PISjournal – Ideologija je, bila i jeste, prije svega, lažna svijest, svijest koja, što osviješteno, s htijenjem, s ciljem, a što nesvjesno, spontano, bez namjere, posredovana, pri tome, vladajućom aksiologijom i političkom kulturom ili vladajućim duhom vremena, producira slike historije, društva i politike kao mozaične slike oblikovane na iluzijama, krivim percepcijama, iskrivljenim uvidima, imaginarnim objekcijama, mimikriranju stvarnosti, stiliziranim i falsificirajućim predstavama društvenih zbilja, omamljujućem prepariranju ili reinterpretiranju svijeta života i sl.
No, valja na drugoj strani uočiti i mobilizirajući karakter ideologija: ideologijom smatramo onu sliku svijeta koja ima sposobnost uzbunjivanja, narkotiziranja i masovne mobilizacije ljudi, mobilizacije koja se zasniva na manipulaciji i na nadzoru društvene svijesti, njenih volja i njenih vrijednosnih preferencija.
Ideologija je nezaobilazno i najdjelotvornije sredstvo masovne mobilizacije, ona joj daje smisao, razgara njene potencijale i usmjerava je prema programiranim ciljevima. Masovne mobilizacije su se u novijoj historiji pokazale kao faktički izraz kolektivnih strasti (klasnih i nacionalnih), a ideologija je nastupala kao organizacija kolektivnog entuzijazma.
Sva misterija zla svojstvena dinamici političkih ideja XX st., sastoji se zapravo u frontalnom sukobu ideološki organizovanih kolektivnih strasti koje su proizvele „totalne neprijatelje“, “totalne ratove“, “totalne države“ itd.
Ovdje ćemo, međutim u poimanju ideologije potencirati kako ideologija jeste, tako ona u stvarnosti i funkcioniše, organska, simbiotička sinteza oba naznačena određenja: upravo zato što jeste lažna svijest, društvena, grupna ili stratumska svijest koja sadrži korpus imaginarnih, fiktivnih, iskrivljenih, populistički banaliziranih, zavodljivo pojednostavljenih, sasvim upropašćenih i vulgariziranih uvjerenja, ideja i percepcija, korpus koji, uz to, u sebe uključuje i mitologije, epske tvorevine, halucinantna uobraženja, kolektivne opsesije, kvaziideale i političke fiksacije, predrasudne predstave, imitacije opšteg dobra, pseudoprezentaciju onoga što jeste žuđena društvena teleologija ili javna stvar i sl.
Prema tome, kada govorimo o vezama između države i ideologije onda upotrebljavamo ovaj, nazovimo ga tako, sintetički pojam ideologije: ona jeste simbioza lažne svijesti i moći mobilizacije. S druge strane, utemeljena na toj simbiozi i u savremenom svijetu svaka vladajuća ideologija jeste u funkciji ozbiljenja asimetričnog ili hijerarhijskog poretka ekonomske i političke vladavine.
Zadatak ideologije – kao sistema i bar kao skupa više-manje povezanih ideja – da neki posebni interes prikaže kao opći društveni interes i tako pojedincima omogući određene privilegije a vlasti pribavi podršku dovoljnu za njeno stabilno funkcionisanje i eventualnu legitimnu upotrebu sile.
Nastojeći prikriti razliku između pojedinačnog ili skupnog interesa, s jedne strane i općeg interesa s druge strane ideologija pokušava prikriti i sebe kao ideologiju. Stoga iako nužno neistina ili čak laž ideologija u pravilu nastupa kao Istina. Jer samo tako i samo dok uspješno prikriva svoju bit ideologija može biti učinkovito sredstvo manipulacije.
Ideološka država – šta je to?
Talejran, Napoleonov ministar vanjskih poslova govorio je: “Bajonetama se može sve učiniti, ali se na njima ne može sjediti.” Vlast, hoće se reći, ne može biti stabilna i jaka ako se isključivo zasniva na sili. Francuski opat Sjejes znao je sugerirajuće reći:”Vlast odozgo, vjerovanje odozdo.” Vlast će, podučava nas opat, biti postojana i jaka ako uspije da svoje opravdanje, saglasnost prema samoj sebi i dužnost pokoravanja osigura u onom odozdo – u percepcijama i vjerovanjima podanika.
Za vezu između vlasti i vjerovanja, po Diveržeu, bitno je to što svaka vlast – želeći da se podanicima učini prihvatljivom i da se ona ne osjeća kao nešto strano, kao puka izvanjska prisila – mora raditi na tome da stekne poštovanje i da se temelji na vjerovanju podanika u to kako oni treba da je slušaju i da joj se pokoravaju.
U politologiji ta „produkcija vjerovanja“ naziva se produkcija legitimiranja vlasti, a pod legitimnošću se podrazumijeva sposobnost sistema da stvori i održi vjeru da su postojeće političke institucije najpodesnije za društvo.
No, podanici koji vjeruju u vlast hoće i dokaz da je njihovo vjerovanje utemeljeno – zato legitimnost vlasti iziskuje i legitimaciju a legitimacija se oblikuje kroz procese legitimiranja – proces dokazivanja legitimnosti. Prema tome – vlast kojoj je stalo do vlastite legitimnosti mora dati i dokaz – opravdanje vlastitog postojanja. Kada pruži taj dokaz onda je legitimna.
I sada se pokazuje kako vlast i legitimnost stoje u tijesnoj vezi sa ideologijom – može se ideologija pojmiti i kao misaoni i vrijednosni sistem legitimacija: svaka vlast proizvodi vlastitu ideologiju i njome se opravdava. Otuda i država producira ideologiju: ta je produkcija metoda njihove autolegitimacije pa zato ona i jeste ideološka država.
Ne mora međutim svaka ideološka država etablirati kroz, naprimjer, svoj ustav, neku ideologiju kao državnu ideologiju. Pa ipak ona preko svojih ideoloških aparata i dominirajuće političke kulture koja presudno oblikuje, forsira i apologira jednu ideološku sliku svijeta, društva i poretka.
Takve su, uzmimo, liberalno-demokratske države: tradicionalni liberalizam kao ideologija i liberalizam u svojim fundamentalističkim varijantama kao neoliberalizam uzdignuti su u evroatlantskim državama na rang ideološke dogme. I režimi koji počivaju na sakraliziranom tretmanu liberalizma jesu dakle ideološki a država koja oblikuje sebe na temeljima takvog režima jeste i ideološka država.
No, na drugoj strani ne mora stvarno ideološka država ni službeno, u formi ustava ili zakona neku ideologiju proglasiti neprijateljskom i zabranjenom: njeni će ideološki aparati, međutim, praktično raditi na njenoj identifikaciji i diskreditaciji te na rigoroznom proskribiranju njenih aktera. Nisu naprimjer Sjedinjene Američke Države ni ustavom ni zakonom zabranile ideologiju komunizma i antikomunizam proglasile državnim ideološkim stanovištem: pa, ipak, u određenim periodima svoje novije historije ponašale su se spram ove ideologije kao klasična monoideološka država.
Evo jedne ilustracije takvog ponašanja: antikomunizam u godinama nakon II svjetskog rata u Sjedinjenim Državama bio je fundamentalistički utemeljena i vodeća opsesija koja je ovoj državi davala obilježja ideološke države. Konsekvence su tog antikomunizma tipične za čak ideokratske države i njihov totalitarizam: “U vrijeme McCarthyjeve kampanje „straha od crvenih“, koja se u SAD-u događala 1950-tih godina, bezbroj nedužnih intelektualaca i njihovih karijera uništeno je tako što su proglašavani „kriptokomunistima“ tj., ljudima koji duboko skrivaju svoja komunistička uvjerenja dok istodobno rade na podrivanju američkog sistema“.
Intenzitet, brutalnost i opseg nasilja ovog antikomunističkog fanatizma u ime ideokratski pojmljenog liberalizma bili su takvi da je i Evropu obuzeo svojevrsni strah: “Čistke senatora McCarthyja i akcije spaljivanja knjiga njegovih antikomunističkih sljedbenika doprli su do ušiju američkih ambasada u Evropi. Evropa se istinski prepala da se Amerika pretvara u fašističku državu.
Nisu Sjedinjene Američke Države, navodimo još jednu ilustraciju manira ideološke države, ni Darvinovu nauku o evoluciji službeno zabranile kao opasnu ideološku sliku svijeta: toleriše se ipak da se njene savezne države ponašaju kao ideološke države – u obrazovanju je oficijelno zabranjeno podučavati Darvinovoj nauci. Postoje naravno i države koje svojim ustavom i zakonima zabranjuju pojedine ideologije i ne smatraju legalnim djelovanje njihovih aktera: u krug tih ideologija spadaju fašizam, nacizam, komunizam i svaka druga ideologija totalitarizma.
Nije međutim svaka ideološka država ujedno i ideokratska država: treba, dakle, razlikovati ova dva pojma i dvije s njima korespondirajuće zbilje država. No, o tome u sljedećem dijelu.
Preuzeto iz knjige Esada Zgodića: O državama
