PISjournal – Sedma runda direktnih pregovora između Libana i Izraela započela je u Rimu u ponedjeljak, ali nakon mjeseci dijaloga izraelske snage se nisu povukle iz okupiranih dijelova južnog Libana, prekogranični napadi nisu prestali, a Bejrut nije uspio osigurati nikakve provedive garancije od svog neprijatelja.
U tom kontekstu, kritičari ovog procesa tvrde da historija pokazuje kako je Izrael dosljedno koristio pregovore ne da riješi sporove, već da učvrsti dobitke ostvarene na bojnom polju i nametne nove činjenice na terenu.
Najnoviji pregovori, uz posredovanje SAD-a i planirani da traju od 4. do 6. augusta u italijanskoj prijestolnici, fokusirani su na provedbu okvirnog sporazuma, proširenje takozvanih „pilot“ zona, raspoređivanje libanske vojske na jugu, rješavanje graničnih sporova, nadzor nad izraelskim povlačenjem i napredovanje ka sveobuhvatnom sporazumu. Međutim, pregled prethodnih šest rundi pokazuje da je značajan dio obaveza koje su trebale dovesti do smirivanja tenzija ostao samo na papiru, dok izraelska okupacija nije bila spremna ispuniti svoje obaveze.
Povlačenje koje nikada nije završeno
Jedan od centralnih stubova pregovora bilo je povlačenje okupacionih snaga iz okupiranog južnog Libana, zahtjev koji je Bejrut predstavio kao neupitan preduslov za stabilizaciju bilo kakvog prekida vatre. Ipak, izraelski režim je zadržao svoje vojno prisustvo na nekoliko strateških područja i uzvišenja, uslovljavajući svako povlačenje novim sigurnosnim uslovima i razoružanjem pokreta otpora Hezbollah.
Sa svoje strane, libanska vojska je saopćila da kontinuirane izraelske operacije i napadi direktno ometaju potpuno raspoređivanje libanskih trupa na jugu. Rezultat je pregovarački krug u kojem svaka strana optužuje onu drugu za neiskrenost i odbijanje ispunjavanja svojih obaveza.
Pregovori u sjeni kontinuiranih vojnih operacija
Jedna od najupornijih kritika trenutnog procesa jeste da pregovori nisu učinili ništa da zaustave izraelsku okupaciju. Čak i dok je sedma runda bila u toku, izvještaji iz južnog Libana govorili su o velikim eksplozijama, uništavanju infrastrukture i vojnim operacijama izraelskih snaga.
Međunarodni mediji izvijestili su da je u danima koji su prethodili pregovorima u Rimu izraelska vojska nastavila operacije rušenja u južnom Libanu koristeći ogromne količine eksploziva, što su libanski zvaničnici osudili kao nespojivo s duhom sporazuma i bilo kakvim iskrenim naporima za izgradnju povjerenja.
Po mišljenju mnogih libanskih analitičara, poruka ovih operacija je nedvosmislena: Tel Aviv nema namjeru odustati od svog vojnog prisustva niti slobode djelovanja na jugu sve dok u potpunosti ne osigura svoje ciljeve, bez obzira na volju libanskog naroda.
Historijsko iskustvo: Duboko ukorijenjeno nepovjerenje
Libansko nepovjerenje prema izraelskim obećanjima teško da je proizvod samo trenutnih pregovora. Od invazije na Liban 1982. godine, preko povlačenja 2000. i rata 2006. godine, izraelska vojna okupacija juga, prekogranični upadi i ponovljena kršenja libanskog suvereniteta ostali su centralna osovina sukoba decenijama.
Bejrut je više puta optuživao Tel Aviv za narušavanje njegovog zračnog prostora, izvođenje prekograničnih napada i okupaciju dijelova teritorije duž granice, čak i nakon prethodnih sporazuma o prekidu vatre. Ta duga historija ostavila je dubok trag u javnom mnijenju, pri čemu široki slojevi libanskog stanovništva svaki direktni sporazum s Tel Avivom posmatraju kroz prizmu dubokog skepticizma.
Hezbollah: Direktni pregovori s Izraelom vječna su sramota
U tom kontekstu, generalni sekretar Hezbollaha, šejh Naim Qassem, zauzeo je nedvosmislen stav protiv pregovaračkog procesa, izjavivši da bi „direktni pregovori s Izraelom bili vječna mrlja na Libanu“ i insistirajući da pokret otpora nikada neće dati legitimitet režimu koji nastavlja okupirati libansku teritoriju i održavati svoje napade.
Prema mišljenju Hezbollaha, decenije iskustva pokazale su da se Izrael povlači s okupirane zemlje samo kada je suočen s pritiskom na bojnom polju i vojnim troškovima, te da ga sami pregovori nikada nisu natjerali da u potpunosti ispuni svoje obaveze.
U govoru povodom obilježavanja Arbaeena, Qassem je izjavio: „Danas vjerujemo da direktni pregovori Libanu nisu donijeli ništa osim sramote, poniženja, neuspjeha i beskrajnih ustupaka.“ Optužio je Izrael da je proteklih 15 mjeseci provodio strategiju postepenog uništavanja otpora, koristeći „svako đavolsko sredstvo“ za napad na njihov pokret. Također se obratio libanskim zvaničnicima, upozorivši da „ovakvim pristupom političko rukovodstvo Libana neće ostvariti nikakve koristi za zemlju“. Vlada bi se, prema njegovim riječima, trebala fokusirati na nacionalni suverenitet, jačanje libanske vojske, osiguravanje izraelskog povlačenja s okupiranih teritorija, obnovu, slučaj eksplozije u luci, istrage i vraćanje novca štedišama, bez davanja kredibiliteta i legitimiteta SAD-u i Izraelu zauzvrat ni za šta.
Američki pritisci i ciljevi koji nadilaze prekid vatre
Washington, koji se od samog početka predstavlja kao posrednik, nije skrivao da njegovi ciljevi daleko nadilaze stabilan prekid vatre. Od početka je Washington pregovore predstavljao kao sredstvo ne samo za zaustavljanje neprijateljstava, već i za razoružanje Hezbollaha, potpuno raspoređivanje libanske vojske na jugu i napredovanje ka trajnom sigurnosnom aranžmanu. Takva agenda dodatno je produbila skepticizam među kritičarima u Libanu, koji ovaj proces vide manje kao pokušaj okončanja okupacije i prekograničnih napada, a više kao pokušaj preoblikovanja unutrašnje ravnoteže u Libanu i ograničavanja uloge Hezbollaha.
Ipak, nakon sedam rundi pregovora, izraelske snage se još uvijek nisu u potpunosti povukle iz južnog Libana, vojni napadi se nastavljaju, a sporovi oko provedbe preuzetih obaveza ostaju neriješeni. Za protivnike pregovora zaključak je jasan: trenutni proces, barem do sada, nije uspio prisiliti izraelski okupacioni režim da ispuni obaveze koje Bejrut očekuje te se više sveo na upravljanje krizom nego na istinsko rješenje.
Ekskluzivno PISjournal
