PISjournal – Nakon zvanične aktivacije Sveobuhvatnog sporazuma o strateškom partnerstvu između Teherana i Moskve, Iran i Rusija su ušli u novu fazu u svojim dugogodišnjim odnosima.
Dvadesetogodišnji sporazum, koji obuhvata saradnju u oblasti odbrane, energetike, tehnologije i finansija, široko se smatra prekretnicom u jačanju bilateralnih i regionalnih veza.
Dok se obje nacije suočavaju s neviđenim zapadnim sankcijama, sporazum naglašava njihovu zajedničku odlučnost da izgrade alternativne političke i ekonomske okvire – posebno kroz organizacije poput BRICS-a i Šangajske organizacije za saradnju.
Kako bi bolje razumjeli implikacije ovog strateškog sporazuma, Tehran Times je razgovarao s dr. Lanom Ravandi-Fadai, istaknutom ruskom historičarkom i višom istraživačicom na Institutu za orijentalne studije Ruske akademije nauka. Vodeća stručnjakinja za Iran i bliskoistočne poslove, dr. Ravandi-Fadai nudi nijansiranu analizu o tome kako ovaj ugovor može redefinirati iranski geopolitički uticaj, promijeniti ravnotežu snaga u Evroaziji i otvoriti nove puteve za saradnju u oblasti energetike i regionalne sigurnosti.
U nastavku slijedi puni tekst intervjua:
Kako bi ovaj sporazum mogao uticati na poziciju Irana u multilateralnim okvirima kao što su BRICS i Šangajska organizacija za saradnju?
Uvjeren sam da ovaj sporazum predstavlja istinski instrument za prevazilaženje ekonomske izolacije. U stvari, Iran je počeo postepeno da se kreće u ovom smjeru još za vrijeme predsjedništva Mahmuda Ahmadinedžada, okrećući se Rusiji i političkim savezima u kojima je Rusija igrala značajnu ulogu – naime, ŠOS-u i BRICS-u. Iran se pridružio ovim dvjema organizacijama tokom predsjedništva pokojnog Ebrahima Raisija, koji je bio jasno proruski orijentisan i aktivno je radio na jačanju veza Irana s našom zemljom, uključujući i one na međunarodnom nivou. Ovaj kurs je u potpunosti podržao i vođa, ajatolah Seyyed Ali Khamenei.
Može se reći da se pod predsjednikom Raisijem ovaj proces naglo ubrzao i nastavlja se danas pod Masoudom Pezeshkianom, koji prepoznaje da Zapad i dalje nije voljan promijeniti svoju politiku ili napraviti ustupke Iranu. Kao rezultat toga, odlučio je produbiti saradnju s Rusijom, Kinom i blokom BRICS.
Pezeshkian je nedavno izjavio da BRICS može pomoći Iranu da se globalno afirmiše i igra aktivniju ulogu u svjetskim poslovima. Također je naglasio da bi organizacija trebala igrati ključnu ulogu u sprječavanju država poput Izraela ili Ujedinjenog Kraljevstva da počine agresiju protiv nezavisnih suverenih država.
Iran je učestvovao na nedavnom samitu ŠOS-a u Kini, gdje je predsjednik ponovio da ova organizacija može doprinijeti stvaranju multipolarnog svijeta. Na početku svog mandata, Pezeshkian je imao određene iluzije da će Zapad ponuditi ekonomsku podršku. Međutim, nakon što su Zapadna Evropa – tačnije Njemačka, Francuska i Velika Britanija – efektivno ponovo uvele sankcije UN-a protiv Irana, predsjednik je izgubio svaku preostalu nadu da će Zapad ili Evropa biti od pomoći.
Od tada je odlučio da je bliža saradnja s Rusijom i drugim članicama BRICS-a jedini održiv put naprijed, pa je čak predložio i stvaranje mehanizma za zaobilaženje sankcija. Najvažnije je da se Iran sada može sigurnije pozicionirati u takvim organizacijama, oslanjajući se na podršku Rusije.
U kojoj mjeri bi ovaj sporazum mogao promijeniti iranski diplomatski uticaj u odnosu na zapadne sile, posebno suočen sa sankcijama i međunarodnim pritiskom?
I Iran i Rusija su pod oštrim zapadnim sankcijama, ali Iran se nalazi u još ranjivijem položaju. Stoga će potpisivanje ovog sporazuma omogućiti Teheranu da s većim samopouzdanjem potvrdi svoje pozicije pred velikim zapadnim silama. Ukoliko obje strane uspješno uspostave sistem međusobne pomoći za suprotstavljanje sankcijama, pozicije Rusije i Irana prema Zapadu će postati znatno jače.
S kojim bi se izazovima obje zemlje mogle suočiti u ostvarivanju ekonomskih obećanja ovog partnerstva?
Prvo, i Rusija i Iran trenutno doživljavaju usporavanje ekonomskog rasta, što samo po sebi može negativno uticati na vanjsku ekonomsku saradnju. Drugo, bliža saradnja Rusije i Irana suprotna je zapadnim interesima i objema državama mogu biti nametnute nove dodatne sankcije. Ipak, po mom mišljenju, uz dovoljno političke volje, ove prepreke se mogu prevladati.
Iz Vaše perspektive, kako Sveobuhvatni sporazum o strateškom partnerstvu mijenja stratešku ravnotežu u Evroaziji, posebno u kontekstu odnosa Irana i Rusije?
Vjerujem da će ovaj sporazum promijeniti ravnotežu snaga u Evroaziji u korist i Rusije i Irana, a istovremeno smanjiti uticaj zapadnih zemalja i Izraela. Međutim, treba napomenuti da se Iran sada suočava s protivljenjem u regiji ne samo od Izraela, već i od režima Ahmada al-Sharaa u Siriji – zemlje koja je ranije bila jedan od najodanijih saveznika Irana.
Stoga će jačanje regionalne uloge Irana biti postepen proces praćen ozbiljnim izazovima. Ipak, to će se neizbježno dogoditi, uz podršku Rusije i drugih saveznika Islamske Republike.
Mislite li da će ovaj sporazum ohrabriti druge regionalne aktere da teže sličnim strateškim partnerstvima?
Nesumnjivo. Mnoge zemlje u regiji su primijetile koliko se brzo i efikasno razvija partnerstvo između Rusije i Irana, i to ih motivira da prodube saradnju jedne s drugima. Nedavni primjer je sporazum o međusobnoj odbrani između Saudijske Arabije i Pakistana, koji je posebno značajan s obzirom na to da Pakistan posjeduje nuklearno oružje. Sada će se pakistanski kapacitet odvraćanja proširiti i na Saudijsku Arabiju, dok Rijad, uz pomoć Pakistana, namjerava unaprijediti vlastiti nuklearni program.
S obzirom na važnost energije u ekonomijama obje zemlje, kakvu će ulogu ovaj sporazum igrati u saradnji u oblasti nafte, plina i alternativne energije?
Vjerujem da će ovaj sporazum aktivno podsticati dublju saradnju između dvije zemlje u sektoru nafte i gasa, kao i u alternativnoj energiji. Gazprom je već izrazio interes za finansiranje niza projekata unutar iranske naftne i gasne industrije, uključujući razvoj polja.
Ako obje zemlje koordiniraju svoje politike na globalnom tržištu energije, mogle bi značajno uticati na svjetske cijene nafte, a posebno plina, u smjerovima povoljnim za njih – s obzirom na to da obje posjeduju ogromne rezerve ovih resursa.
