PISjournal –Proteklih dana je, nakon sedam godina od završetka građanskog rata u Siriji, navalom terorista Fronta Al-Nusra i Tahrir Al-Šam na grad Halep i okupacijom dijelova grada od strane ovih skupina, ova zemlja je ponovo dospjela na naslovne strane svjetskih medija.
Zašto globalne politike i većina regionalnih pitanja skreću u smjeru na kojem se Sirija množi sa nemirom? Koje to zemlje imaju najveću korist od sukoba u Siriji?
1. Pitanje turizma – Možda će na prvi pogled ovo pitanje trenutno zvučati nevažno, ali bitno je ukazati na činjenicu da je Sirija do prije 2012. godine bila važna turistička destinacija. Pored vjerskog turizma i primanja šitskih hodočasnika sa svih strana svijeta, obala ove zemlje i ugodna mediteranska klima svake godine su bili privlačni turistima širom Planete.
Bitno je istaći da je prije 2012. dio bruto domaćeg proizvoda Sirije, dobiven putem turizma, iznosio preko 50 milijardi dolara na godišnjem nivou. Ovaj prihod je nakon sukoba u 2021. godini pao ispod osam milijardi dolara. Sada je potrebno postaviti pitanje koje su alternativne regionalne destinacije sirijskom mediteranskom ugođaju?
Odgovor na ovo pitanje je jako jednostavan. Jedan dio turista ide prema okupiranim palestinskim teritorijima dok drugi dio odlazi u Tursku.
2. Energetski koridori – Veliki broj analitičara, koji pitanje Sirije razmatraju iz perspektive međunarodne politike i ekonomije, iznose stajalište da su energetski koridori jedan od glavnih razloga zbog kojeg različiti akteri nastoje utjecati na sigurnosna pitanja Sirije. Mnoge zemlje putem svojih proksi grupa nastoje uspostaviti dominaciju u Siriji ili bar održati situaciju nestabilnom. Bitno je naglasiti da je država Sirija jedan od najboljih puteva za transport energetskih resursa do Mediterana, a zatim prema drugim tačkama svijeta. Nema sumnje da proizvod pod imenom „sirijska sigurnost“ nije pretjerano koristan nacionalnim interesima nekih regionalnih zemalja, poput Turske, koja planira postati enegetsko čvorište Bliskog istoka.
Sirija je problem i za neka područja koja nastoje izvoziti vlastite energetske resurse, dok na izvoz iranskih energenata preko ove zemlje gledaju kao na konkurenciju na energetskom tržištu. Kao primjer se mogu navesti okupirani palestinski teritoriji na kojima je u posljednje vrijeme započela terenska eksploatacija energetskih resursa. Kataru također ide u korist nesigurnost Sirije. Naime, zainteresirane područne zemlje biće preusmjerene na prihvatanje Turske kao energetskog čvorišta, jer će na drugoj strani biti ograničen izvoz energetskih resursa preko sirijskog teritorija, osobito kada je u pitanju iranski plin. I Iran bi tada bio primoran da svoje energente izvozi preko Turske koja je NATO članica. Iz navedenog razloga Turskoj, dijelu arapskih država, i okupiranim teritorijima odgovara širenja destabilizacije u Siriji. Oni imaju koristi od epiloga koji bi rezultirao ograničavanjem iranskih energetskih linija ili prolaskom tih trasa turskim tlom.
3. Koridori za transport robe – Ovakva Sirija se trenutno ne nalazi ni na jednoj od projektovanih mapa za transport robe putem koridora modernog kineskog „Puta svile“, a vjerovatno ni na potencijalonom koridoru indijskog „Puta pamuka“. No treba obratiti pažnju, kao i po pitanju transporta energetskih resursa i u slučaju da je to sigurna zemlja zbog velike obale na Mediteranu, kakvu bi tačno Sirija mogla da odigra ulogu i da bude dio koridora za transport robe u bliskoj budućnosti. Taj scenario bi sigurno umanjio dominaciju Turske nad mogućim koridorima modernog kineskog Puta svile, kao i izraelsko upravljanje nad koridorom IMEC. Dakle, u slučaju da djelimični a ne cijeli dio tranzita pripadne Siriji, čime bi se umanjila gužva sa drugih koridora, takva situacija išla bi u korist i SAD, jer umjesto da kineski moderni Put svile obuhvati Siriju on bi prolazio kroz članicu NATO-a, Tursku.
4. Važnost same Sirije iz perspektive ulazne kapije za robu prema Bliskom istoku – Potrebno je ukazati da u slučaju mira i stabilnosti, pored toga što Sirija može biti luka za transport robe i energenata sa Bliskog istoka, pa čak i istočne Azije prema EU i drugim dijelovima svijeta, i u slučaju stabilne infrastrukture, Sirija može igrati sasvim drugačiju ulogu. Putem ove zemlje je moguće uvoziti robu iz Evrope, dijelova Afrike i Južne Amerike na Bliski istok, što bi također bilo na štetu Turske i Izraela te bi se u budućnosti dio njihovih uspostavljenih tarifa slio u Siriju. Dakle, u slučaju nastavka destabilizacije Sirije većina zemalja će svoju robu nastojati plasirati putem Turske i okupiranih teritorija prema Bliskom istoku i azijskom kontinentu.
5. Sporovi oko vode između Sirije i Turske, i oko pitanja Kurda – Još od vremena Hafeza Asada postoje nesuglasice oko vode Eufrata između Sirije i Turske. Ipak, u tom periodu je Sirija mogla kao bitan faktor iskoristiti rastuću podršku Kurdima te izboriti svoja prava nasuprot Turske. Trenutno, uporedo sa nemirima u Siriji, sa padom prihoda i deviznih rezervi te gubitkom kontrole centralne vlasti nad kurdskim područijima, Turska praktično stvara prednost u sigurnosnom smislu te jača svoj položaj naspram pitanja vode iz Eufrata. Ta postavka je takva sve dok Turska može pregovarati o vodi iz Eufrata sa regionalnim zemljama, posebno sa Sirijom, na račun izvoza robe i usluga koje im čini. Ipak, treba prihvatiti i činjenicu da je prvi put u historiji odnosa dvije zemlje Sirija upotrijebila teroriste kao sredstvo kojim će vršiti pritisak nad Turskom.
6. Sirijski energetski resursi – Iako je količina sirijskih naftnih i plinskih resursa dosta manja u odnosu na druge zemlje Bliskog istoka, bez obzira na to ova zemlja ipak ima izvore nafte i plina. Oni se većinom nalaze na sjeveru, u regijama gdje živi kurdska populacija. Pored tih izvora su trenutno stacionirane američke vojne baze. Nema sumnje da će, u slučaju jačanja nacionalne vladavine, Sirija nastojati povratiti svoje energetske izvore, upotrebom sile ili putem zakona i međunarodnih sudova. Takva mogućnost rezultira američkim zelenim svjetlom drugim regionalnim igračima da nastave sa započetom sigurnosnom destabilizacijom u Siriji.
7. Obezbjeđivanje sigurnosti okupiranim teritorijama – Sirija je od početka uspostave cionističkog režima bila istaknuta kao izraelski neprijatelj. Postojanje jedinstvene i snažne Sirije, koja je pritom i saveznik Irana, može imati negativne posljedice na sigurnosna pitanja okupiranih teritorija. Zbog toga nastavak nemira u Siriji ide u prilog Izraelu iz jednostavnog razloga jer odvlači pažnju i crpi energiju sirijskim oružanim snagama.
8. Pitanje Golanske visoravni – Okupirani teritorij Golanske visoravni, koji je anektiran tokom rata arapskih zemalja i Izraela, iz sigurnosnog ugla ima veliki značaj za cionistički režim. Ovo područje je svakako ekstra dodatak na okupirane teritorije i nije nemoguće da, ukoliko dođe do rješenja sigurnosne zagonetke u Siriji, i ako vojska povrati svoju snagu, sirijska država zakonitim putevima i preko međunarodnih instanci, ili upotrebom sile uznastoji povratiti Golansku visoravan. Izraelu pogoduje i daje mu dodatnu sigurnost to što fokus i energiju sirijskih oružanih snaga svakodnevno odvlače raštrkani nemiri u zemlji.
9. Izlazak kapitala iz Sirije – Bitno je ukazati na činjenicu da je tokom unutrašnjeg rata u Siriji ogroman dio ekonomskog i ljudskog kapitala napustio ovu zemlju. U ovom trenutku je Sirija pretvorena u potrošačku zemlju, koja uvozi i svoje najosnovnije potrepštine iz drugih zemalja. No, takođe se mora postaviti pitanje – u smjeru kojih država su tokom građanskog rata otišle sirijske glavne silnice ljudskih resursa i ekonomskog kapitala? I na ovo pitanje odgovor je jednostavan.
Najbliža država koju su sirijski investitori, radna snaga i trgovci odabrali, a da pritom budu blizu njihove zemlje, je Turska. Iako je Turska tokom sirijske krize primila pet miliona migranata iz ove zemlje, također je primila i veliki broj jeftine radne snage i privukla prema sebi sirijski kapital.
10. Korištenje naoružanih skupina kao sredstva za politički pritisak –
Čak i ukoliko ove naoružane skupine ne uspiju u potpunosti ovladati Sirijom u željenom obimu njihovi sponzori ih mogu upotrijebiti kao sredstvo za politički pritisak – u svrhu prikupljanja geopolitičkih, ekonomskih i sigurnosnih poena, mogu im jednostavno otkazati svoju podršku ili ih potaknuti na primirja. To je praksa koja se tokom historije u više navrata ponavljala na Bliskom istoku. Tačno onako kako je Hafez Asad koristio Kurde protiv Turske.
Rezime:
Bitno je ukazati na to da su dva glavna igrača u sirijskim sigurnosnim promjenama, Turska i Izrael, nastojali usmjeriti ambijent unutar sirijske države u planirani geopolitički okvir kako bi pritom obezbijedili vlastite nacionalne, ekonomske i sigurnosne interese. Mora se priznati da su ova dva igrača bila uspješna u zacrtanom planu i do ovog trena su iz ekonomske i sigurnosne perspektive ispunili svoje ciljeve po pitanju Sirije. Iako nisu uspjeli osvojiti sirijski teritorij, i ova količina nemira u Siriji dovela ih je do zadovoljavanja dijela svog geopolitičkog cilja. Kao primjer se može navesti da trenutno nijedan turista ne putuje prema Siriji, niti jedna cijev ne sprovodi energente kroz sirijski teritorij a takođe nijedan investitor neće preferirati Siriju ispred Turske. Sirijske vojne snage ne igraju nikakvu značajnu ulogu u sukobima povezanim sa okupiranim teritorijama. Sirija više nije sposobna kao ranije da podržava kurdske grupe…
Što se tiče Turske, koja je bila u mogućnosti da Siriju i region usmjeri prema geoekonomskom ambijentu kroz igru u kojoj bi svi bili na dobitku, očigledno je da ova zemlja nastoji gurnuti region u ovisnu geopolitičku situaciju. Ona želi pobjedu osigurati samo sebi a region usmjeriti prema jednom jedinom pobjedniku.
Ako se postavi pitanje – kakve posljedice u budućnosti mogu ostaviti jačanja naoružanih skupina u regionu po sigurnost Turske, riječ je o dilemi na koju pažnju trebaju obratiti stručnjaci u svojim prognozama. Na osnovu poznate teorije o sigurnosti iz Kopenhagena – nestabilnost može da se prelije iz jednog regiona u okolne regije. No, takođe je potrebno ukazati i na mogućnost uspostavljene inicijative Turske na način da ove ekstremne grupe porastu do mjere do koje bi uvijek mogle održavati situaciju ni rata ni mira u sirijskom geopolitičkom ambijentu. Tako kontrolisanom situacijom Turska bi mogla ispuniti vlastite nacionalne interese.
Ekskluzivno PISjournal
