PISjournal – Iran je u periodu prije Islamske revolucije imao snažne i stabilne odnose sa Sjedinjenim Američkim Državama, a SAD su zahvaljujući tim odnosima ostvarivale značajne interese na Bliskom istoku.
Nakon pobjede Islamske revolucije u Iranu, Sjedinjene Američke Države izgubile su pristup interesima koje su imale u jednoj velikoj i bogatoj zemlji poput Irana. Od tog trenutka, SAD nisu propustile nijednu priliku da izazovu nemire, nesigurnost na granicama Irana i potaknu susjede na sukob s Islamskom Republikom Iran. Taj proces se, u različitim oblicima, nastavlja do danas i neprijateljstvo prema Iranu nije ograničeno isključivo na pitanje iranskog pristupa mirnodopskoj nuklearnoj energiji.
Islamska Republika Iran uspostavljena je 1979. godine voljom naroda. Prije toga, dinastija Pahlavi vladala je Iranom od 1925. do 1979. godine, ukupno 54 godine. Od tog perioda, 16 godina vladao je Reza Šah Pahlavi, a 38 godina Mohammad Reza Pahlavi. U to vrijeme, stanje u Iranu dovedeno je do tačke u kojoj je društvo bilo prisiljeno na revoluciju, koja je pod vodstvom ajatolaha Homeinija, vjerskog i političkog lidera, okončana pobjedom.
Tokom perioda Pahlavija, Iran je imao široke odnose sa Sjedinjenim Američkim Državama, a Amerikanci su imali poseban stepen dominacije nad Iranom. Nakon revolucije ta dominacija je nestala, te su se neprijateljstva prema Iranu postepeno intenzivirala.
Mlada Iranska revolucija, koja je voljom i glasom više od 98 posto građana dovela do uspostave Islamske Republike Iran, od samog početka suočila se s brojnim izazovima. Na početku su protivničke grupe bile poticane na iranskim granicama kako bi se pažnja rukovodstva i državni resursi usmjerili ka sigurnosnim pitanjima, a ne ka temeljnom institucionalnom i infrastrukturnom razvoju.
Dok ti nemiri još nisu bili okončani, neuspješne političke grupe unutar zemlje pribjegle su terorističkim operacijama. U sredini svih tih sukoba, Iranu je nametnut osmogodišnji, sveobuhvatni rat od strane susjedne zemlje. U trenutku izbijanja rata, Islamska revolucija imala je svega godinu i po dana postojanja. Nažalost, resursi koji su trebali biti usmjereni na izgradnju zemlje preusmjereni su na rat, što je u tom trenutku predstavljalo prioritet.
Rat je trajao osam godina, a brojne zemlje ostvarile su značajnu korist od tog sukoba. Prvo, region je lišen stabilnosti koja možda nije odgovarala njihovim interesima, a drugo, otvorena je mogućnost prodaje oružja i popunjavanja budžetskih deficita.
Danas, nakon što su prošle godine od tih događaja, jasno se vidi da u to vrijeme nisu postojala pitanja nuklearnog programa, ljudskih prava niti drugih tema koje danas SAD i Zapad ističu, ali je kriza postojala. To potvrđuje da je najprije donesena odluka o stvaranju krize, a zatim su naknadno traženi izgovori za njeno opravdanje.
Kada se udaljimo od fragmentiranih pogleda i situaciju sagledamo u kontinuitetu, postaje jasno da je vladavina prava u međunarodnom sistemu odavno ustupila mjesto dominaciji moći. Moćni akteri koriste blage i privlačne izraze kako bi prikrili nasilne i neprihvatljive postupke. Oni koji govore o miru, istovremeno učestvuju u ratu i mir svode isključivo na pokoravanje vlastitim interesima.
Danas, nakon svih ovih godina, Iran koji nastoji koristiti mirnodopsku nuklearnu energiju i to je više puta javno naglašavao, a čiju je mirnodopsku prirodu Međunarodna agencija za atomsku energiju više puta potvrdila, biva optužen za zloupotrebu nuklearne energije. Bez ikakvih dokaza, Iranu su nametnuti sveobuhvatni sankcioni pritisci.
Ekonomske sankcije tokom posljednjih 40 godina nanijele su ozbiljnu štetu iranskoj ekonomiji. Kada se govori o Iranu, treba imati na umu da je riječ o približno 90 miliona ljudi. Dakle, 90 miliona ljudi izloženo je patnji samo zato što Iran, prema njihovom stavu, ne bi smio koristiti ni mirnodopsku nuklearnu energiju.
Kada se svi ovi elementi sagledaju zajedno i kada se tačke povežu u jednu liniju, postaje jasno da se iza ovih izgovora kriju neprihvatljivi i besramni zahtjevi. Početkom januara ove godine, tokom protesta u Iranu, dio tih skrivenih zahtjeva iznenada je javno izrečen. Mike Pompeo, bivši američki državni sekretar, izjavio je da su snage Mosada prisutne u Teheranu uz demonstrante. Donald Trump je poručio da se protesti nastave jer je pomoć na putu.
Neki izraelski zvaničnici su čak priznali umiješanost u izazivanje nereda u Iranu. Najveća tragedija je spoznaja koliko se globalna zajednica udaljila od etičkih principa i koliko ljudski životi gube vrijednost pred interesima moćnih. Više od 71.000 ljudi u Gazi je ubijeno, region je gurnut u haos, a ekstremističke grupe poput ISIS-a se ponovo proizvode kako bi se miran život zamijenio stalnim strahom i nesigurnošću.
To podsjeća na dane kada su Sjedinjene Američke Države za invaziju na Afganistan navele tri razloga: borbu protiv proizvodnje i distribucije narkotika, suprotstavljanje Al-Qaidi i Talibanima te razvoj civilnog društva i demokratije. Danas, iako nijedan od tih ciljeva nije ostvaren, iste ambicije se preusmjeravaju na druga područja. Ostaje pitanje kakav će odgovor globalna zajednica imati pred historijom.
U proteklim mjesecima pokrenut je rat protiv Irana, tokom kojeg su ubijeni brojni vojni zapovjednici i civili, uključujući veliki broj žena i djece. Uz snažnu propagandu tvrdilo se da je iranski nuklearni kapacitet uništen. Time su željeli postići nekoliko ciljeva: očekivali su da će nakon prvog napada i pogibije vojnih lidera doći do masovnih protesta unutar zemlje, što se nije dogodilo.
Istovremeno su se suočili s činjenicom da iranski raketni kapacitet predstavlja snažan faktor odvraćanja, jer su projektili, uprkos višeslojnim protivraketnim sistemima, pogađali ciljeve na teritoriji Izraela. Iz straha od šireg iranskog odgovora, ubrzo je zatražen prekid vatre. Danas se ponovo gomila vojna oprema na Bliskom istoku s ciljem zastrašivanja. Logično je postaviti pitanje: ako tvrdite da ste uništili iranski nuklearni kapacitet, koji je razlog za novo vojno prisustvo?
U isto vrijeme, govori se o pregovorima. Iran je više puta naglasio da podržava pravedne pregovore i jednom je do kraja učestvovao u procesu koji je doveo do potpisivanja nuklearnog sporazuma (JCPOA). Sporazum je potpisan s legitimnim američkim vlastima, ali je prva Trumpova administracija jednostrano napustila taj dogovor.
Iran je time pokazao spremnost za pregovore i poštivanje obaveza, ali povjerenje u suprotnu stranu ne postoji. Prvo, rat i napadi na Iran dogodili su se usred pregovora, a drugo, prijetnje i pregovori su međusobno suprotni koncepti.
Islamska Republika Iran, uprkos svemu, i dalje je spremna na pravedne pregovore bez preduslova i više puta je pokazala dobru volju. Međutim, ukoliko se jezik prijetnji nametne umjesto dijaloga, Iran će zadržati svoju snažnu odbrambenu spremnost i u slučaju agresije odgovoriti na način koji će iznenaditi svakog neprijatelja.
Ekskluzivno PISjournal
