Anatol Lieven
Šta bi trebalo biti u fokusu EU?- Neke od izjava ministra odbrane Lloyda Austina u utorak u Singapuru ozbiljna su sramota za britansku vladu. Shvatio to Austin ili ne, potkopao je jedan dio strategije Bajdenove administracije u odnosu na Evropu i Kinu, rekavši: “Ako se malo više fokusiramo na Aziju, postoje područja u kojima Britanija može biti od veće pomoći u drugim dijelovima svijeta.”
Austinova izjava implicitno je priznanje da britanska grupa nosača (čiji su avioni i brodovi za pratnju zapravo uglavnom američki) poslana u “Indo-Pacifik” u praktičnom smislu čini vrlo malo u jačanju američkih snaga protiv Kine. Čisto simbolični ratni brodovi koje su EU članice NATO -a poslale u regiju čine još manje, što znači ništa.
S druge strane, kako je Austin predložio, Europa se suočava s izazovima bliže svojoj domovini gdje bi Britanija mogla odigrati korisniju ulogu, a Europa bi mogla osloboditi Sjedinjene Države nekih od sadašnjih obaveza. Od njih, najugroženije je širenje islamističke pobune po cijeloj regiji Sahel i način na koji se ona preklapa sa sve većim propadanjem nigerijske države.
Britanski i evropski proračuni u kretnjama podrške Sjedinjenim Državama u „Indo-Pacifiku“ donekle su različiti. Za britanski establišment, to je dio njihove stalne želje da se na njih gleda kao na ulogu velike sile na svjetskoj sceni, a da pritom Britanija ne bankrotira. To se može učiniti samo na plećima Sjedinjenih Država. Od Brexita, ta je želja postala opsesija Johnsonove vlade u Britaniji, zbog njihovih obećanja da će Britanija, kao rezultat napuštanja EU -a, povratiti slobodu i neovisnost da ponovno postane velika.
Paradoksalno, ali neizbježno, ta želja za neovisnošću zapravo je dovela do još veće ovisnosti o Sjedinjenim Državama. Ipak, ludost – kako su nagovijestili u Austinovim opaskama i izričito naveli predsjednik Obama i njegova administracija – je to što razumni članovi establišmenta u Washingtonu nikada nisu htjeli da Britanija napusti EU. To nije bilo samo zato što su Britaniju smatrali kanalom američkog utjecaja u EU -u, već i zato što u Europi Britanija može dati stvarni vojni doprinos – ne zbog snage svojih snaga, već zato što Britanija (zajedno s Francuskom) ima jednu od dvije vojske u EU koje su zapravo jedine spremne za borbu.
Strategija ostalih evropskih članica NATO -a je izbjeći ozbiljne ratove i troškove stvaranja efikasnih oružanih snaga, a odgovornost za odbranu Evrope prepustiti Sjedinjenim Državama. U tu svrhu, međutim, oni pružaju minimalnu potrebnu pomoć kako bi osigurali da Sjedinjene Države zadrže tu predanost Evropi i da ne moraju same preuzeti odgovornost. Kao što su mi njemački zvaničnici priznali u prošlosti, na Njemačku se nije moglo osloniti čak ni slanjem trupa u borbu na Balkanu ako izbije još jedan rat između Srbije i njenih susjeda.Sa stanovišta SAD -a, ovo je budalaština. Europska vojna pomoć Americi gotovo je beznačajna u usporedbi s američkom vojnom pomoći Evropi; a pogoršanje situacije u Sahelu znači da će se potrebe evropske sigurnosti vjerovatno uvelike povećati u godinama koje dolaze.
Robert Kaplan upozorio je prije 27 godina u “Dolazećoj anarhiji” da degradacija zapadnoafričkih država i društava predstavlja ozbiljnu prijetnju. Možda je bio pomalo preuranjen, ali bio je i proročanski.
Nevolje u regionu rezultat su kombinacije faktora: užasnih standarda upravljanja; duboko siromaštvo i nedostatak razvoja; ogroman porast stanovništva (predviđa se da će samo Nigerija do 2050. imati oko 400 miliona stanovnika); i rastuća ekološka degradacija, koju će u budućnosti vjerovatno pogoršati klimatske promjene.
Posebno nakon što je uništavanje libijske države 2011. godine (velikim dijelom zbog pogrešne intervencije Sjedinjenih Država, Britanije i Francuske) ovim faktorima pridružen i nagli porast islamističkih ekstremističkih grupa. U Nigeriji se monstruozne radnje Boko Harama preklapaju s drugim rastućim sukobima između stočara i poljoprivrednih etničkih grupa oko pristupa sve oskudnijim vodnim resursima; između sve moćnijih banditskih grupa i države; i između države i niza separatističkih snaga.
Prema Ujedinjenim nacijama, sukob samo s Boko Haramom u Nigeriji doprinio je smrti oko 350.000 ljudi, čineći ovo jednim od najgorih građanskih ratova koji su u toku. Prijetnja Evropi ne proizlazi toliko iz samih islamističkih ekstremista, koliko iz opasnosti koju potiču lokalna rivalstva i društveno-ekonomski očaj, oni će pomoći u oslobađanju građanskih ratova u cijeloj regiji koji će poslati ogroman tok izbjeglica na sjever u Evropu. Kao što smo vidjeli iz Brexita i porasta nacionalističkih stranaka u zapadnoj i srednjoj Europi, masovne migracije mogu ozbiljno destabilizirati europsku liberalnu demokraciju – a budući pokreti iz zapadne Afrike mogu umanjiti sve što smo vidjeli u nedavnoj prošlosti. U onoj mjeri u kojoj Sjedinjene Države imaju vitalni interes za održavanje demokracije i uspješnog kapitalizma u Europi, to predstavlja prijetnju i za Ameriku – jednu usput, koja čini beznačajnom u poređenju svaku prijetnju koju Rusija ili Kina mogu predstavljati ili bi predstavljale Evropi.
Kako bi pokušala otkloniti ovu opasnost, Europska unija mora uložiti ogroman i koordiniran napor za promicanje ekonomskog razvoja u cijeloj regiji. Međutim, također se mora priznati da u nekoliko zemalja, uključujući Nigeriju, do uspješnog ekonomskog razvoja ne može doći ako se sigurnosna situacija ne poboljša u velikoj mjeri, te da do sada lokalne vojske nisu bile adekvatne za ovaj zadatak. Vanjsku pomoć većinom su pružile Sjedinjene Države i Francuska, djelujući u odbrani svojih tradicionalnih država klijenata u regiji.
Uprkos početnim uspjesima, francuska obaveza je godinama istrošena, sa više od 50 mrtvih i finansijskim troškovima za Francusku od skoro milijardu eura za 2020.godinu Predsjednik Macron je sada izjavio da prekida “operaciju Barkhane” i smanjuje francuske trupe u regionu od 5.000 do manje od 3.000. On je takođe zatražio povećanu vojnu pomoć u regionu od francuskih evropskih partnera. Njihov odgovor do sada je bio minimalan. Na primjer, unatoč službenim izjavama o ozbiljnosti krize u Sahelu, britanski doprinos do sada se sastoji od šest aviona i manje od 200 ljudi – sile koja bi se mogla nazvati simboličkom.
Sahel, a ne “Indo-Pacifik”, je mjesto gdje evropske članice NATO-a mogu i trebaju se zaista posvetiti vlastitoj sigurnosti i osloboditi Sjedinjene Države dijela tereta. I tu bi ih Bajdenova administracija trebala ohrabriti da se obavežu, umjesto da traže geste u Indo-Pacifiku koje nikoga ne impresioniraju-najmanje Kineze.
