Tomislav Marković Srebrenici
Autor je novinar i pisac iz Beograda. Jedan od osnivača i urednik Kulturno-propagandnog kompleta Beton i zamjenik glavnog urednika portala XXZ magazin.
PISjournal – Generalna skupština Ujedinjenih nacija donijela je Rezoluciju o genocidu u Srebrenici.
Od sljedeće godine mnoge države će obilježavati 11. jul kao Međunarodni dan promišljanja i sjećanja na genocid u Srebrenici 1995. godine. Lekcije o genocidu ući će u mnoge školske programe, istina o stradanju Bošnjaka postaje dio kolektivnog pamćenja svijeta. Negatori genocida pribijeni su na stub srama, a nekažnjivost zločina je prokazana.
Vlasti Srbije i Republike Srpske vodile su dva mjeseca mahnitu kampanju protiv Rezolucije, divljajući na sve strane, služeći se svim mogućim sredstvima nedostojnim čestitog ljudskog bića. Postavili su stotine bilborda sa natpisom „Mi nismo genocidan narod. Pamtimo…“, u potpisu: „Ponosna Srbija i Srpska“. Čak su na Kuli Beograd džinovskim slovima ispisali istu sumanutu poruku.
Bahatost zla
Ponovili su hiljadu puta kako će Rezolucija proglasiti čitav srpski narod genocidnim, kako bjelosvjetski zlotvori žele da nam stave žig genocidnosti, iako je to potpuna besmislica, jedino Aleksandar Vučić, Milorad Dodik i njihovi partijski i medijski telali govore o Srbima kao genocidnom narodu. Potpuno pomahnitali Vučić je u Ujedinjenim nacijama djelovao kao vođa huliganske grupe, ogrnuo se zastavom Srbije, odbio je da je skine, govorio bedastoće kojih bi se svako polunormalan postidio, uporno poričući genocid.
Cijela Vlada Srbije se okupila da prati sjednicu UN, svi ministri su takođe navukli na sebe srpske zastave, kao da su bokseri u ringu. Na kraju, kad je Rezolucija izglasana, po srpskim gradovima uslijedili su defilei čitavih kolona automobila sa srpskim zastavama, koji su trubili i divljali naokolo, proslavljajući nekakvu pobjedu, valjda to što je za Rezoluciju glasalo manje država nego što se očekivalo.
Svaki pristojan čovjek osetio je transfer blama gledajući i slušajući divljanje obožavalaca Ratka Mladića i ostalih koljača. Mučno je bilo pratiti te besramne scene koje izvode osobe lišene saosjećanja i elementarne ljudskosti, i to povodom najstrašnijeg zločina počinjenog na tlu Evrope posle Drugog svjetskog rata. Nije to bila banalnost, nego bahatost zla koje se posve razularilo, jer nema nikog ko bi ga zaustavio, pa besomučno divlja, gazeći sve civilizacijske norme.
Čuvari zločinačkog naslijeđa
Poruka koju šalju pomahnitali ljubitelji genocida je jasna: oni bi sve ponovili. I genocid u Srebrenici i sve ostale zločine počinjene tokom agresije na BiH. Samo kad bi mogli. Zato i održavaju zločinačko naslijeđe Miloševićevog doba u životu, zato rehabilituju osuđene ratne zločince i proglašavaju ih uglednicima, zato šaraju zidove muralima sa likom Ratka Mladića, zato svi režimski mediji uporno poriču zločine i genocid, šire mržnju prema drugim nacijama i stvaraju atmosferu koja liči na pripremu rata.
Mučno je bilo gledati bezočno divljanje negatora genocida na čelu s Vučićem prethodna dva mjeseca. Djelovalo je kao produbljivanje moralnog dna, kao da niko ne može dublje da padne. Međutim, kad otklonimo taj afekat, kad trezvenije sagledamo čitavu situaciju, postaje jasno da su srpski mladićevci i karadžićevci zapravo umjereni. Sve ovo što nam priređuju, to ogavno podsmijevanje žrtvama, te emisije u kojima pričaju viceve o mrtvim Srebreničanima, ta pobjednička euforija koju izvode, kao da se radi o nekoj utakmici – to nije njihov maksimum.
Uzdržani zlikovci
Oni se zapravo uzdržavaju, ne ispoljavaju svoju krvožednu prirodu u potpunosti, i to mahom iz geografskih razloga. Nalaze se na tlu Evrope, nekakav su dio svijeta, moraju pomalo da paze da ne preteraju. Kad bi pustili svojim mračnim žudnjama na volju, kad bi popustili sve kočnice, to bi izgledalo kao u Indoneziji, kao što smo vidjeli u dokumentarnim filmovima “The Act of Killing” i “The Look of Silence” Džošue Openhajmera.
Tamo dželati koji su izvršili genocid nad “komunistima” sredinom šezdesetih najnormalnije pričaju o svojim zločinima, hvale se njima, ponosno govore o tome kako su davili žrtve žicom, kako su silovali maloljetnice, kako su kasapili civile. Urednici propagandnih glasila otvoreno pričaju kako su pripremali genocid, kako je njihov zadatak bio da javnost omrzne buduće žrtve. Voljeli bi i naši zlikovci da budu tako slobodni i otvoreni, da najzad javno govore šta misle i žele, ali im zadovoljstvo kvari geografski položaj.
Vučić nije relevantan
Mediji u Srbiji prenose sve što je Aleksandar Vučić izgovorio, prije sjednice UN, na samoj sednici i posle nje, kao da se radi o nekim relevantnim stavovima. Sve što je Vučić imao da kaže o Srebrenici rekao je u julu 1995. godine kad je u Skupštini prijetio da ćemo ubiti sto Muslimana za jednog Srbina. Sve što Vučić ima da kaže na tu temu rekao je lijepljenjem table sa natpisom “Bulevar Ratka Mladića”, glorifikacijom ratnih zločinaca, slavljenjem masovnih ubica.
Vučić je bio dio udruženog zločinačkog poduhvata koji je doveo do agresije na BiH, ratnih zločina, etničkih čišćenja i genocida. Njegova riječ ne znači ništa, osim ako bi poželio da se pokaje za nepočinstva, što njemu ne pada na pamet. Koga zanima šta Vučić govori o genocidu u Srebrenici? Koga zanima šta bi Ajhman i Himler imali da kažu o Holokaustu ili Staljin i Berija o gulazima?
Nije Vučić glavni problem, kao što nisu bili ni njegovi prethodnici. Ključni problem su oni silni birači što su onomad glasali za Miloševića i Šešelja, potom za Koštunicu, a danas glasaju za Vučića i tako omogućavaju kontinuitet zločinačke politike. Problem je većinska Srbija koja pristaje na velikosrpski nacionalizam, poriče genocid i ratne zločine, i ispoljava potpunu ravnodušnost prema patnjama koje su srpske snage nanijele Bošnjacima i drugim narodima. Problem je uporno odbijanje da prihvatimo moralnu i političku odgovornost za zlo devedesetih.
Izbjegavanje odgovornosti
Prije više od dvadeset godina umni Srđa Popović je pisao kako “nema nikakve sumnje da je pitanje ratnih zločina pitanje svih pitanja srpskog društva danas”. Prohujale su decenije, a to pitanje i dalje čeka naš odgovor. A svako od nas ima, kako je pisao profesor Nenad Dimitrijević, “dužnost da se odgovori”, jer su zločini i genocid počinjeni u naše ime. Međutim, očigledno je da to nije tako jednostavno učiniti.
Popović je objasnio suštinu problema: “Mi svi negjde odlično znamo da, iako nismo krivi za konkretna djela konkretnih zločinaca, odgovorni smo u tom smislu što je zločinački režim bio dugo (i predugo) legitiman (dobio dva miliona glasova septembra 2000. godine!), što su mnogi od nas huškali na ratove, radovali im se, slavili zločince, identifikovali se sa njima, cvijećem ispraćali tenkove, i nazivali sve to patriotizmom. Upravo ta (možda ponekad i nejasna) svijest o odgovornosti razlog je strasnog poricanja zločina (ako nema zločina, nema ni odgovornosti). A kada se zločini više ne mogu poricati, odgovornost ćemo izbjeći tako što ćemo izvršiti zamjenu teze: pošto ne možemo osporiti svoju odgovornost, hajde da se branimo od ‘kolektivne krivice’ (o kojoj niko drugi sem tih branilaca i ne govori!)”.
Sve oblike poricanja i izvrdavanja odgovornosti koje je opisao Srđa Popović prije više od dvije decenije, imamo i danas. Silina kojom većinski dio srpskog društva toliko dugo poriče genocid i ratne zločine najbolji je dokaz krivice koju osjećaju, ali je potiskuju, nesposobni da se suoče sa sopstvenom savješću, da se pokaju za podršku zločinačkom režimu, da se distanciraju od masovnih ubica i zamole žrtve za oproštaj. Rezolucija UN o genocidu u Srebrenici mogla bi da im pomogne u tome, u povratku u civilizaciju, u moralnoj obnovi. Nažalost, šanse da se to dogodi ravne su nuli. Toliko smo ogrezli u laži, falsifikate, poricanje, nečovječnost, nacionalističku mahnitost, predugo traje taj proces našeg sunovraćivanja, pitanje je da li nam uopšte ima pomoći.
