Nenad Kulačin

PISjournal-Bez obzira na mnogobrojne probleme sa kojima je Srbija suočena, jedan se izdiže iznad svih i poput meridijana dijeli srpsku političku scenu na dva dijela. Radi se o uvođenju sankcija Rusiji. Jedni su za, a drugi protiv. Postoje oni treći koji za sada ćute.

Gotovo svakodnevno smo svjedoci zahtjeva, napomena, prijedloga, sugestija i nazovimo to kako god hoćemo, da se i Srbija pridruži cijeloj Evropi u jedinstvenoj politici prema Moskvi.

Dža ili bu!
Od završetka izbora 3. aprila predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je imao, upravo tim, ali i nekim drugim povodima, sastanke sa američkim ambasadorom u Srbiji, grupom američkih senatora i na kraju sa pomoćnicom američkog državnog sekretara Karen Donfried. Koliko god je Vučić pokušao sa saopštenjima da ublaži retoriku sa tih sastanaka, poruka je bila jasna – dža ili bu!

Vučić koji je znao da prekida redovan program svih televizija da bi se prenosila konferencija za štampu sa nekim investitorima ili ko zna kojim sve diplomatama, ovoga puta ne samo da se nije pojavio i objasnio javnosti o čemu se radi, već to nije učinila ni Donfried koja je dan ranije u Prištini novinarima poručila da Srbija mora da uvede sankcije Rusiji i da dijalog između Prištine i Beograda mora da rezultira međusobnim priznavanjem.

Vučić je u dva navrata glasao protiv Rusije u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija i priznao da je to učinio pod pritiskom. U razgovoru za Financial Times, on je rekao da Srbija neće da uvodi sankcije i da ima zaštitu od Rusije. Nije objasnio kakvu to zaštitu Srbija uživa. Od tada se nije oglasio u javnosti. Ćuti, čeka i pokušava da nas sve još jednom prevesla.

Mnogi dijele mišljenje da je tome došao kraj. On će morati da se opredjeli, jer međunarodna zajednica očigledno više ne želi soliranje na svom kontinentu. Sve su jasnije poruke koje stižu iz Brisela, Pariza, Berlina i Vašingtona. Srbija će morati da se izjasni da li je za članstvo u EU ili će nastaviti da sjedi na više stolica. Ove stolice u stvari predstavljaju Moskvu i Peking. Došao je trenutak kada Srbija mora da odluči, a to je prije svega u njenom interesu. Nalazi se u Evropi, od nje joj najviše zavisi ekonomija i nema racionalnog razloga da se odrekne svog kontinenta.

Sve su jasnije i ponude Beogradu. U slučaju da se pridruži politici sankcija Rusiji, Srbija bi trebalo da dobije užurbano pristupanje EU, ali i još više stranih investicija. Zvanični Brisel bi takvu vrstu ponude morao da stavi na sto i to ne samo Srbiji nego cijelom regionu. Evropa mora da bude jedinstvena i konkretna. Dosta je bilo praznih priča. Nisu samo građani Srbije krivi za pad povjerenja u EU, već je tome doprinio i Brisel. Da je to htjela, EU je odavno mogla da postavi stvari na svoje mjesto, ali to zanemarivanje je uostalom, dijelom, odgovorno i za dešavanja u Ukrajini.

Rusija daleko, Kina još dalje
S druge strane, ako bi Srbija nastavila da glumi neutralnost držeći stranu Rusiji u ime neke „nebeske pravde“, to bi potpuno razorilo državu. Vjerovatno bi i sama došla pod teret sankcija, ukinule bi se sve moguće investicije planirane u budućnosti, a ostala bi i bez pristupnih fondova. Sa Rusijom ima povoljan energetski ugovor, naročito kada je reč o uvozu gasa, ali taj gas stiže preko država članica EU. Rusija je daleko za svaku vrstu pomoći i saradnje, Kina još dalje. Samo bi nepotrebno patila zbog toga što se kao kune u pravoslavnu braću Ruse koji su uvijek pomagali Srbima. To na žalost, nije tačno, ni istorijski, ni trenutno.

Rusija, poput svih drugih velikih sila ima svoje interese. S tim u vezi će i svaku politiku podržavati do granica svojih interesa. Putin je, eto, Kosovo stavio u kontekst Luganjska i Donbasa, a srpski tabloidi su to iskoristili za napad na Putina, sličan nekadašnjim napadima na Dragana Đilasa. Nema tabloida koji se prije neki dan nije ostrvio na Putina. Što bi rekle Lale: “Kanda se nešto priprema”.

Jedan od problema je i taj što Srbija vidi da neke zemlje nisu baš skroz uvele sankcije i čuvaju svoj mir. Uvoze gas iz Rusije, sarađuju sa Gazprom bankom itd. Dosadašnje sankcije su više pogodile one koji su ih uveli nego Rusiju, a mir u Ukrajini još nije na vidiku. Naravno da bi Srbija morala da bude dio moderne civilizacije, a nebeska pravda, jednostavno, ne postoji.

Za region bi spas bio da se Srbija okrene jedinstvenoj evropskoj politici i da konačno svi zajedno, ujedinjeni u želji da pristupimo Uniji učinimo taj konačni korak ka Briselu. EU će morati da odgovori adekvatno i ispravi grešku. Sada je važnije primiti zemlje kandidate, sve i odjednom, u EU nego što je to bilo potreba kada su radili sa Rumunijom, Bugarskom i baltičkim zemljama. Ukrajina, Moldavija, Srbija, Crna Gora, Sjeverna Makedonija moraju što prije da postanu dio moderne evropske porodice.

Kada je riječ o Kosovu, to mora da se riješi na relaciji Beograd – Vašington – Brisel – Priština. Možda je i to upravo pravi razlog zašto Vučić izbjegava uvođenje sankcija Rusiji. U slučaju da to uradi, plaši se da bi sljedeći korak bio priznavanje Kosova, a to je ipak mnogo i za njega, bez obzira na ogromnu želju za opstankom na vlasti.

Izvor

Prethodni članakPoruka franjevaca narodima u Bosni i Hercegovini
Naredni članakMeđunarodna zajednica i rješavanje više kriza istovremeno

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime