlament donio je odluku kojom odobrava otvaranje ambasade ove zemlje u Izraelu.To je jedan značajan korak u jačanju odnosa Izraela i Azerbejdžana.Sa drugog aspekta to predstavlja jednu značajnu pobjedu cionističkog režima u pravljenju razdora među državama sa muslimanskim stanovništvom.
Jačanje veza sa Azerbejdžanom za Izrael također znači otvorena vrata prema strateški važnom prostoru za nadzor Irana koji predstavlja egzistencijalnu prijetnju okupatorskom režimu.
Ambasada Azerbejdžana bi se trebala nalaziti u Tel Avivu gdje već postoje azerbejdžanski ured za turizam i trgovinu. Ove dvije države razvijaju odnose već 30 godina a Izrael svoju ambasadu u Bakuu ima još od 1993. godine.
Izrael svakako dobija mnogo iz ove nezdrave i izdajničke veze sa Azerbejdžanom međutim kakve koristi od toga ima sam Azerbejdžan?
Za početak ne uzimamo u obzir ekonomske ili vojne koristi od jačanja veza sa Izraelom,no Azerbejdžan najprije ima koristi po pitanju regije Nagorno Karabah.Naime,Azerbejdžan nastoji iskoristiti jevrejski lobi koji ,kako već znamo,ima ogroman uticaj na Sjedinjene Države,inače najvećeg sponzora i zaštitnika cionizma.Azerbejdžanska strana smatra da bi jevrejski lobi svojom moći i snagom mogao izolovati uticaj armenskog lobija i na taj način bi imali jaku pozadinu koja bi ih čuvala i pred međunarodnim pravom a i na samom terenu Nagorno Karabaha.
Međutim,izraelska strana je dvolična.U isto vrijeme sarađuje i sa Armenijom.Naime,kada je izbio rat između Azerbejdžana i Armenije,Izraelci su uspostavili obavještajnu i sigurnosnu saradnju sa Armencima a potom je otvorena armenska amabasada u Tel Avivu.Ovo se desilo prije bilo kakve priče o otvaranju azerbejdžanske ambasade u Izraelu.
U aprilu ove godine,predsjednik Izraela Isaac Herzog pozvao je azerbejdžansku vladu da otvori ambasadu u Tel Avivu a 3. oktobra izraelski ministar odbrane Benny Gantz otputovao je u Baku gdje se sastao sa predsjednikom Ilhamom Aliyevim.Taj susret je izazvao različite reakcije i potakao mnoga pitanja,ali što se islamskog svijeta tiče,to je predstavljalo svojevrsnu izdaju.
Izrael i Azerbejdžan imaju bliske odbrambene veze. Tel Aviv je opskrbio Baku borbenim i izviđačkim bespilotnim letjelicama koje su korištene tokom rata oko sporne regije Karabah.
Prema Stockholmskom međunarodnom institutu za istraživanje sukoba,naoružanja i kontrole naoružanja (SIPRI), 69 % azerbejdžanskog uvoza oružja od 2016. do 2020. bilo je iz Izraela, koji čini 17 % izraelskog izvoza oružja stranim državama. Prema iranskoj novinskoj agenciji Fars (FNA), oko 40 % izraelske nafte dolazi iz Azerbejdžana.
Nelegitimna odluka za otvaranje ambasade
Iza odluke o otvaranju ambasade u Tel Avivu stoji sam predsjednik Aliyev koji je na vlasti još od 2003. godine kada je naslijedio svog oca Heydar Aliyeva.Iako je njegova vlast u stvarnosti diktatorska,on koristi parlament kako bi legalizovao svoje odluke,između ostalog i ovu odluku o otvaranju ambasade.Ako parlament stoji iza određene odluke,to joj daje izgled legalnosti i zvuči demokratski.
Azerbejdžan definitivno nije demokratska zemlja a Izrael,tzv. demokratija Bliskog istoka boljeg saveznika nije mogao ni dobiti pa im i odgovara da Ilham ostane na vlasti dok je god moguće.
Diktatura ofarbana bojama demokratije
Aliyevovu vladu uvijek su optuživali za organiziranje namještanja izbora. Vladajuća Nova azerbejdžanska stranka, koju vodi Aliyev, uvijek je imala većinu u parlamentu. U ovako zatvorenoj političkoj atmosferi ljudi nemaju moć suprotstaviti se vladinoj politici a pošto mu je parlament pokoran Aliyev ima odriješene ruke za promicanje svoje politike.
Prosvjedi građana i opozicijskih stranaka zbog netransparentnih izbora uvijek su bili dio atmosfere u kojoj se održavaju predsjednički i parlamentarni izbori u Azerbajdžanu u posljednje dvije decenije.
U oktobru 2013. ljud koji su se okupili na protestima u Bakuu zahtijevali su poništavanje izbornih rezultata i ostavku Aliyeva— zahtjev koji je bio postavljen 2003. i 2008. Azerbejdžanske vlasti nisu dopuštale nikakve prosvjede ili oporbena okupljanja od kontroverznih predsjedničkih izbora 2003. koju su mnogi međunarodni posmatrači proglasili prevarom. Nakon izbora desetine oporbenih aktivista bili su zatvoreni, pa čak i mučeni.
Tokom predsjedničkih izbora 2018. godine, Ured za demokratske institucije i ljudska prava Organizacije za evropsku sigurnost i suradnju (ODIHR) objavio je da nije imao drugog izbora nego obustaviti svoju posmatračku misiju u Azerbajdžanu zbog ograničenja koja su nametnule vlasti Bakua.
Kritičari Aliyeva kažu da dužnosnici Bakua pokušavaju ušutkati opoziciju pod lažnim optužbama i pritvaranjem novinara i aktivista za ljudska prava.
Tokom proteklih 12 godina azerbajdžanski čelnici unijeli su više od 200 amandmana u svoj izborni zakon. Jedna od nedavnih promjena bilo je drastično skraćenje izborne kampanje s četiri mjeseca na 22 dana. Vlada je također ozbiljno ograničila mjesta na kojima se kandidati mogu sastajati s biračima.
Trenutno u Azerbejdžanu postoji registrovanih 85 stranaka međutim poliitčka scena ove države je u rukama vladajuće partije Ilhama Aliyeva.
Više od 80 članova civilnih organizacija, medija, vjerskih skupina i opozicijskih pokreta trenutno je u zatvoru pod lažnim optužbama, dok drugi ili žive u egzilu ili ograničavaju svoje aktivnosti kako bi izbjegli zatvor.
S druge strane, slijeđenje zapadnih modela rasta, posebno u ekonomiji i urbanom razvoju,davanje slobode širenju bahaizma,uvođenje ekstremne vehabijske ideologije, i čvrsto suzbijanje svih društvenih i političkih pokreta koji proizlaze iz središta društva s naglaskom na šiitski islam kojeg se vlada plaši, su zapravo faktori koji dovode zemlju na rub golemih promjena.
Značajno je da su azerbejdžanske vlasti tolerantne prema rastu kršćanstva, budizma, bahaizma i vehabizma i drugih pravaca, ali istovremeno pritiskaju muslimane i izoliraju ih i pretvaraju u manjinu.
S obzirom na uvjete s kojima se muslimani suočavaju u Azerbejdžanu, pokreti za pravdu i slobodu koji traže život temeljen na standardima šiitske vjere (većina stanovnika Azerbejdžana pripadaju šiitskom islamu) i islamskoj vladavini već su porasli, što predstavlja veliki budući izazov za daljnju saradnju Aliyeve vlade s Izraelcima.
Ekskluzivno PISjournal
