PISjournal – Libanski predsjednik Joseph Aoun posjetio je Washington na poziv američkog predsjednika Donalda Trumpa samo nekoliko sedmica nakon potpisivanja sporazuma s Izraelom uz američko posredovanje.
Ured libanskog predsjednika saopćio je da su glavni ciljevi putovanja učvršćivanje sporazuma o prekidu vatre, povlačenje izraelskih snaga iz južnog Libana, provedba sporazuma i jačanje suvereniteta Libana.Prije odlaska u Washington, Aoun je obavio više telefonskih razgovora s libanskim političkim ličnostima, prije svega s predsjednikom parlamenta Nabihom Berrijem. Tokom njihovog razgovora, Berri je naglasio da potpuno povlačenje Izraela s libanske teritorije nije predmet pregovora te jasno poručio da je to preduslov za svaki naredni politički ili sigurnosni proces.
Reuters je, pozivajući se na visokog libanskog zvaničnika, objavio da će Aoun tokom posjete Washingtonu američkim zvaničnicima predstaviti detaljan pisani okvir za razoružavanje Hezbollaha. Ovo je prvi put u posljednjih devet godina da je jedan visoki libanski zvaničnik službeno primljen u Bijeloj kući od strane američkog predsjednika. Posljednji je bio bivši premijer Saad Hariri, koji se sastao s Trumpom u julu 2017. godine.
Međutim, značaj ove posjete daleko nadilazi zvanično najavljeni dnevni red. Budući da dolazi u vrijeme nastavka izraelskih napada na južni Liban, zastoja u provedbi sporazuma o prekidu vatre i sve većeg američkog pritiska da se preoblikuje sigurnosni poredak u Libanu, ovaj sastanak postao je jedan od politički najznačajnijih događaja posljednjih mjeseci.
Ipak, historija odnosa Bejruta i Washingtona pokazuje da su se ovakvi susreti na visokom nivou uvijek održavali u ključnim sigurnosnim i političkim trenucima te da su često bili praćeni američkim nastojanjima da preoblikuju unutrašnji odnos snaga u Libanu.
Historija sastanaka u Bijeloj kući bez stvarnih rezultata
Tokom protekle četiri decenije različiti libanski premijeri i predsjednici, od Aminea Pierrea Gemayela i Ilyasa al-Harawija do Rafika Haririja, Fouada Siniora i Michela Suleimana, posjećivali su Bijelu kuću. Zajednička tema svih tih posjeta bio je zahtjev Washingtonu da posreduje u rješavanju unutrašnjih kriza. Međutim, s vremenom se pokazalo da su praktični rezultati tih sastanaka bili vrlo ograničeni i da su u mnogim slučajevima događaji na terenu krenuli suprotno datim obećanjima.
Upečatljiv primjer predstavlja Sporazum od 17. maja 1983. godine. Gemayel je, imajući veliko povjerenje u američko posredovanje i administraciju predsjednika Ronalda Reagana da će prisiliti Tel Aviv da ispuni svoje obaveze, potpisao sporazum s izraelskim režimom.
Prema tom sporazumu, izraelska okupaciona vojska trebala se postepeno povući iz Libana, dok je libanska država trebala preuzeti kontrolu nad jugom zemlje. Međutim, ishod je bio potpuno suprotan: Izrael ne samo da nije ispunio svoje obaveze nego je godinama produžio okupaciju južnog Libana, a sporazum je na kraju praktično propao.
Danas se mogu uočiti upadljive sličnosti između tog sporazuma i nedavno postignutog dogovora. Oba predviđaju postepeno povlačenje Izraela uz istovremeno raspoređivanje libanske vojske na jugu. Ipak, ono što se događa na terenu gotovo da nema nikakve sličnosti s onim što piše u sporazumu. Izrael nastavlja napade, odbija povlačenje i koristi sigurnosne razloge kao opravdanje za zadržavanje vojnog prisustva, što jasno pokazuje da Tel Aviv nema stvarnu namjeru ispuniti svoje obaveze.
U takvim okolnostima, Aounovo očekivanje da Washington može izvršiti pritisak na Tel Aviv kako bi se povukao djeluje daleko od realnog. Dosadašnja praksa američke politike pokazuje da je Washington, kad god su se interesi Libana sukobili s interesima Izraela, stao na stranu svog strateškog saveznika. Zbog toga je malo vjerovatno da će Aounov sastanak s Trumpom dovesti do bilo kakve suštinske promjene u ponašanju Izraela.
Američko-izraelska zamka razoružavanja Hezbollaha
Centralno pitanje koje će dominirati američko-izraelskim razgovorima s libanskom delegacijom u Washingtonu jeste unapređenje plana za razoružavanje Hezbollaha. Nažalost, Aounova vlada je tokom proteklih mjeseci pokazala svoju privrženost toj agendi kroz neprijateljski odnos prema pokretu otpora, koji predstavlja ključni faktor nacionalne odbrane – do te mjere da je, dajući prednost frakcijskim i stranačkim interesima ispred nacionalnog interesa, u takozvanom sporazumu o prekidu vatre prihvatila da povlačenje okupacione vojske s juga bude uslovljeno izraelskom potvrdom da je Hezbollah razoružan.
Za Tel Aviv, uklanjanje vojnog kapaciteta Hezbollaha predstavlja uslov o kojem nema pregovora za bilo kakve nove sigurnosne aranžmane duž njegove sjeverne granice. Taj uslov izazvao je žestoko protivljenje pokreta otpora i velikog dijela libanskog društva. S obzirom na ovu, kako je autor naziva, izdajničku odredbu sporazuma, razgovori libanske delegacije u Washingtonu gotovo će sigurno postati zamka – osmišljena da naruši unutrašnju stabilnost i iskoristi sastanak Aouna i Trumpa kao izgovor za miješanje u unutrašnje prilike, a ne kao iskren dijalog.
Scenarij uvlačenja al-Jolanija u južni Liban
Možda najznačajnija i najopasnija dimenzija Aounove posjete Washingtonu jeste pitanje o kojem se zvanično ne govori. Posljednjih sedmica Trump je tvrdio da će sirijska prijelazna vlada, predvođena Ahmadom al-Sharaom, poznatijim po ratnom imenu Abu Mohammed al-Jolani, imati ulogu u obuzdavanju Hezbollaha.
U međuvremenu, list An-Nahar objavio je da će Trump tokom sastanka s Aounom ne samo insistirati na provedbi prekida vatre s Izraelom, već će ga pozvati i da otputuje u Damask radi koordinacije sa sirijskom vladom te da proglasi spremnost Libana da se pridruži Abrahamskim sporazumima.
Ako se ovi navodi pokažu tačnim, Aounova posjeta daleko je više od pitanja prekida vatre. Ona je dio šireg američkog projekta preoblikovanja regionalnog sigurnosnog poretka, pri čemu slabljenje Hezbollaha zauzima jedno od glavnih mjesta.
U tom okviru ne bi bilo iznenađenje kada bi Washington pokušao iskoristiti novu sirijsku administraciju kako bi izvršio dodatni pritisak na Hezbollah, dodatno stežući politički i sigurnosni obruč oko tog pokreta kroz koordinirane poteze Bejruta i Damaska. Takav scenarij, ukoliko bi se ostvario, mogao bi istovremeno promijeniti sigurnosnu dinamiku duž libanskih granica.
Iako izvještaji navode da je al-Jolani iračkoj vladi poručio kako je odbio zahtjeve da poduzme mjere protiv Hezbollaha, i dalje postoji mogućnost da bi politički pritisci ili ekonomski poticaji Trumpove administracije mogli navesti vlasti u Damasku da preispitaju svoj stav.
Sve to ukazuje da je posjeta Josepha Aouna Washingtonu mnogo više od ceremonijalne posjete – ona predstavlja veliki test za budućnost Libana. Ako ovo putovanje postane sredstvo za vršenje pritiska na Hezbollah i provođenje američko-izraelskih sigurnosnih planova, ne samo da neće riješiti krizu u južnom Libanu nego će otvoriti prostor za nove nestabilnosti. Iskustvo protekle četiri decenije pokazuje da sporazumi koji nisu zasnovani na stvarnoj ravnoteži snaga rijetko opstaju.
Na kraju, ono što određuje sudbinu južnog Libana nije fotografija s Trumpom u Bijeloj kući, već stanje na terenu i stepen u kojem strane ispunjavaju svoje obaveze. Sve dok Tel Aviv nastavlja svoju okupacionu politiku i svaki sporazum uslovljava novim zahtjevima, malo je vjerovatno da diplomatske posjete mogu Libanu donijeti trajnu sigurnost i stabilnost.
Ekskluzivno PISjournal
