Mansoor Adayfi
Autor je pisac, aktivista i bivši zatvorenik iz Guantanama.
PISjournal –U maju je šokantni izvještaj CNN-a, zasnovan na svjedočenju zviždača, stavio izraelsku vojnu bazu Sde Teiman u pustinji Negev u centar pažnje globalne javnosti i doveo do poređenja sa zloglasnom američkom mornaričkom bazom u zaljevu Guantanamo na Kubi, gdje sam bio zatvoren više od decenije.
Tri Izraelca koja su radila u pustinjskom kampu koji služi kao pritvorni centar od početka rata u Gazi rekli su CNN-u da su svjedočili sistematskom fizičkom i psihičkom zlostavljanju palestinskih zatvorenika u toj ustanovi.
Ispričali su da Palestinci zatvoreni tamo, koje drže bez optužbe ili pravnih zastupnika, imaju povez preko očiju, prisiljeni su da provode vrijeme u stresnim položajima, prebijani su, vrijeđani i spriječeni da govore tokom dužih perioda. Zatvorenicima u Sde Teimanu, kako su tvrdili zviždači, redovno amputiraju ekstremitete zbog povreda nastalih konstantnim vezivanjem lisicama.
CNN je, također, objavio dvije fotografije iz pomenute ustanove, na kojima su prikazani redovi muškaraca u sivim trenerkama s povezom na očima kako sjede u vanjskom prostoru ograđenom bodljikavom žicom i osvijetljenom reflektorima.
Taj izvještaj, potvrđen nezavisnim izvještavanjem drugih medija kao i svjedočenjima oslobođenih palestinskih zatvorenika, slomio mi je srce. Odmah me vratio u taj mračni dan u februaru 2002. kada sam prvi put poslat s povezom na očima i okovan u Guantanamu, gdje ću provesti više od 14 godina u proizvoljnom pritvoru, ne znajući kada ću ili da li ću biti pušten, ili čak zašto sam bio zadržan.
Stalna nesigurnost i strah
Moje iskustvo kao zatvorenika u Guantanamu uistinu je bilo veoma slično onom koje su opisali izraelski zviždači u izvještaju CNN-a – iskustvo definisano osjećajem stalne nesigurnosti i straha.
Baš kao što se čini da je slučaj sa Sde Teimanom, psihičko zlostavljanje bilo je rašireno u Guantanamu. Rutinski smo bili stavljani u izolaciju, izlagani ekstremnim temperaturama i prijetnjama fizičkim zlostavljanjem. Ponižavanje kroz prisilnu nagost i seksualni napadi su, također, bili česti. Senzorna preopterećenost i deprivacija, kroz produženu izloženost jakom svjetlu i glasnim zvukovima, ili prisiljavanje da sjedimo u izolaciji u potpunom mraku satima, dodatno su uništavali naš osjećaj za realnost.
Sličnosti između Guantanama i Sde Teimana nisu ograničene samo na tretman zatvorenika. Obje ove ustanove opravdavaju svoje postojanje i osiguravaju pravnu zaštitu za svoja pretjerivanja, koristeći slične argumente i narative.
Američka vlada uspostavila je Guantanamo nakon 11. septembra kako bi zadržavala i ispitivala muškarce osumnjičene za učešće u tim napadima ili druge terorističke veze, bez ograničavanja međunarodnim humanitarnim pravom i drugim ugovorima koji zabranjuju zlostavljanje ratnih zarobljenika. Američka vlada klasificirala je sve zatvorenike u Guantanamu kao „nezakonite neprijateljske borce“, omogućavajući sebi da nas drže bez optužbe, sa ograničenim pravnim zastupanjem i u očiglednom kršenju međunarodnog prava godinama. Nakon 11. septembra, u SAD-u je na ovaj način „nestalo“ bezbroj nevinih muškaraca i mladića muslimana. Ja sam bio jedan od 779 muškaraca i mladića poslatih u Guantanamo. Ali, vjeruje se da su hiljade drugih zatvorene i na kraju nestale u sličnim tajnim zatvorima i vojnim pritvornim centrima širom svijeta.
Administrativni pritvor
Izrael već godinama opravdava proizvoljno zatvaranje Palestinaca koje smatra prijetnjom iz sličnih razloga nacionalne sigurnosti. Mnogi Palestinci koji su zatvoreni u Izraelu uhapšeni su pod kvazisudskim postupkom poznatim kao „administrativni pritvor“. U okviru tog postupka Palestinci su inicijalno zatvoreni šest mjeseci, ali njihovi pritvori se zatim mogu neograničeno produžavati bez optužnice ili suđenja.
Od 7. oktobra, baš kao što je SAD radio nakon 11. septembra, Izrael se, također, oslanja na svoj Zakon o nezakonitim borcima kako bi neograničeno zadržavao Palestince bez pravne kontrole i mogućnosti odbrane. Ovaj zakon omogućava Izraelu da zadržava pojedince u ustanovama kao što je Sde Teiman, bez naloga za hapšenje do 45 dana. Ovaj period često se neograničeno produžava, jer se zatvorenici prebacuju u formalni zatvorski sistem Izraela bez odgovarajućeg postupka.
Još jedna sličnost između Guantanama i Sde Teimana je nedostatak transparentnosti. U Guantanamu, američka vojska je dosljedno, i donekle uspješno, odbijala pokušaje novinara da dobiju pristup kampovima, namećući stroge restrikcije i cenzuru pod izgovorom nacionalne sigurnosti. Ovaj nedostatak transparentnosti se u posljednjim godinama samo pojačao, s novinarima koji se suočavaju s još većim preprekama u svojim nastojanjima da rasvijetle stvarnost života unutar Guantanama. Izrael, također, ulaže velike napore da medije i nezavisne pravne stručnjake drži podalje od svojih zatvora i vojnih pritvornih ustanova poput Sde Teimana. Patnja palestinskih zatvorenika u Gazi uspjela je privući globalnu pažnju samo zahvaljujući hrabrosti izraelskih zviždača koji su odlučili razotkriti zloupotrebe koje se tamo dešavaju.
Nakon objavljivanja kritičkog izvještaja CNN-a, Izrael je obećao da će zatvoriti Sde Teiman. Vrhovni sud Izraela je, također, zatražio odgovore o stanju zatvorenika koji su tamo držani kao odgovor na peticiju koju je 23. maja podnijelo nekoliko izraelskih organizacija za ljudska prava. Peticija je pozivala na zatvaranje te ustanove zbog nehumanih uslova i teškog zlostavljanja koje krši i izraelske i međunarodne zakone.
Univerzalna priroda patnje
Iako je ovo obećavajući razvoj događaja, moramo ostati oprezni i zahtijevati daljnje praćenje i pravu odgovornost kako bismo osigurali da zatvorenici i prakse u Sde Teimanu ne budu jednostavno premješteni u neki drugi, tajniji objekat. Uostalom, zloupotrebe i nezakonitost u Guantanamu otkrivene su mnogo puta u posljednje dvije decenije, ali ozloglašena ustanova na Kubi i dalje funkcioniše, a niko još nije odgovarao za kršenje međunarodnog prava tamo.
Govorim o paralelama između Guantanama i Sde Teimana da bih skrenuo pažnju na univerzalnu prirodu patnje uzrokovane pritvorskim praksama prožetim tajnošću, nezakonitošću i dehumanizirajućom okrutnošću.
U tim palestinskim muškarcima koje je izraelska vojska zatvorila u Sde Teimanu, vidio sam sebe i stotine drugih muškaraca i mladića koje je SAD zatvorio u Guantanamu. Naše su muke slične jer i Izrael i SAD vjeruju da mogu funkcionisati izvan ograničenja međunarodnog prava i činiti šta god požele ljudima koje doživljavaju kao prijetnju u ime „nacionalne sigurnosti“.
Činjenica da su zloupotrebe koje su se dešavale u Guantanamu ponovljene u Sde Teimanu naglašava hitnu potrebu za pozivanjem na odgovornost i reformu. Ključno je da međunarodna zajednica prizna i pozabavi se kršenjima ljudskih prava u pritvornim ustanovama – bilo da su počinjena u vojnom kampu u pustinji Negev ili u američkoj pomorskoj bazi na karipskom otoku.
Trebale bi biti provedene nezavisne istrage i počinitelji pozvani na odgovornost. Trebale bi biti implementirane politike za sprečavanje ponavljanja ovakvih kršenja prava u budućnosti. Ako ne poduzmemo korake i ne zatražimo da na odgovornost budu pozvani kršitelji ljudskih prava u izraelskim pritvornim centrima, ubrzo ćemo se suočiti s još jednim bolnim izvještajem o nehumanom zatvorskom kampu u nekom drugom dijelu svijeta.
