Amina Hadžić
Autorica je studentica studijskog programa Politologija – međunarodni odnosi i diplomatija na Univerziteta u Tuzli i mlada evropska ambasadorica za zemlje Zapadnog Balkana.
PISjournal – Savezni izbori u Njemačkoj 2025. godine predstavljaju jedan od najznačajnijih političkih preokreta u modernoj historiji ove zemlje.
Prvobitno su izbori bili planirani za 28. septembar 2025. godine, pomjereni su zbog političke krize koja je kulminirala u novembru 2024. Smjena Christiana Lindnera (FDP) iz vlade od strane kancelara Olafa Scholza (SPD) označila je kraj tzv. semaforske koalicije (SPD, Zeleni, FDP) zbog neslaganja oko ekonomske politike i zelene tranzicije. Gubitak parlamentarne većine doveo je do izglasavanja nepovjerenja Scholzu 16. decembra. Na njegov prijedlog, predsjednik Steinmeier raspustio je Bundestag 27. decembra i zakazao prijevremene izbore za 23. februar 2025., čime su postali tek četvrti prijevremeni izbori u poslijeratnoj Njemačkoj, nakon onih iz 1972., 1983. i 2005. godine.
Konzervativna Unija CDU/CSU, predvođena Friedrichom Merzom, osvojila je najveći broj glasova, dok je desničarska stranka Alternativa za Njemačku (AfD) zabilježila historijski uspjeh, postavši druga najjača politička snaga u Bundestagu. SPD doživjela je pad podrške, dok su Zeleni i Ljevica zadržali stabilne rezultate. Prema preliminarnim rezultatima, CDU/CSU je osvojila 28,5% glasova, što je ispod očekivanja stranke i predstavlja jedan od njihovih najlošijih rezultata u posljednjim decenijama. AfD je ostvarila značajan rast, osvojivši 20,8% glasova, gotovo udvostručivši svoj rezultat iz 2021. godine. SPD je pala na treće mjesto s 16,4% glasova, što je njihov najgori rezultat u historiji. Zeleni su osvojili oko 12% glasova, dok je Ljevica dobila 8,8%. Izlaznost je bila izuzetno visoka, dosegnuvši 82,5%, što je najviši nivo od ponovnog ujedinjenja Njemačke 1990. godine.
Ako ih uporedimo s ranijim ključnim izborima – onima iz 1932., 2005. i 2017. godine – možemo uočiti određene sličnosti i razlike, posebno u pogledu političke fragmentacije, uspona desnice i krize centrističkih stranaka. Jedna od najsloženijih, ali neizbježnih paralela jeste poređenje s izborima iz 1932. godine, koji su doveli do dolaska nacista na vlast. Iako današnji politički kontekst nije isti, određeni obrasci su slični. Velika depresija 1929. godine uzrokovala je masovnu nezaposlenost i eroziju povjerenja u Weimarsku republiku. Slično tome, izbori 2025. godine održani su u kontekstu inflacije, energetske nesigurnosti i globalne ekonomske nestabilnosti. 1932. godine Njemačka socijaldemokratska partija (SPD) i konzervativne stranke izgubile su podršku birača, dok je Nacional-socijalistička njemačka radnička partija (NSDAP) postala dominantna snaga. U 2025. godini, SPD i CDU/CSU su izgubili značajan broj glasova, dok je AfD zabilježio historijski uspjeh. Dok su 1932. godine birači podržavali NSDAP kao alternativu statusu quo, 2025. godine AfD koristi sličan narativ – predstavljaju se kao “jedina prava opozicija” protiv “političkog establišmenta”.Naravno, ključna razlika je u tome što Njemačka danas ima snažne demokratske institucije koje sprječavaju ekstremne političke preokrete. Ipak, rast populističke desnice i pad povjerenja u centrističke stranke podsjećaju na dinamiku iz 1930-ih godina.
Izbori 2005. godine mogu se posmatrati kao bliža historijska paralela za 2025. godinu, posebno zbog krize SPD-a i dolaska novog lidera iz CDU-a. Gerhard Schröder i SPD izgubili su izbore nakon serije nepopularnih neoliberalnih reformi (Agenda 2010), koje su razočarale tradicionalne birače ljevice. Slično tome, Olaf Scholz i SPD su 2025. godine izgubili zbog neuspjelih ekonomskih politika i unutrašnjih neslaganja unutar vladajuće koalicije. Angela Merkel je 2005. godine preuzela vlast i stabilizovala CDU/CSU. Pitanje je hoće li Friedrich Merz u 2025. godini uspjeti učiniti isto, s obzirom na jaču opoziciju s desnice i fragmentiraniji politički pejzaž. 2005. godine CDU/CSU nije imao dovoljnu većinu za samostalnu vladu, pa je formirana “velika koalicija” sa SPD-om. I 2025. godine, CDU/CSU će morati tražiti koalicione partnere, s obzirom na to da AfD nije prihvatljiv saveznik. Iako 2025. godina donosi jaču radikalizaciju političke scene nego 2005., oba izbora predstavljaju prekretnice u pogledu raspada ljevičarskih vlada i dolaska konzervativnog lidera na čelo Njemačke.
Pad SPD i uspon desnice na saveznim izborima 2025. godine ne može se posmatrati kao izolovan politički fenomen, već kao dio šireg trenda koji se proteže kroz Evropu i Zapad u posljednje dvije decenije. Socijaldemokratske partije širom Evrope već godinama gube podršku, što je posebno vidljivo u zemljama poput Francuske, Italije i Švedske. Njemačka, kao bastion evropske socijaldemokratije, nije ostala imuna na taj trend. Oslanjajući se na Gøsta Esping-Andersenovu teoriju socijalnih država, možemo primijetiti da su tradicionalni stubovi evropskog socijalnog modela – jake sindikalne organizacije, redistributivne politike i stabilno tržište rada – pod sve većim pritiskom globalizacije i neoliberalnih reformi. SPD, koji je nekada bio nosilac ovih politika, izgubio je jasnu ideološku orijentaciju, pokušavajući pomiriti progresivne socijalne politike s tržišno orijentisanim reformama, što je rezultiralo gubitkom autentičnosti i erozijom povjerenja birača. Pored toga, radikalniji ljevičarski blokovi, uključujući Die Linke, preuzeli su dio glasačkog tijela SPD-a, dok su istovremeno desničarske populističke stranke, poput AfD-a, privukle bivše birače ljevice koji su razočarani statusom quo i neoliberalnim politikama.
Cas Mudde, jedan od vodećih teoretičara populizma, definiše desničarski populizam kao kombinaciju nativizma, autoritarizma i populizma. AfD je uspio iskoristiti upravo ove tri dimenzije u svom političkom narativu. Stranka je gradila svoju kampanju na protivljenju imigraciji i jačanju njemačkog nacionalnog identiteta. Retorika “povratka suvereniteta” i očuvanja “njemačke kulture” dobila je na značaju, posebno među biračima iz istočne Njemačke, koji se osjećaju ekonomski i politički marginalizovano. Naglasak na zakon i red, posebno u kontekstu povećanog broja migranata i sigurnosnih prijetnji, odigrao je ključnu ulogu u jačanju podrške AfD-u.
Ovaj trend se može povezati s teorijom tzv. “reakcionarne modernizacije”, prema kojoj se savremena društva okreću autoritarnim politikama kao odgovor na percipiranu haotičnost globalizovanog svijeta. AfD se predstavlja kao glas “pravih Nijemaca” protiv političkog establišmenta. Teza da “desnica ne pobjeđuje zato što nudi bolje odgovore, već zato što postavlja prava pitanja” može se direktno primijeniti na njemački kontekst. AfD je iskoristio ekonomske frustracije i kulturne nesigurnosti, dok su tradicionalne stranke, uključujući SPD i CDU, ostale zarobljene u politici kompromisa koji ne zadovoljava ni desne ni lijeve birače. Rat u Ukrajini, ekonomska nesigurnost, inflacija i energetska kriza stvorili su plodno tlo za politike straha i nesigurnosti. AfD je nastavio svoju poznatu antiimigrantsku retoriku, ali ju je kombinovao s kritikama ekonomske politike. Umjesto isključivo ksenofobnih narativa, koristili su argumente o tome kako masovna imigracija “ugrožava njemačke radnike” i “opterećuje socijalni sistem”.
Njemački savezni izbori 2025. godine izazvali su snažne reakcije širom svijeta, a političke čestitke upućene Friedrichu Merzu i CDU/CSU-u, kao i komentari o rastu AfD-a, ne reflektuju samo stavove drugih zemalja prema novoj njemačkoj vladi, već i signaliziraju potencijalne smjerove buduće međunarodne saradnje, kao i izazove koji bi mogli oblikovati političku arhitekturu Evrope. Jedan od ključnih elemenata postizborne dinamike jeste pitanje da li će CDU/CSU održati striktan politički “vatrozid” prema AfD-u ili će doći do pragmatične saradnje na određenim pitanjima. Friedrich Merz je isključio formalnu koaliciju s AfD-om, ali činjenica da su konzervativci ranije sarađivali s AfD-om na pitanjima imigracije otvara vrata spekulacijama o budućim partnerstvima. Trumpova pohvala Merzovoj politici imigracije i energetike ukazuje na mogućnost bolje saradnje između Berlina i Washingtona. To bi moglo dovesti do promjena u transatlantskim odnosima, uključujući potencijalno smanjenje njemačkog fokusa na zelenu tranziciju i jačanje sigurnosne saradnje u okviru NATO-a. Čestitke britanskog premijera, Keira Starmera, signaliziraju interes za jačanje ekonomske i političke saradnje, što bi moglo značiti postepeno poboljšanje odnosa između UK i EU kroz bilateralne dogovore s Njemačkom. Naglasak Volodymyra Zelenskog na “mirovnim pregovorima” može se tumačiti kao signal da Ukrajina očekuje pragmatičniji pristup Njemačke u odnosu na rat, s mogućim fokusom na diplomatiju umjesto isključive vojne podrške.
U ovom kontekstu, Merzova vlada mogla bi se naći pod pritiskom da redefiniše njemačku strategiju prema ratu u Ukrajini – što bi moglo značiti ili nastavak podrške Kijevu, ili veći pritisak na pregovore s Rusijom. Posebno je interesantno to što su ekstremno desničarski lideri, poput Mattea Salvinija, Viktora Orbána i Herberta Kickla, istakli da izbori u Njemačkoj predstavljaju vjetar promjena u Evropi. Ove izjave pokazuju da će rast AfD-a i jačanje konzervativne politike CDU-a imati šire posljedice na evropsku desnicu, koja bi sada mogla tražiti veću koordinaciju i saradnju na ključnim pitanjima poput zaštite granica EU, reforme evropske birokratije i smanjenja regulacija zelene politike. Vjetrovi promjena ne biraju smjer sami – oni su odraz društvenih tokova, političkih odluka i sposobnosti lidera da ih usmjere ka stabilnosti ili neizvjesnosti.
Ekskluzivno PISjournal
