Revolucija koju je svijet hvalio
Godine 2019. slike mlade sudanske žene u bijeloj odjeći koja stoji na automobilu i viče slogan „Teskat Bas“ brzo su postale globalni simbol sudanskih prosvjeda. Alaa Salah, mlada studentica arhitekture, u zapadnim je medijima predstavljena kao simbol „sudanske ženske revolucije“. Mediji su je nazivali „novim Kandakom“, Hillary Clinton joj je pružila podršku i bila je kandidovana za Nobelovu nagradu za mir. Revolucija, koja je započela protestima zbog poskupljenja hljeba, u aprilu 2019. godine je dovela do svrgavanja Omara al-Bashira. Žene su činile više od 70% protestanata, a Alaa Salah je postala viralni simbol slobode, dostojanstva i pravde.
Međutim, ono što je u to vrijeme privuklo manje pažnje, bila je činjenica da iskustva mnogih drugih zemalja pokazuju kako takvi valovi „globalne podrške demokratskim revolucijama“ često imaju posljedice vrlo različite od početnih obećanja.
Narativ slobode i stvarnost moći
Službeni zapadni, posebno američki, diskurs o događanjima u Sudanu temelji se na pojmovima poput slobode, demokratije i ljudskih prava. No, u praksi se američke politike prema Sudanu bolje razumiju u kontekstu geopolitičkih interesa i natjecanja moći nego kao stvarna podrška demokratiji.
Washington je godinama vršio pritisak na Sudan kroz ekonomske sankcije i široke restrikcije. Nakon pada Omara al-Bashira, zapadne politike, umjesto da jačaju unutarnje strukture i nacionalne institucije, zapravo su pridonijele produbljivanju podjela moći u zemlji. Kao rezultat toga, prelazna je vlada ostala slaba i krhka, dok je natjecanje među vojnim akterima postupno eskaliralo.
Kolaps države i rat za moć
Nakon svrgavanja Omara al-Bashira, Sudan je ušao u politički prelaz koji je trebao dovesti do demokratije. Ali taj je prelaz brzo postao prostor borbe između dvaju vojnih centara moći: Sudanske vojske (SAF) pod vodstvom Abdelfataha Burhana i Brzih potpornih snaga (RSF) pod vodstvom Mohameda Hamdana Dagala (Hemedtija).
U takvim uslovima, odsustvo stabilne političke strukture, zajedno s miješanjem vanjskih aktera, gurnulo je zemlju prema nestabilnosti. Pokušaj puča 2021. godine, a potom početak građanskog rata 2023. godine pokazali su da proces koji je započeo s parolama demokratije zapravo vodi ka kolapsu državnih struktura. I kao uvijek, američka vlada pratila je vlastite interese u zemlji s obmanjujućim i licemjernim pristupom.
Sloboda kao geopolitičko oruđe
Iskustvo Sudana pokazuje da pojmovi poput slobode i demokratije u globalnoj politici ponekad postaju instrumenti za legitimizaciju vanjskih intervencija. Zapadni mediji, ističući ljudske i emotivne simbole protesta, prikazali su pojednostavljenu sliku vrlo složene stvarnosti.
Ali kada su strukture moći u Sudanu kolabirale i zemlja ušla u građanski rat, iste sile koje su podržavale „demokratsku revoluciju“ nisu željele preuzeti odgovornost za posljedice i nisu ispunile svoja lažna obećanja.
Sudan: primjer novog kolonijalizma
Ono što se danas događa u Sudanu mnoge analitičare podsjeća na širi obrazac „zakona džungle“ kojeg predvodi Amerika; obrazac u kojem politički pritisci, ekonomske sankcije, medijske naracije i natjecanje vanjskih sila mogu zemlju uvesti u ciklus nestabilnosti.
U takvim uvjetima, zemlja koja je trebala koračati prema demokratiji postaje prostor borbe regionalnih i globalnih sila. Rezultat je ono što danas vidimo u Sudanu: razorena zemlja, milioni raseljenih osoba, širenje etničkog i državnog nasilja te vlada koja je praktično izgubila kontrolu nad velikim dijelovima svog teritorija.
Zaključak
Događaji u Sudanu pokazuju da parole o slobodi i demokratiji u međunarodnoj politici ne znače uvijek stvarnu podršku narodima. Pojmovi poput ovih ponekad služe kao maska za ostvarivanje geopolitičkih interesa moćnih zemalja, posebno velikih sila poput SAD-a, u cilju maksimiziranja vlastite koristi.
Za sudanski narod, revolucija koja je započela s nadom u slobodu danas je rezultirala ratom, raseljenjem i neizvjesnom budućnošću. Iskustvo ove zemlje predstavlja ozbiljno upozorenje za druga društva koja se, u kontekstu globalnog natjecanja sila, suočavaju s privlačnim obećanjima političkih promjena; obećanjima koja najčešće, umjesto slobode, otvaraju put nestabilnosti i vanjskim intervencijama.
Ekskluzivno PISjournal
