Thomas L. Friedman
Šta smo Joe Biden i ja vidjeli nakon američke invazije na Afganistan- Nisam bio iznenađen odlukom Joe Bidena da konačno povuče snage iz Afganistana.
2002-e godine bilo je razumno imati nadu da će naša invazija na tu zemlju rezultirati porazom Bin Ladena i njegovih Talibana i proširiti se na pomoć toj zemlji da bude stabilno,sigurno i pristojno mjesto za život i da ima manje izgleda da bude baza džihadista.
Također, bilo je razumno i plašiti se da će implementacija zapadnjačke političke kulture na plemenski organiziranu,patrijarhalnu i islamsku fundementalističku zemlju kao što je Afganistan biti sulud pokušaj.
Biden je bio razapet između te nade i tog straha od samog početka.
Znam to jer sam bio s njim u njegovoj prvoj posjeti početkom januara 2002-e godine.
To je bilo nekoliko sedmica nakon što su talibanske snage protjerane iz Kabula.
Biden,kao predsjedavajući u Senatskom komitetu za inostrane poslove,me je pozvao da pođem s njim.Sačuvao sam dnevnik koji sam vodio od vremena napada na Ameriku 11.septembra,uključujući i taj put te kolekciju kolumni koje sam objavio u knjizi “Longitudes and Attitudes:exploring the world after September 11″.
To su bile moje misli a ne Bidenove ali gledali smo iste stvari i dijelili iste dojmove koje su u mnogočemu ostale nepromijenjene do danas.
Početak dnevnika je izgledao ovako:
Sletjeli smo u Islamabad gdje smo se ukrcali na UN-ov avion za zračnu bazu Bagram,50 milja udaljenu od Kabula.
Joe je odsjeo u novootvorenoj američkoj ambasadi koja još nije imala toalet ili tekuću vodu dok sam ja odsjeo u domu koji je iznajmljivao New York Times i koja je bila u nešto boljem stanju,sa ljubaznim vozačima Afganistancima i kuharima koji su svaki dan na sto donosili vruć afganistanski hljeb.
Moj prvi utisak o Kabulu?
Totalna nula.
U kolumni koju sam objavio te sedmice napisao sam:
“Ovdje vidim tužne i bizarne scene:
Bijeli magarac galopira glavnom ulicom iza našeg auta,čovjek sa jednom nogom pedalira na biciklu,ljudi peru auta vodom iz kanalizacije,centralna vlada je toliko bankrotirala da čak ne može isplatiti plate zaposlenima u administraciji itd”.
Vraćam se na dnevnik:
“Jednog jutra smo Biden i ja otišli do stare sovjetske ambasade,gdje su hiljade izbjeglica bile “nagurane” u male prostorije i gdje su glavni izvor grijanja bile male peći na drva.
Hodali su u sandalama i bili pokriveni ćebadima.
U dvorištu je bila otvorena kanalizacija i mnogo blata.
Upale oči i suhi obrazi…
Srce mi je govorilo da Amerika mora ostati ovdje koliko god trebalo,da popravi ovu zemlju i učini sigurnim mjestom.
Ne mora to biti Švicarska ali može biti malo bolje mjesto,malo više slobodnije i sigurnije nego što je bilo pod Talibanima.
Ali dok me je srce vuklo na jednu stranu,moja glava i oči su mi predočavali jako zabrinjavajuće stvari.
To je počelo kada sam sa Bidenom otišao kod ministra unutrašnjih poslova Junusa Kanunija,koji je etnički Tadžik.
U njegovom uredu , na zidu,umjesto slike predsjednika Hamida Karzaija,koji je etnički Paštun,stajala je slika Ahmeda Šaha Mesuda ,Tadžika,koji je ubijen malo pred 11.septembar.
Tom Fridmanovo prvo pravilo u politici:
“Nikad ne vjeruj zemlji čiji ministar u svom uredu ima sliku svog omiljenog ubijenog lidera paravojnih formacija umjesto slike predsjednika koji je izabran”.
Izgleda da je kultura plemenskih ratnika duboko ukorijenjena tako da bi bilo jako teško za bilo koju neutralnu centralnu vladu da to iskorijeni.
Pitao sam se u tom uredu:
“Gdje su dobri stari dani za vladu Afganistana?
Prije Džingis Kana?
Prije baruta?”
I zaista,napisao sam u svojoj kolumni da sam jedne večeri posjetio poznatu knjižaru u hotelu Intercontinental koja je imala zadivljujuću kolekciju knjiga o Afganistanskoj historiji.
Bio sam iznenađen koliko imaju knjiga o ratovima u Afganistanu.
Također bio sam šokiran kada sam ugledao razglednice.
Na jednoj od tih bile su 2 slike.
Na prvoj slici je bila granatirana zgrada a na drugoj uništen hodnik sa komadima srušenog krova.
Ispod je pisalo:
“AFGANISTAN,OPLJAČKANI I UNIŠTENI MUZEJ U KABULU”.
To je bio znak da je zemlja previše dugo u ratu.
To je bilo pitanje oko kojeg smo se mučili Biden i ja u toku cijelog putovanja:
“Koji su to temelji-psihološki,kulturološki,politički,ekonomski i vjerski na kojima bi Afganistanci,uz pomoć Amerike i NATO-a izgradili pristojniji,manje korumpirani moderni politički sistem?
Da li bi tamo budućnost mogla pokopati prošlost ili će prošlost uvijek zakopavati budućnost?
Bile su žene i studenti i neki novi lideri koji sam upoznao i koji su insistirali na tome da ova zemlja može nadjačati svoju prošlost.
Nije potrebno reći da na tom putovanju nismo odgovorili na to pitanje.
Nisam siguran da smo uopće odgovorili do danas”.
Dnevnik:
“Na dan kad smo trebali da se vratimo nazad,zbog loših vremenskih prilika naš let je otkazan i morali smo ostati u bazi.
Dok smo sjedili u bazi,posmatrao sam američke vojnike,pripadnike Specijalnih snaga.
Bili su to ljudi različitih etničkih porijekla-bijelci,afroamerikanci,hispanci,azijati itd.
To je naša sposobnost da pomiješamo ove razlike u jednu pesnicu koja je pravi izvor naše moći.
To je ono što Afganistanci nisu uspjeli da urade u minulim decenijama i to ih je ostavilo razjedinjenim i slabim i učinilo plijenom za strance”.
20 godina kasnije kad pročitam ovaj članak koji sam pisao pitam se jesmo li postali ko Afganistansko društvo i jesu li Afganistanci postali kao mi?
Naše različitosti su naša snaga samo ako uspijemo veći broj ujediniti u jedno.
Ali odnedavno,naše političke stranke su postale kao plemena i nije više sigurno da li to možemo više uraditi .
Dnevnik:
“Napuštanje Afganistana je bilo teže nego doći u Afganistan.
Kada je američki vojni avion kojim su Biden i saradnici trebali otići,kapetan iz kontrolnog tornja je javio da su stigle naredbe iz Pentagona da nijedan civil ne smije biti u vojnom avionu.
Tokom cijelog putovanja,Pentagon,vjerovatno pod naredbama Sekretara odbrane Donalda Rumsfilda je uskratio Bidenu svu pomoć ,iako je Biden bio predsjedavajući Komitetom senata za inostrane poslove.
Ni avion,ni obezbjeđenje ni ništa.
To je bila kap koja je prelila čašu.
Biden je bio miran,nije se bunio no bio je tiho nervozan”.
Posudio sam Bidenu satelitski telefon kojim je pozvao Kolina Pauela,državnog sekretara u pomoć.
Nakon poziva,Kolin Pauel je pokušavao dobiti Donalda Rumsfilda.
Rumsfild je bio u crkvi pa je umjesto njega dobio njegovog zamjenika Paula Volfovica.
Nakon nekoliko minuta Pauel je pozvao Bidena i zatražio da razgovara sa kontrolorom leta u bazi.
Biden je predao telefon kapetanu rekavši mu:
“Kapetane,državni sekretar je na telefonu,želio bi razgovarati s Vama”.
Bilo je mračno,ali sam siguran da sam vidio da je kapetanovo lice problijedilo kad je čuo s kim treba da razgovara.
Nakon razgovora,rekao je Bidenu:
“Dobro došli na let,gospodine”.
I to je bio Bidenov i moj uvod u Afganistan.
Kada sam ga intervjuisao prošlog decembra,mjesec dana nakon predsjedničkih izbora.
Neformalno smo razgovarali o Bliskom Istoku i upitao me je da li se sjećam našeg puta u Afganistan.
Rekao sam da nikad nisam zaboravio.
Očigledno,nije ni on.
Vrijedilo je pokušati.
Naši vojnici i diplomati pokušali su to mjesto učiniti boljim ali nikad nije bilo jasno da li su znali kako ili jesu li imali afganistanskih dovoljno partnera?
Da,možda će naš odlazak stvari učiniti gorim ali ni naš ostanak ne bi mnogo pomogao.
Možda će naš odlazak prouzrokovati kratkoročnu katastrofu ali možda će Afganistan u daljoj budućnosti sam pronaći rješenje,kao Vijetnam.
Ili neće,ne znam.
Ja sam skroman i ambivalentan u vezi toga isto kao što sam bio prije 20 godina i siguran sam da je i Biden,također.