PISjournal – Ujedinjeno Kraljevstvo se posljednjih dana suočava s političkim izazovom kakav se rijetko viđa u njegovoj modernoj historiji. Lideri Škotske, Walesa i Sjeverne Irske okupili su se u Cardiffu i potpisali zajednički memorandum kojim su poručili da njihovi narodi imaju pravo odlučivati o vlastitoj budućnosti, uključujući i mogućnost izlaska iz Ujedinjenog Kraljevstva. Dokument je izazvao snažne reakcije u Londonu i otvorio pitanje koje se već godinama povremeno vraća na britansku političku scenu: koliko je zapravo održiva zajednička država koju čine četiri različite nacije?
Sastanak u Cardiffu održan je 14. septembra, a na njemu su učestvovali škotski prvi ministar John Swinney, velški prvi ministar Rhun ap Iorwerth i sjevernoirska prva ministrica Michelle O’Neill, uz predsjednicu Sinn Féina Mary Lou McDonald. SNP, Plaid Cymru i Sinn Féin politički se razlikuju, ali ih povezuje zahtjev za većom samostalnošću i, dugoročno, promjenom sadašnjeg ustavnog poretka. U zajedničkom dokumentu pozvali su britansku vladu da se pripremi za i omogući ustavne promjene.
Ipak, važno je napraviti razliku između političke poruke i stvarnog procesa izdvajanja iz Ujedinjenog Kraljevstva. Potpisani memorandum sam po sebi ne mijenja granice, ne raspisuje referendume i ne daje Škotskoj, Walesu ili Sjevernoj Irskoj pravo da jednostrano proglase nezavisnost. Upravo zbog toga dio stručnjaka smatra da je događaj prije svega snažan politički pritisak na Westminster nego početak neposrednog raspada države. Profesorica Nicola McEwen sa Univerziteta u Glasgowu ocijenila je da je sporazum simbolički značajan, ali da nema pravnu snagu.
Najozbiljnije pitanje i dalje je Škotska.
Škotska je već jednom održala referendum o nezavisnosti, 2014. godine. Tada je 55 posto birača glasalo protiv, a 45 posto za izlazak iz Ujedinjenog Kraljevstva. Međutim, politička situacija se od tada promijenila. Brexit je dodatno produbio škotsko nezadovoljstvo odnosom prema Londonu, jer je većina škotskih birača 2016. glasala za ostanak u Evropskoj uniji, dok je Ujedinjeno Kraljevstvo kao cjelina odlučilo suprotno.
Danas je podrška nezavisnosti i dalje podijeljena. Jedno od novijih istraživanja koje navodi Al Jazeera pokazalo je 47 posto podrške škotskoj nezavisnosti, ali takvi rezultati sami po sebi ne znače da postoji stabilna većina za izlazak iz UK-a. Financial Times je, analizirajući aktuelnu situaciju, ukazao da se pitanje i dalje praktično nalazi oko granice 50-50 i da postoji značajan broj Škota koji ne žele ponovno glasanje.
Još veća prepreka je pravna. Britanski Vrhovni sud je 2022. zaključio da škotski parlament nema ovlasti da sam raspiše referendum koji bi se odnosio na pitanje nezavisnosti. Za legalan referendum potreban je dogovor s Westminsterom. Britanski parlamentarni istraživački servis navodi da su ustavna pitanja, uključujući Uniju između Škotske i Engleske, rezervisana za centralnu vlast.
Wales se nalazi u drugačijoj situaciji. Tamo je ideja nezavisnosti dugo bila znatno slabija nego u Škotskoj. Međutim, i to se mijenja. Najnovije istraživanje Survationa pokazalo je da bi 32 posto vjerovatnih birača glasalo za nezavisnost Walesa kada bi referendum bio održan sada. Istovremeno, više od polovine ispitanih sebe stavlja na sredinu ili iznad sredine skale podrške nezavisnosti, što ukazuje da postoji prostor za daljnji rast ovog pitanja, iako trenutna većina ne podržava izlazak.
Za Wales je, međutim, put do eventualne nezavisnosti još duži. Velški parlament nema jednostranu ustavnu mogućnost da raspiše referendum o izlasku iz Ujedinjenog Kraljevstva. Kao i u slučaju Škotske, za takav proces bio bi potreban dogovor s Westminsterom.
Još specifičnija situacija postoji u Sjevernoj Irskoj.
Za razliku od Škotske i Walesa, pitanje statusa Sjeverne Irske direktno je regulisano Sporazumom na Veliki petak iz 1998. godine. Ako britanska vlada procijeni da je vjerovatno da bi većina stanovništva Sjeverne Irske glasala za ujedinjenje s Republikom Irskom, dužna je raspisati referendum o tom pitanju. Dakle, ovdje postoji jasno definisan pravni mehanizam koji može dovesti do promjene ustavnog statusa.
I tu se posljednjih godina bilježe promjene. Jedno istraživanje iz marta 2026. pokazalo je da bi 63 posto ispitanika u Sjevernoj Irskoj podržalo ujedinjenu Irsku u okviru Evropske unije, dok bi 29 posto bilo protiv. Međutim, istraživanja javnog mnijenja razlikuju se zavisno od pitanja, formulacije i trenutka u kojem se provode, pa ih treba posmatrati kao pokazatelj raspoloženja, a ne kao predviđanje ishoda eventualnog referenduma.
Zbog toga je teško govoriti o skorom raspadu Ujedinjenog Kraljevstva. Politički pritisak je očigledno porastao, ali pravni i politički proces koji bi vodio do stvarnog razlaza mnogo je složeniji.
London još uvijek ima ključnu ulogu. Škotska i Wales ne mogu jednostavno proglasiti nezavisnost, dok bi u Sjevernoj Irskoj za pokretanje referenduma morao biti ispunjen uslov predviđen Sporazumom na Veliki petak. Čak i nakon eventualnog pozitivnog glasanja, uslijedili bi pregovori o granicama, državljanstvu, imovini, finansijama, sigurnosti, trgovini i odnosima s Evropskom unijom.
Ipak, ono što se promijenilo jeste politička atmosfera.
Prvi put su se istovremeno pojavili lideri Škotske, Walesa i Sjeverne Irske koji otvoreno zagovaraju ustavne promjene. To ne znači da će se Ujedinjeno Kraljevstvo raspasti, ali znači da pitanje njegove budućnosti više nije samo škotsko pitanje. Ono je postalo širi problem odnosa između Londona i nacija koje čine britansku državu.
U tom smislu, Cardiffski memorandum možda nije početak kraja Ujedinjenog Kraljevstva, ali jeste znak da se stari model odnosa između Westminstera i Škotske, Walesa i Sjeverne Irske nalazi pod sve većim pritiskom.
Hoće li taj pritisak završiti novim referendumima i ustavnim promjenama, ili će London uspjeti ponuditi novi oblik decentralizacije i zadržati državu na okupu, teško je unaprijed reći. Ono što je izvjesno jeste da pitanje više nije politička margina. Budućnost same Unije ponovo je postala jedno od centralnih pitanja britanske politike.
Ekskluzivno PISjournal
