Mirjana Perić
PISjournal – Najavljujući „historijski“ naftni sporazum koji je njegova administracija postigla s Karakasom 31. augusta, američki predsjednik Donald Trump pohvalio je sporazum kao veliki korak ka jačanju energetske sigurnosti SAD-a, što je posebno politički značajno postignuće imajući u vidu nepopularni rat Washingtona protiv Irana, koji je cijene benzina podigao na oko četiri dolara po galonu.
Privremena predsjednica Venezuele Delcy Rodriguez, s druge strane, odredbu sporazuma o osiguravanju američkog kapitala i tehnologije predstavila je kao ključnu za oživljavanje dotrajalog naftnog sektora zemlje, čija je proizvodnja opala za 2,5 miliona barela nafte dnevno u odnosu na historijske nivoe. Dok je Trump sporazum predstavio kao veliku ekonomsku i geopolitičku pobjedu koja će „više nego udvostručiti američke naftne rezerve“, Rodriguez je umanjila zabrinutost da on predstavlja još jedno kršenje suvereniteta zemlje nakon što je Washington 3. januara oteo predsjednika Nicolása Madura, umjesto toga naglašavajući njegov potencijal da državi osigura prihode za društveni i ekonomski oporavak.
Nejasni pravni i operativni detalji sporazuma omogućili su Rodriguez i Trumpu da učvrste svoje različite narative, ublažavajući nesuglasice unutar svojih krugova moći i baza podrške, istovremeno održavajući stratešku konvergenciju svojih dviju zemalja.
Ipak, oboje svoje neposredne političke i ekonomske ciljeve ostvaruju kroz sporazum koji ekonomskom otvaranju i energetskoj integraciji daje prednost u odnosu na institucionalne i demokratske reforme. Iako bi to moglo donijeti kratkoročne ekonomske i strateške koristi objema vladama, postoji rizik da će postojeće strukture moći u Venezueli biti dodatno učvršćene, dok će institucionalne slabosti koje su dugo potkopavale povjerenje investitora i održivi razvoj ostati neriješene.
Trumpova računica
Prema do sada javno objavljenim odredbama, SAD bi dobio pristup približno petini venecuelanskih naftnih rezervi kroz aranžman prema kojem bi North American Blue Energy Partners (NABEP) dobio koncesije na 17 naftnih polja sa rezervama od 65 milijardi barela.
Američka vlada kontrolirala bi 55 posto proizvodnje NABEP-a, imala 35-postotni vlasnički udio i pravo da kupuje 20 posto proizvodnje nafte po cijeni koštanja. Trumpova administracija tvrdi da bi ovaj aranžman mogao mobilizirati oko 100 milijardi dolara privatnih investicija i da bi Venecueli na kraju mogao donijeti više od 200 milijardi dolara poreskih prihoda.
Prema izvještajima, sporazum bi SAD-u također dao pravo veta na sastav upravnog odbora NABEP-a, uz zahtjev da većina njegovih članova budu američki državljani. Tako bi nastali subjekt postao druga najveća korporacija po količini dokazanih rezervi nafte, odmah nakon Saudi Aramca. Međutim, za razliku od Saudijske Arabije, SAD nema nacionalnu naftnu kompaniju, zbog čega precizan način funkcioniranja ovog javno-privatnog partnerstva ostaje nejasan.
Činjenica da je Trumpova administracija toliko zainteresirana da venecuelanski energetski sektor učini ekonomski funkcionalnim i strateški korisnim oslanjajući se na finansijski inženjering radi preuzimanja rizika investitora, umjesto da pomogne u rješavanju institucionalnih i političkih uslova zbog kojih je sektor postao „neinvestibilan“, mnogo govori. Washington je u više navrata pokazao spremnost da koristi pravno i politički upitne poteze, uključujući saradnju upravo s vladom koju je ranije smatrao nelegitimnom, kako bi ostvario svoje energetske i geopolitičke interese.
Sporazum predstavlja nastavak napora Washingtona da ospori ono što smatra stranim utjecajem, uključujući kineski, ruski i iranski pristup strateškim resursima i imovini na zapadnoj hemisferi, kroz takozvanu „Donroe doktrinu“. Osiguravanje kontrole nad venecuelanskim naftnim sektorom ne samo da ograničava pristup Pekinga velikom izvoru jeftinije nafte već također jača energetsku poziciju Washingtona usred tekućeg i politički skupog rata protiv Irana, čineći dobitke na polju energetske sigurnosti posebno vrijednim uoči američkih međuizbora u novembru 2026. godine.
Perspektiva Delcy Rodriguez
Sporazum je izazvao kritike kako među tvrdolinijašima čavizma tako i među opozicionim snagama. Prvi su osudili ono što smatraju napuštanjem historijskog nacionalizma čavizma u pogledu prirodnih resursa, dok su drugi kritikovali Washington zbog toga što sporazum s neizabranom privremenom vladom, čiji demokratski legitimitet i dalje osporavaju, nije uslovio obavezama u pogledu političkih reformi.
Ipak, zabrinutost zbog zakonitosti i političke održivosti sporazuma brzo je potisnuta nakon što ga je Nacionalna skupština ratificirala 2. septembra, kao i nakon podrške koju je dobio od šireg venecuelanskog aparata moći, uključujući vladajuću socijalističku partiju PSUV i oružane snage. Njihova podrška naglašava kontrolu Rodriguez nad institucijama koje čine osnovu države izgrađene u doba čavizma, čak i dok se ona udaljava od njenog tradicionalnog ideološkog i ekonomskog usmjerenja.
Bez obzira na konačnu vrijednost prihoda od tantijema za Karakas, kao i na neizvjesnost koja ih prati, narativ Rodriguez o ekonomskom oporavku kroz eksploataciju strateških resursa Venezuele od strane Washingtona otkriva računicu prema kojoj se materijalne koristi mogu pretvoriti u društveni i politički legitimitet. Sporazum obećava obnovu proizvodnje nafte i stvaranje prihoda za obnovu naftnog sektora i oporavak javnih usluga, istovremeno neutralizirajući potencijalne političke podjele u Venezueli oko pitanja odricanja od suvereniteta.
Istovremeno, sporazum odražava pragmatično udaljavanje Rodriguez od antiameričke vanjske politike koja je karakterizirala predsjedništva Cháveza i Madura. On stvara odnos od obostrane koristi: Rodriguez dobija investicije, ublažavanje sankcija i politički prostor, dok Washington dobija ekonomski udio u nastavku održivosti njene vlade.
Ovo usklađivanje dodatno štiti Rodriguez od vanjskih izazova legitimnosti njene vlade i jača njenu kontrolu nad državnim aparatom, istovremeno joj omogućavajući da Washingtonu ponudi ekonomsku liberalizaciju koju on želi, umjesto dubljih političkih reformi. Zauzvrat, aranžman učvršćuje mnoge od upravo onih struktura čavizma koje je Washington navodno želio demontirati uklanjanjem Madura.
Investicijska jednačina
Konvergencija Trumpove i Rodriguezine računice stvara jednačinu kojom se pokušava proizvesti povjerenje investitora bez rješavanja političkih uslova koji ga potkopavaju. Američke garancije, povlašteni pristup i političko pregovaranje ne mogu zamijeniti pouzdane i nezavisne institucije, predvidivu regulativu i sigurnost ugovora.
Umjesto toga, ovaj aranžman nosi rizik očuvanja institucionalnog statusa quo koji predstavlja osnovu venecuelanskog problema s investicijama, jer otvaranju naftnog sektora i neposrednim energetskim dobicima daje prednost u odnosu na političke reforme potrebne za stvaranje trajnog investicijskog okruženja. To je posebno važno upravo u trenutku kada je tranzicija Venezuele počela donositi ograničene institucionalne reforme: omogućavanje investicija bez zahtjeva za daljnjom političkom liberalizacijom slabi poticaj za njihovo produbljivanje.
Čak je i ekonomska korist još uvijek daleka, budući da će za vraćanje venecuelanske proizvodnje nafte na nekadašnje nivoe vjerovatno biti potrebne godine kontinuiranih investicija. Rezultat je paradoks: sporazum bi kratkoročno mogao osloboditi investicije, dok bi istovremeno ostavio neriješenim institucionalne uslove od kojih zavisi istinski održivo investicijsko okruženje.
