Zoran Meter
PISjournal – Napad Vladimira Putina na Ukrajinu testira zdravlje i snagu američkog sistema savezništva. U Evropi i Aziji, američki saveznici poput Njemačke i Japana okupili su se kako bi odbranili poredak koji obezbjeđuje njihovu sigurnost. Ali na Bliskom istoku to nije tako, navodi 3. marta američki medij The Wall Street Journal.
U tekstu se tako kaže, kako je, upitan za povećanje proizvodnje nafte, saudijski prijestolonasljednik Mohammed bin Salman kazao francuskom predsjedniku Emmanuelu Macronu da se Rijad radije pridržava svojih sporazuma o proizvodnji nafte s Moskvom (u formatu OPEC+, op. Z. M.). Slično su učinili i Ujedinjeni Arapski Emirati, još jedan dugogodišnji američki saveznik, kada su bili jednako hladni u suzdržavanju od glasovanja o rezoluciji Vijeća sigurnosti UN-a (na prijedlog SAD-a i Albanije, op. Z. M.), kojom se trebala osuditi ruska agresija na Ukrajinu i pozvati Rusiju da odmah povuče svoje snage iz te zemlje. Kako navodi američki medij, UAE su, istina, naknadno podržali manje oštru rezoluciju na Glavnoj skupštini (dodao bih – pravno ne obavezujuću, za razliku od rezolucija Vijeća sigurnosti, op. Z. M.).
WSJ se u istom kontekstu osvrnuo i na Izrael, za kojeg kaže kako mora koordinirati svoje aktivnosti s ruskom vojskom protiv Hezbollaha i Irana u Siriji, da ima bliske veze i s Rusijom i s Ukrajinom, i da želi izbjeći sukob i sa SAD-om i s Rusijom jer mora upravljati haotičnim odnosom.
Obamina administracija bila je katastrofa za američki sistem savezništva na Bliskom istoku, navodi WSJ. Prerano povlačenje iz Iraka, nerazvijanje konstruktivne politike prema „arapskom proljeću“, posebno u Egiptu, nesretne posljedice intervencije u Libiji i stalne pogrešne računice u Siriji, završile su tako da su Rusija i Iran ovdje preuzeli prednost. Pod cijenu brutalnog građanskog rata, stvorili su u regiji uporan dojam američke nesposobnosti i nepouzdanosti. Histerično nastojanje predsjednika Obame za postizanje nuklearnog sporazuma s Iranom, s gledišta regionalnih sila, žrtvovalo je ključne sigurnosne interese dugogodišnjih saveznika SAD-a, samo da bi olakšalo povlačenje Amerike iz regije koju više nije htjela braniti. To je samo pogoršalo osjećaj očaja, navodi američki medij.
Iako je američka politika izvana bila naklonjena našim bliskoistočnim partnerima u Trumpovoj eri, malo ko u regiji bio je impresioniran predsjednikovom kompetencijom ili povjerenjem u njegovu upornost. Danas, u cijeloj regiji Bliskog istoka, dobri odnosi s Rusijom i Kinom smatraju se nužnom nadopunom opadajućeg saveza s Amerikom – saveza sumnjive vrijednosti. Ako Amerika želi spriječiti daljnji napredak Rusije i Kine i vratiti svoj središnji položaj na Bliskom istoku, naša politika u regiji mora se hitno promijeniti, zaključuje se u tekstu američkog medija WSJ.
Ovom, nadasve zanimljivom i kritičkom tekstu utjecajnog američkog medija prema vanjskoj politici SAD-a (naglašavam, samo po pitanju Bliskog istoka, iako osobno smatram da ona zavrjeđuje kritike i u odnosu na puno širi geografski prostor od spomenute regije), dodao bih sljedeće:
Problem, kao i obično, je na koji se način može ostvariti spomenuta žurna i nužna promjena američke bliskoistočne politike? Jer okolnosti – niti regionalne niti globalne, više nikako nisu iste pa čak niti slične ne samo u odnosu na vrijeme Obamine administracije, već i one, ne tako davne – Trumpove. Bidenova administracija od samog je dolaska u Bijelu kuću zaigrala krajnje riskantnu i opasnu igru istodobne oštre konfrontacije i s Rusijom i s Kinom, gurnuvši dvije globalne mega-države u nikad čvršći zagrljaj, uokviren u zajednički osjećaj straha ne više od konkurentske ekonomske ugroze od strane Zapada, već i same njihove državne opstojnosti. U takvim uvjetima očekivati da Moskva i Peking reteriraju i Bliski istok iznova prepuste Washingtonu skupa s Iranom, Sirijom, da odustanu od svojih brzorastućih svestranih odnosa s Rijadom i UAE, krajnje je nerealno.
I ne manje važno: tzv., arapski svijet (predvođen Saudijskom Arabijom i UAE) sa itekako velikom pozornošću čeka rasplet najprije američko-ruskog geopolitičkog sukoba koji je ušao u svoju kulminacijsku fazu (ako bi Rusija u tom sukobu bila poražena, jasno je da bi ista sudbina prije ili kasnije čekala i Kinu).
Jer nije nikakva tajna da „arapski svijet“ želi zauzeti svoje mjesto u budućem multipolarnom ili policentričnom svijetu koji se ubrzano rađa. Slično razmišljaju i Indija i Turska, a sve to najbolje potvrđuju i politički potezi svih spomenutih država koji ukazuju kako se one ne žele previše miješati u novonastalu ukrajinsku vojnu krizu (čitaj: u sukob SAD-a i Rusije). A kada to povremeno i učine pod snažnim pritiskom Washingtona, odašilju (prije svega Moskvi) „neverbalne“ signale kako to rade samo iz nužde da i same ne budu oštro kažnjene i da to nije njihov službeni stav. Osim što su oprezne u političkoj osudi Moskve zbog njene vojne „avanture“ u Ukrajini, redom se protive uvođenju proturuskih sankcija i u njima ne sudjeluju.
Štaviše, mislim kako ne bih pogriješio kada bih rekao da na određen način u toj „velikoj igri“ dviju globalnih vojnih supersila – SAD-a i Rusije, sve te brzorastuće države sada s većim simpatijama gledaju na Moskvu. Naime, jedino njen uspjeh u sučeljavanju sa SAD-om jamči im uspostavu svog željenog globalnog (ili šireg regionalnog) pozicioniranja kao važnog, samostalnog geopolitičkog subjekta u novom svijetu koji upravo nastaje pred našim očima.
Štaviše, u tom se svijetu nakon 24. februara i ruske vojne invazije na Ukrajinu – već nalazimo. Od sada više ništa neće biti isto. Počinju vrijediti neka posve nova pravila, a „staro“ međunarodno pravo – zasnovano na zasadama poslijeratnog i posthladnoratovskog – postalo je prošlost. Preživjet će samo najjači i najhrabriji, kako i priliči novonormalnom „zakonu jačeg“.
Bliskog istoka Bliskog istoka
