Feyzullah Tuna Aygün
PISjournal – Nedavni početak razoružavanja kurdske terorističke organizacije PKK izazvao je značajnu preokret u cijeloj regiji, no implikacije razoružavanja za Irak su daleko neposrednije i složenije nego što se često priznaje. Iako se općenito smatra sigurnosnim problemom za Tursku, upravo je Irak, a posebno njegove sjeverne teritorije, imali najviše interakcija s PKK-om.
Od planina Kandil na krajnjem sjeveroistoku do Sindžara na sjeverozapadu, PKK je uspostavio de facto koridor kontrole preko iračkog teritorija, koji se proteže izvan ruralnih uporišta i uključuje gradove, potkopavajući irački suverenitet i potičući lokalne napetosti. Kao takva, odluka o razoružavanju označava ne samo prekretnicu za sigurnost Turske, već i ključnu prekretnicu za unutrašnju sigurnost i stabilnost Iraka.
Sigurnosni pejzaž Iraka
Razoružavanje PKK-a na iračkom teritoriju označilo bi duboku promjenu u unutrašnjem sigurnosnom krajoliku zemlje. Tokom proteklih decenija, teroristička organizacija imala je široku rasprostranjenost koja se protezala od planina Kandil do regije Sindžar, učinkovito formirajući koridor koji je zaobilazio autoritet i savezne vlade u Bagdadu i iračke kurdske regionalne vlade (KRG) u Irbilu. Razbijanje ove mreže postavlja ključna pitanja o tome ko će popuniti nastali vakuum i pod kojim uvjetima.
U područjima poput Sindžara i Makhmura, koja se nalaze izvan formalnih granica KRG-a, ali su sporna prema Članu 140 iračkog Ustava, kontrola je već osporavana. Ako se PKK povuče s tih pozicija, mogao bi se pojaviti novi krug takmičenja između iračkih saveznih snaga i jedinica Pešmerga KRG-a, od kojih svaka tvrdi da ima legitimnost. Ovo pitanje dodatno komplicira ograničeno povjerenje i koordinacija između Bagdada i Irbila, posebno u osjetljivim sigurnosnim zonama poput spornih teritorija.
Štaviše, ne može se zanemariti potencijal za rivalstvo između Narodnih mobilizacijskih snaga (PMF), posebno frakcija povezanih s Iranom, i Pešmerga snaga KRG-a. U Sindžaru, gdje su se jedinice PMF-a učvrstile pod izgovorom protuterorizma, odlazak PKK-a mogao bi tim skupinama pružiti priliku za učvršćivanje kontrole. S druge strane, Pešmerga, povezana s Kurdistanskom demokratskom strankom (KDP), mogla bi pokušati ponovno uspostaviti dominaciju u onome što smatra historijski kurdskom teritorijom.
Unutar samog KRG-a, kraj utjecaja PKK-a mogao bi preoblikovati dinamiku unutarnje sigurnosti. U zonama pod kontrolom Patriotske unije Kurdistana (PUK), gdje su borci PKK-a djelovali s relativnom lahkoćom, njihova odsutnost mogla bi potaknuti ponovnu procjenu lokalnih struktura moći. U međuvremenu, KDP će vjerovatno iskoristiti priliku za proširenje strožije sigurnosne kontrole nad svojim teritorijima, potencijalno produbljujući unutarkurdsku polarizaciju.
Promjena političke ravnoteže
Odluka PKK-a o polaganju oružja može značajno promijeniti političku ravnotežu unutar KRG-a, posebno između KDP-a i PUK-a. KDP, koji je PKK dugo doživljavao kao remetilačku silu unutar svojih zona utjecaja, posebno duž koridora Duhok, mogao bi iskoristiti ovaj trenutak za učvršćivanje svog autoriteta. S povlačenjem snaga PKK-a, prethodno osporavana ili destabilizirana područja mogla bi čvršće pasti pod kontrolu KDP-a, što bi stranci omogućilo da učvrsti svoj utjecaj i na sigurnosne i na administrativne strukture. To bi ojačalo političku dominaciju KDP-a, posebno u odnosima s Bagdadom u vezi s saveznim pitanjima poput proračuna, plaća i zakona o ugljikovodicima.
Suprotno tome, PUK bi mogao izgubiti neformalni, ali ključni faktor ravnoteže u svojoj regionalnoj strukturi moći. Prisutnost PKK-a u područjima oko Sulaymanije neizravno je poslužila kao protuteža nadmoćnim resursima i diplomatskim vezama KDP-a. Bez ovog tampona, PUK bi se mogao suočiti s povećanim pritiskom da se interno restrukturira ili produbi oslanjanje na vanjske aktere, ponajviše na Iran, u nastojanju da očuva svoju stratešku prednost.
Takve promjene mogle bi dodatno polarizirati unutarkurdsku politiku i proširiti ideološki i geografski jaz između dviju dominantnih stranaka KRG-a.
U međuvremenu, ideološki vakuum koji je nastao razoružavanjem PKK-a mogle bi iskoristiti rastuće snage poput Pokreta nove generacije i Gorranskog pokreta. Ove skupine, koje se obraćaju mlađim i razočaranim biračima, mogle bi imati koristi od povlačenja PKK-a nudeći novi način političkog izražavanja. Mogućnost suptilnog ideološkog usklađivanja ili neformalne koordinacije između ovih aktera i ostataka mreža PKK-a predstavlja dodatnu varijablu u već fragmentiranom političkom krajoliku.
Šta očekivati?
Razoružavanje PKK-a označava kritičnu prekretnicu za Irak u smislu sigurnosne stabilizacije i političke rekalibracije na različitim razinama upravljanja. Daleko od toga da je periferni razvoj događaja, razoružanje terorističke organizacije stvara i prilike i izazove za iračke aktere. S jedne strane, Bagdadu i Irbilu nudi rijetku priliku za ponovno uspostavljanje državne vlasti u dugo spornim područjima poput Sindžara i Makhmura, potencijalno oživljavajući uspavane sporazume poput Sindžarskog sporazuma iz 2020. S druge strane, vakuum koji je ostao mogao bi izazvati nove runde rivalstva između PMF-a i Pešmerge, posebno u zonama gdje nijedna strana nema neosporni legitimitet.
Na intrakurdskoj razini, KDP bi mogao ojačati svoju poziciju, dok se PUK mora snalaziti u brzo promjenjivom krajoliku bez strateškog tampona koji je nekada nudio PKK. Istovremeno, rastući antiestablišmentski pokreti poput Pokreta nove generacije i Gorranskog pokreta u ovom razdoblju bi mogli dobiti na snazi, dodatno preoblikujući političku budućnost KRG-a. Štoviše, ova promjena otvara prostor za rekalibraciju regionalne dinamike moći izvan čisto sigurnosnih razloga.
Regionalno, razoružanje PKK-a moglo bi poslužiti kao ulaz za preoblikovanje odnosa Turske, Iraka i Kurdskog revolucionarnog saveza oko ekonomske saradnje i razvojnih inicijativa, a ne sigurnosnih pitanja. Konkretno, uklanjanje PKK-a iz iračkog krajolika moglo bi pomoći u depolitizaciji prethodno sekuritiziranih područja i preusmjeravanju političke pažnje na zajedničke interese poput trgovinskih koridora, ulaganja u infrastrukturu i energetske saradnje.
Međutim, ovi pozitivni smjerovi daleko su od garantiranih. Dugotrajni ideološki trag PKK-a, krhkost unutarnje kohezije Iraka i KRG-a te ukorijenjena prisutnost naoružanih aktera poput PMF-a znače da era nakon PKK-a neće biti bez sukoba. Da bi Irak ovaj trenutak pretvorio u dugoročni dobitak, mora kombinirati institucionalnu otpornost s uključivim političkim dijalogom i budnošću protiv novih oblika nedržavnih naoružanih aktera.
