Vera Katz SFRJ
PISjournal – Na prvom sastanku predsjednika republika, odnosno predsjedavajućih republičkih predsjedništava, čiji je domaćin bio predsjednik Hrvatske, održanom u Splitu 28. 03. 1991. godine u luksuznoj vili Dalmacija, nekadašnjoj Titovoj rezidenciji, nisu se približila stajališta republičkih lidera, mada je politička situacija bila mnogo napetija nakon događaja na Plitvicama u Hrvatskoj i vijesti sa Radio Knina da se Krajina priključuje Srbiji.
Dok su predsjednici razgovarali iza zatvorenih vrata za novinare, na splitskoj rivi je zapaljena jugoslavenska zastava, a s protesta je poručeno da Hrvatska treba biti suverena i samostalna Hrvatska izvan jugoslavenske zajednice. Mada je Yu-samit, kako je nazvan susret predsjednika, bio najavljen kao povijesni, novinari su nakon jednosatne konferencije za štampu, na kojoj nisu dobili jasne odgovore na postavljena pitanja, zaključili: „A nakon prvog YU samita slobodno se može reći da su se ‘krojači jugoslovenske sudbine’ uspjeli dogovoriti samo da se i dalje treba dogovarati.
Sljedeći domaćin je Srbija – a slijedeći tradiciju susreta u bivšim Titovim rezidencijama sudbina Jugoslavije, koja nije nimalo raskošna, mogla bi se rješavati na Belom dvoru“. Svi akteri ostali su na istim pozicijama, jedino bi možda bilo zanimljivo izdvojiti odgovor Alije Izetbegovića na pitanje kako vidi poziciju Bosne i Hercegovine nakon splitskog susreta, nešto ranijeg susreta Tuđmana i Miloševića i osobito o protivljenju bosanskohercegovačkog SDS-a Deklaraciji o suverenitetu: „Bosna i Hercegovina, odgovorio je Izetbegović, ne postaje suverena Deklaracijom – ona to već jeste. Ali će, napomenuo je, Deklaracija biti ponuđena bosanskohercegovačkoj Skupštini“.
Na ovu kao i na sve ostale Izetbegovićeve izjave reagirali su različito iz sve tri nacionalne sredine u Bosni i Hercegovini, a posebnim priopćenjem i članovi Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda Biljana Plavšić i Nikola Koljević, koji su se u svom pismu, između ostalog, osvrnuli na Izetbegovićevu izjavu nakon susreta u Splitu: „Ne začuđuje nas da je na jučerašnjoj konferenciji za štampu predsjednik Predsjedništva SR BiH, g. Izetbegović pominjao konfederaciju i federaciju kao ravnopravne opcije, ali smo iznenađeni nedemokratskom izjavom o suverenitetu Bosne i Hercegovine koja će, navodno, biti uspostavljena bez obzira na stav SDS-a i uprkos činjenici što takozvana ‘Deklaracija o suverenosti’ nije prihvaćena u redovnoj parlamentarnoj proceduri“.
Povezano sa splitskim sastankom novinari su komentirali posjetu i razgovore delegacije Komisije KEBS-a Američkog kongresa u Predsjedništvu BiH, a na poseban način izjavu Alije Izetbegovića: „Da je Bosna i Hercegovina središnja jugoslovenska republika u geografskom i u političkom smislu, napominjući da je u vezi sa jugoslovenskim dogovorom podsjećanje na duh Helsinkija razumljivo, budući da su razlozi koji su svojevremeno naveli evropske zemlje da potpišu taj dokument slični onima zbog kojih se danas dogovaraju jugoslovenske republike“, što je izazvalo buru novinarskih komentara, uglavnom upućenih na njegovo nerealno sagledavanje političkog stanja u Bosni i Hercegovini.
Može se pretpostaviti da se Izetbegović nadao kako će utjecaji iz Amerike, kao i Bušovo pismo podrške Markoviću, koje su domaći novinari nazivali i „stečajnim upravnikom Jugoslavije“, pridonijeti da se njegov plan asimetrične federacije ostvari“. U tom košmaru domaćeg bosanskohercegovačkog neslaganja, zatim nepronalaženja dogovora između republičkih predsjednika i krhke nade da SAD i EZ neće dozvoliti rat u Evropi nalazio se Izetbegovićev prijedlog mirnog rješenja jugoslavenske krize. Na razmeđu rata i mira, raspada jugoslavenske države, dok se predsjednicima Tuđmanu i Miloševiću postavljalo novinarsko pitanje nakon sastanka u Splitu „Ko od vas dvojice smije bez pratnje u Knin?“, SUBNOR Jugoslavije pripremao je proslavu „50. godišnjice ustanka“ s prijedlogom svečane akademije, zatim međunarodnim naučnim skupom historičara o temi „50 godina od početka NOR-a i socijalističke revolucije“, reprezentativnom postavkom o temi „Ustanak u Jugoslaviji 1941. godine“, koju bi organizirali Muzej revolucije naroda i narodnosti Jugoslavije, Vojni muzej i Muzej „25. maj“, a izložba bi nakon Beograda obišla i glavne gradove republika.
Konačnu odluku o obilježavanju jubileja donijeli bi poslanici Savezne skupštine, a na čelu odbora bio bi predsjednik Predsjedništva SFRJ. Ideja je bila da se u Drvaru postavi spomenik Titu, ali od toga se brzo odustalo. Nakon skupštinske debate na čelu Odbora izabran je Borisav Jović, a naslov predviđenog skupa bio bi „Jugoslavija u Drugom svjetskom ratu 1941. godine“, bez spominjanja NOR-a i socijalističke revolucije.
Drugi sastanak šest predsjednika održan je u Beogradu u zgradi Predsjedništva Srbije 04. 04. 1991. godine, bez prisustva medija, a ne na Belom dvoru, kako su to novinari najavljivali. Na konferenciji za štampu novinare je najviše zanimalo mišljenje predsjednika o nemilim događajima na Plitvicama i vijest o mogućem priključenju SAO Krajine Srbiji. Na pitanje predsjedniku Izetbegoviću da li u Bosni i Hercegovini postoji opasnost od primjene kninskog plana, on je odgovorio: „Ovo je nažalost doba ekstremista, ali on ne vjeruje da bi srpski narod išao protiv vlastite države i da realno takve opasnosti nema. Napominjem da je predsjednik Skupštine BiH Srbin, da su srpske nacionalnosti sedam od ukupno 18 ministara“.
Povodom pitanja Slobodanu Miloševiću o odluci o prisajedinjenju SAO Krajine Srbiji, on je odgovorio: „da sa tom odlukom nije bio ranije upoznat i ocijenio da je ona reagovanje srpskog naroda i direktna posljedica pritiska koji se na njega vrši u Hrvatskoj u ostvarivanju njegovih prava da iskaže svoj interes, ali da je pravo rješenje za dogovor i izjašnjavanje za mir“, na što je replicirao predsjednik Hrvatske „rekavši da se ne radi ni o kakvom ugrožavanju Srba u Hrvatskoj nego obmani koju sprovode ekstremni elementi“. Također, postavljeno je pitanje reafirmacije kompromisnog rješenja Alije Izetbegovića, „na što je uslijedilo Kučanovo odlučno izjašnjavanje sa ne, Miloševićevo da primjena konfederativno-federativnog rješenja nije jasna kao ni stav Alije Izetbegovića da je to jedini stvarni izlaz“.
Prema tome, Izetbegovićev prijedlog nije bio prihvaćen. Kao i u Bosni i Hercegovini, tako su se i u Makedoniji međunacionalni odnosi komplicirali, prvo objavljivanjem Promemorije Foruma albanskih intelektualaca iz Makedonije upućene predsjedniku Kiri Gligorovu, u kojoj se izričito kaže: „Albanski narod u Makedoniji nikada neće prihvatiti da bude podstanar u sopstvenoj kući i na sopstvenom ognjištu, uz molbu da se založi da prestanu napadi prema Albancima i da se oni tretiraju kao ravnopravan subjekt u svim životnim oblastima“, a na drugoj strani vodeća nacionalna partija u Makedoniji VMRO-DPMNE nije u kompromisnom rješenju dvaju predsjednika vidjela budućnost Makedonije u Jugoslaviji, te je s održanog svog Prvog kongresa 7. aprila u Prilepu u svojoj rezoluciji iznijela stavove: „Samo preko mrtve Jugoslavije može se ostvariti težnja o velikoj Makedoniji, otvaranje makedonskih diplomatskih i konzularnih predstavništava, povlačenje JNA iz ove republike i stvaranje nacionalne armije, otcjepljenje od Jugoslavije, a konfederativno uređenje bi predstavljalo samo put ka ostvarivanju tog cilja“.
Pred sljedeći sastanak šest predsjednika u Luksemburgu 09. aprila održan je Samit EZ-a, s kojeg je poručeno: „Evropska zajednica mora da vrlo izričito stavi Jugoslaviji do znanja da ne može računati na bržu integraciju s Evropom, posebno na status pridruženog člana Zajednice, ukoliko ne sačuva svoje jedinstvo i teritorijalni integritet. Granice se ne mogu mijenjati, jer su one za Evropu vrlo osjetljivo političko pitanje. (…) izražavajući nadu da su jugoslovenski rukovodioci i javnost shvatili ‘poruku’ koju im je uputila Evropska zajednica“. Na tragu te poruke na redovitoj konferenciji za novinare u Stranci demokratske akcije Alija Izetbegović je izjavio: „Od susreta na Brdu kod Kranja očekujemo pomak u pravcu bosanskohercegovačke pozicije. A naša se pozicija zasniva na dvije komponente: prvo, suverene republike koje potom grade nešto što je država.(…) S obzirom na to da je suverenitet republika bila neprihvatljiva federalistima, a država konfederalistima, najnovije izjave Franje Tuđmana i Momira Bulatovića okarakterisane su kao ‘mali pomak ka bh. kompromisu’. Jer, dok Bulatović pominje suverenitet republika, predsjednik Hrvatske govori o zajednici država“.
Treći susret šest republičkih predsjednika održan je 11. aprila na Brdu kod Kranja u Sloveniji, također u jednom od ekskluzivnih mjesta iz perioda socijalističke Jugoslavije. Na konferenciji za novinare „predsjednici su isticali da se radi o napretku i dogovaranju, posebno ističući da su se iskristalisale dvije opcije – zajednica suverenih republika u državi koja bi imala međunarodnopravni suverenitet, odnosno u drugačijoj Jugoslaviji, što su novinarima objasnili Milošević i Bulatović i drugo, zajednica suverenih država od kojih svaka ima međunarodni suverenitet, a interesno je udružena, što su objasnili Kučan i Tuđman“. Dosta novinarskih pitanja odnosilo se na položaj Albanaca na Kosovu, a na sva su dobiveni poznati odgovori: „Jedina stvar o kojoj se u Srbiji ne može raspravljati sa bilo kim je integritet Srbije.
Albanci žive ravnopravno sa svim drugim narodima koji žive u Srbiji, odgovorio je Slobodan Milošević, ističući da je upravo to jedan od razloga zbog kojih Srbija ne može da prihvati konfederaciju. Rješenje, po njegovim riječima je u provođenju referenduma, o kojem su se predsjednici dogovorili“. Pitanje unutarnjih međurepubličkih granica također je bilo među novinarskim pitanjima, a „Dopisnik Reutera je upitao da li je razlog Izetbegovićevog ranijeg odlaska priključenje šest opština iz Bosne i Hercegovine SAO Krajini. Tuđman je odgovorio da je Krajina samozvana i neligitimna tvorevina, da nije čuo za priključenje opština iz Bosne i Hercegovine Krajini i rekao da to mora biti predmet razgovora vlada Srbije i Hrvatske. Založio se za mirno prevazilaženje ovakvih ekstremnih poteza“.
U priopćenju „sastanka šestorice“ kaže se „da su predsjednici saglasni u tome da demokratski princip nalaže da sudbinu zemlje treba prepustiti odluci putem referenduma, i to u svim republikama. Predložen je i rok – najkasnije do kraja maja ove godine“, mada će o provedbi te ideje u praksu biti mnogo otvorenih pitanja i nesuglasja, a Milan Kučan je već na sjednici na Brdu kod Kranja obavijestio prisutne „da će se republika Slovenija, u skladu sa već donijetom plebiscitarnom odlukom, osamostaliti u samostalnu, suverenu i nezavisnu državu. Republika Slovenija je, na osnovu uzajamnosti, spremna priznati državni međunarodnopravni subjektivitet svim republikama dosadašnje SFRJ koje će se ili osamostaliti u samostalne, suverene i nezavisne države ili će odlučiti da ostanu u zajedničkoj državi. Slovenija je spremna na ispunjavanje svojih obaveza koje su nastale u vrijeme života u zajedničkoj državi i, s tim u vezi, pripremit će odgovarajući prijedlog u skladu sa rezolucijom o pijedlogu za sporazumno razdruživanje i time započeti postupak svog osamostaljenja u organima federacije.
Predsjednici republika odnosno predsjednici predsjedništava su se dogovorili da preporuče skupštinama republika da, o prijedlogu Slovenije za sporazumno razdruživanje koji je već usvojio Sabor Hrvatske rasprave tokom ovog mjeseca“. Na postavljeno pitanje zašto Izetbegović ne prisustvuje konferenciji za štampu poslije susreta šest predsjednika na Brdu kod Kranja, Izetbegović je naknadno odgovorio u razgovoru za dnevni list Oslobođenje: „S druge strane, nisam, iskreno govoreći, našao svrhe da prisustvujem konferenciji za štampu, jer rezultata, barem po mojoj ocjeni, nije ni bilo. Mi smo se, uprkos svim naporima proteklih 13 dana pregovora, našli u situaciji da i dalje biramo između dviju opcija. Koliko god smo težili da približimo stavove: srpsko-crnogorske, s jedne, i slovenačko-hrvatske, s druge strane – ka nekom kompromisu koji nam se čini daleko razumnijim od ove dvije opcije, naišli smo u tom pogledu na gluhe uši. Ja sam, jednostavno, da ne bih došao u iskušenje da u takvoj situaciji kažem nešto što ne bih želio da kažem, smatrao da bi bilo dobro da iz tih razloga odem“.
U istom intervjuu Izetbegović je pomalo rezignirano izjavio: „Ja još uvijek gajim neku varljivu, ili možda ludu nadu da se u daljem toku stvari prije referenduma ponovo vratimo nekom kompromisu. Ustvari, jedino što smo trebali, ako bismo nas šestorica htjeli da budemo na visini zadatka, to je da napravimo kompromis. Međutim, niko to, osim gospodina Gligorova i mene, nije bio spreman da učini. Dakle, ljudi koji trenutno u rukama imaju više moći i uticaja u Jugoslaviji nisu na to bili spremni, tako da smo ostali nemoćni da bilo šta uradimo. Ali, ako to predstavlja neku utjehu, a najvjerovatnije ne predstavlja, moram kazati da će historija dati pravo onima koji su tražili da se dođe do kompromisa koji bi zadovoljio upravo sve, što je sasvim moguće. Ako bi došlo do razbijanja BiH, pošto se milion ljudi neće s tim pomiriti, onda nije isključeno više ništa, nisu isključene godine terorizma, haosa, nereda i svega drugog. Međutim, vlada neko sljepilo ljudi koji neke jednostavne i evidentne činjenice neće da vide i da im pogledaju u oči. Susrećem se, zapravo, sa nekim fanatizmom nad kojim sam se čudio kad sam, recimo, iščitavao neke tekstove pred Drugi svjetski rat.
Ali, ljudi su, izgleda, jednostavno slijepi. Da li je riječ o historijskom sljepilu koje se događa ljudima uoči teških i krupnih događaja i nevolja, ja ne znam, ali ponekad imam utisak da su ljudi u izvjesnim trenucima slijepi na ono što se dešava oko njih i na ono u šta gaze. (…) Ako se većina naroda ne okrene miru, onda će imati sudbinu kakvu je zaslužio“. I dok su se Bosnom i Hercegovinom nelegalno kretali transporti oružja i prebacivale jedinice JNA iz Pančeva i Kikinde u Prijedor i Mostar, najavljivalo stvaranje zajednice istočnohercegovačkih općina s namjerom priključenja Crnoj Gori, u bosanskohercegovačku skupštinsku proceduru upućena je inicijativa za skidanje slika Josipa Broza Tita iz svih javnih i službenih prostorija, kao da je to bilo najprioritetnije pitanje za Bosnu i Hercegovinu.
Četvrtom Yu-samitu u reprezentativnoj vili Biljana na Ohridskom jezeru, bivšoj Titovoj rezidenciji, 18. 04. 1991. godine domaćin je bio Kiro Gligorov. U najavama dnevnog reda bile su četiri tačke: „Prva – posvećena zajedničkim interesima u funkcionisanju buduće državne zajednice, druga – vezana za prelazni period funkcionisanja zajedničkih organa, o čemu će uvodno izlaganje imati Slobodan Milošević, a u trećoj – o zajedničkim obavezama govoriće Milan Kučan i četvrtoj – međunarodnim aspektima rješavanja YU krize, uvodno izlaganje treba da podnese Franjo Tuđman.
Saglasno zaključcima samita održanog na Brdu kod Kranja, očekuje se da će u Ohridu biti riječi i o predstojećem referendumu“. S obzirom da je i ova sjednica šest predsjednika bila zatvorena za novinare, o ishodu razgovora javnost je mogla nešto saznati iz šturih odgovora na novinarska pitanja na konferenciji za štampu, što je naknadno dovelo do različitih interpretacija njihovih izjava. O Izetbegovićevom kompromisnom rješenju nije bilo pitanja na konferenciji za štampu, a on je u intervjuu za Oslobođenje ocijenio susret u Ohridu sljedećom izjavom: „Što se tiče daljeg dijaloga nas šestorice, iskreno rečeno, nisam u tom pogledu optimista. Ali i pesimisti imaju pravo na nadu. Naravno, optimizam i nada nisu ista stvar. S obzirom na to da ovim pregovorima i dogovorima jedina alternativa može da bude crna i da može na neki način voditi sukobu, jer iskreno vjerujem da se u to niko neće upustiti. Otuda u meni, uprkos svemu, živi uvjerenje da ćemo neki miran izlaz naći“. Međutim, događaji u Hrvatskoj, ali i u Bosni i Hercegovini bili su mnogo ozbiljniji od nejasnih izjava predsjednika republika poslije njihovih susreta, no novinski tekstovi predočavali su javnosti ozbiljnost jugoslavenske stvarnosti, i posebno položaja Bosne i Hercegovine.
SFRJ SFRJ SFRJ SFRJ SFRJ SFRJ SFRJ SFRJ SFRJ SFRJ SFRJ SFRJ SFRJ SFRJ SFRJ SFRJ SFRJ SFRJ SFRJ
