PISjournal – Pod pritiskom svjetske javnosti koja mjesecima poziva na okončanje sukoba i genocida, te otkako se pogoršala humanitarna situacija i poziva se na ukidanje blokade zaliha hrane i medicinskih potrepština, Macronova vlada je izjavila nešto iznenađujuće, a za cioniste i zastrašujuće – priznanje palestinske države.
Ovo je veoma važna odluka, ali kakvi se interesi i motivacije kriju iza nje budući da znamo da je interes glavni politički temelj. Šta Francuska dobija ovim postupkom? Mir na ulicama? Aplauz u UN-u? Ljubav palestinske djece ili nešto drugo? Pogledajmo razloge za ovu odluku francuske vlade kao i njene međunarodne posljedice.
Hoće li nakon Francuske uslijediti val priznavanja i od drugih država svijeta? I ono najvažnije pitanje – hoće li to okonč̣ati patnju palestinskog naroda?
Pismo francuskog predsjednika
Prve glasine o novoj francuskoj odluci prvo su se čule u srcu okupirane Palestine. Dana 24. jula, francuski generalni konzul u Jerusalemu, Nicolas Kassianides, uručio je predsjedniku Palestinske samouprave Mahmoudu Abbasu pismo predsjednika Macrona u kojem je iznesen plan za priznavanje palestinske države do septembra ove godine. Sljedećeg dana, Macron je na platformi X objavio: „S obzirom na historijsku posvećenost postizanju pravednog i trajnog mira na Bliskom istoku, odlučio sam da Francuska prizna Palestinu.“
Dodao je da ova odluka ima za cilj istovremeno osigurati pravo na samoopredjeljenje i za Izrael i za Palestinu. Pozvao je na razoružanje palestinske države i priznavanje izraelskog režima.
Kasnije, tokom sastanka saudijskog ministra vanjskih poslova, princa Faisala bin Farhana, i njegovog francuskog kolege, Jean-Noëla Barrowa, objavljena je zajednička odluka o održavanju međunarodne konferencije u Ujedinjenim nacijama.
Ova konferencija se održava danas i sutra New Yorku s ciljem da se razradi plan za formiranje palestinske države zasnovane na rješenju o dvije države.
Zašto baš sada?
Francuska je zemlja koja je, zajedno s drugim zapadnim zemljama, podržavala strateške interese izraelskog režima. Tokom arapsko-izraelskih ratova i izraelskih sukoba s Osovinom otpora, Pariz je bio stalni dio zapadne vojne, diplomatske, medijske i logističke podrške Tel Avivu. Stoga, bez obzira na podršku Izraelu u prošlosti i težinu odluke o priznavanju Palestine, ovo možemo posmatrati iz sljedećih uglova:
Prvo, francuska vlada koristi ovu odluku da se svom narodu predstavi u pozitivnom i humanom svjetlu što će zauzvrat smiriti napetu domaću atmosferu i omogućiti podršku francuskih muslimanskih i ljevičarskih manjina uoči parlamentarnih izbora.
Macron je očito bio pod pritiskom domaćeg javnog mnijenja. Humanitarna kriza u Gazi i svakodnevne vijesti o ubistvima civila izazvale su val solidarnosti s Palestincima u francuskim političkim i društvenim krugovima. Masovne demonstracije u Parizu i drugim francuskim gradovima, brojni pozivi na bojkot Izraela, te povećana podrška ljevičarskim i antiizraelskim strankama, sve to je doprinijelo ovoj Macronovoj odluci.
Prema statistikama, Francuska ima oko 70 miliona stanovnika od čega je 9 miliona muslimana, što islam čini drugom najvećom religijom u zemlji nakon kršćanstva. Privlačenje podrške ove populacije moglo bi biti ključni faktor u promjeni rezultata predstojećih izbora, posebno jer bi pokretanje palestinskog pitanja, s obzirom na negativne stavove desnice prema muslimanima i imigrantima i antiizraelske proteste, moglo stvoriti snažan medijski front protiv desničarskih stranaka.
U proteklih nekoliko dana, Macronova politika je pokazala željene rezultate, a većina ljevičarskih stranaka okrenula se podršci Macronovoj vladi.
Među istaknutim ličnostima francuske ljevice koje su otvoreno podržale odluku vlade nalaze se: Jean-Luc Mélenchon, lider, i Manuel Bompard, koordinator radikalne ljevičarske stranke „La France Insoumise“, Marine Tondelier, generalna sekretarka Zelene stranke, Fabian Roussel, generalni sekretar Komunističke partije i Olivier Faure, prvi sekretar Socijalističke partije.
Pored toga, ovu odluku možemo posmatrati i iz ugla geopolitike. Naime, francuska vlada želi da rekalibrira položaj svoje zemlje u geopolitičkoj konkurenciji sa SAD-om u arapskom svijetu i zapadnoj Aziji. Pored težnje za nezavisnost i smanjenje vojne i ekonomske zavisnosti Evrope od SAD-a, francuska vanjska politika pod Macronovom vladom također naglašava vraćanje pozicije Pariza i jačanje njegovog političkog, vojnog i ekonomskog uporišta u arapskom svijetu, zapadnoj Aziji i geostrateškoj regiji Perzijskog zaljeva. Također, s obzirom na široko rasprostranjeno nezadovoljstvo javnog mnijenja i islamskih vlada čvrstom podrškom Washingtona agresivnoj politici i okupaciji Izraela prema Palestincima i susjednim zemljama, a posebno genocidu u Gazi, Macron misli da bi, ako posveti pažnju palestinskom pitanju kroz priznavanje palestinske države, mogao vratiti nekadašnji uticaj i položaj Francuske u regiji.
Palestinci pozdravljaju odluku, svijet daje podršku
Macron je predvidio da će ovakva odluka, donesena u kritičnom trenutku kada svijet preplavljuju emocije zbog beba umrlih od gladi i tijela koja truhnu pod ruševinama, donijeti Francuskoj međunarodnu podršku. I bio je upravu. Pozitivni odgovori su dobijeni od Palestinaca i mnogih zemalja širom svijeta.
Hussein al-Sheikh, zamjenik predsjednika Palestinske samouprave pohvalio je Francusku zbog njenog „historijskog“ stava, napominjući da je taj potez potvrdio posvećenost Pariza međunarodnom pravu i pravu Palestinaca na samoopredjeljenje.
Hamas je također pozdravio odluku, nazivajući je značajnom promjenom u međunarodnim stavovima i podrškom palestinskom cilju, naglašavajući da ona pokazuje konačni neuspjeh cionističkog okupatora da iskrivljuje činjenice i obmanjuje svijet.
Osim Palestine, odluku je pozdravila i Saudijska Arabija opisujući je kao „historijsku“ i pozvala je druge zemlje da slijede francuski primjer.
Jordan je objavu opisao kao „korak u pravom smjeru“ koji bi mogao pomoći u postizanju rješenja o dvije države.
Egipat je pozdravio odluku, nazivajući je „važnom i historijskom promjenom“ i pozvao sve zemlje da priznaju državu Palestinu.
S druge strane, Vijeće za saradnju zemalja Zaljeva je preko svog generalnog sekretara Jassima al-Badawija pohvalilo francusku odluku i pozvalo međunarodnu zajednicu da preduzme slične korake kako bi se postigao sveobuhvatan i pravedan mir.
Katar i Kuvajt su izrazili punu podršku francuskom potezu smatrajući ga u skladu s rezolucijama o međunarodnoj legitimnosti i Arapskom mirovnom inicijativom.
Među nemuslimanskim liderima, španski premijer Pedro Sanchez je pozdravio francusku odluku i izjavio da podržava rješenje o dvije države. Kanada je također podržala ovaj francuski stav i potvrdila da će raditi na svim međunarodnim forumima kako bi osigurala njegov uspjeh.
Ali, da stvar ne može teći tako glatko pokazaju nam vjetrovi bijesa koji pušu iz Washingtona i Tel Aviva. Pušu, što od bijesa što od straha.
Kao što je i predviđeno, francuski potez nije se svidio američkim i izraelskim zvaničnicima. Izraelski bijes bio je toliko ozbiljan da su svi izraelski zvaničnici počeli prijetiti Palestincima i zavjetovali su se da će se suprotstaviti svim planovima za formiranje nezavisne palestinske države.
Netanyahu, kojeg Međunarodni krivični sud traži zbog ratnih zločina u Gazi i koji se posljednjih mjeseci više puta sukobljavao sa čelnicima Francuske zbog poziva Pariza da se zaustavi rat u Gazi, osudio je francusku odluku rekavši da je taj potez „nagrada za terorizam i egzistencijalna prijetnja Izraelu“.
Izraelski ministar odbrane, Israel Katz, kojeg Palestinci nazivaju ministrom gladi, nazvao je Macronovu odluku „predajom terorizmu i nagradom za Hamas“, dodajući: „Nećemo dozvoliti da se formira palestinski entitet koji prijeti našoj sigurnosti i postojanju.“
Zamjenik izraelskog premijera Jariv Levin nazvao je odluku „crnom tačkom u francuskoj historiji i direktnom podrškom terorizmu“ i rekao: „Sada je vrijeme da se izraelski suverenitet primijeni na Zapadnu obalu (koja je okupirana od 1967. godine).“
Slično tome, bivši premijer, Naftali Bennett, je rekao da priznavanje države Palestine nakon napada 7. oktobra 2023. godine „nije diplomatija, već jasan moralni neuspjeh“, tvrdeći da odluka šalje opasnu poruku: „Ubijte Jevreje i dobit ćete državu.“
Avigdor Lieberman, vođa stranke Jisrael Briteinu, ponovio je isti stav opisujući odluku kao davanje vjetra u leđa Hamasu i nagradu za „najstrašniji masakr Jevreja od Holokausta“.
U međuvremenu, Izraelsko vijeće za naseljavanje pozvalo je vladu da odgovori vršenjem suvereniteta nad Zapadnom obalom naglašavajući da je „došlo vrijeme za akciju“.
Izraelski mediji su, zajedno sa zvaničnicima režima, istakli takozvane opasnosti francuskog poteza. Prema riječima Itamara Eichnera, političkog dopisnika lista Yedioth Ahronoth, Tel Aviv se boji da će francuski potez, posebno u svjetlu tekućeg rata u Gazi i rastućih međunarodnih kritika izraelske politike prema Palestincima, ohrabriti druge države da učine isto čime bi se lista izraelskih saveznika bitno smanjila.
Eichner je objasnio da se Izrael, po svemu sudeći, nalazi u dubokom diplomatskom zastoju sa zemljama koje su nekada bile među njegovim najbližim zapadnim saveznicima, promovišući sliku njegove rastuće političke izolacije na svjetskoj sceni u vrijeme kada pati od dubokih unutrašnjih političkih podjela.
Izrael Hajom je u jednom članku ukazao na rastuću međunarodnu izolaciju Izraela u svjetlu onoga što je nazvao „opasnim promjenama“ na Zapadu. Ove promjene se manifestuju kroz Macronovo priznavanje palestinske države i rastuću antiizraelsku politiku Velike Britanije i Evrope.
Međutim, s druge strane Atlantika, u Washingtonu, francuska odluka naišla je na snažno protivljenje Bijele kuće, a državni sekretar Mark Rubio ju je osudio i rekao da „snažno“ odbacuje Macronovu odluku.
Bijela kuća je francusku odluku opisala kao „nerazumnu“ i onu koja će naštetiti miru, a američki ambasador u Izraelu Mike Huckabee je u objavi na X ismijao Macrona rekavši: „Jednostrano proglašenje ‘palestinske’ države francuskog predsjednika Emmanuela Macrona nije preciziralo gdje će se ona nalaziti. Sada mogu ekskluzivno otkriti da će Francuska ponuditi Francusku rivijeru, a nova nacija će se zvati Franc-en-Stine.“
Koje su države do sada priznale državu Palestinu?
Do sada je oko 144 države članice UN-a, od 192, priznalo Palestinu kao nezavisnu državu, uključujući zemlje globalnog Juga, Kinu, Rusiju i Indiju.
U novembru 2012. godine, Generalna skupština UN-a odobrila je de facto priznanje Palestine kao nezavisne države unaprijedivši status Palestine u međunarodnoj organizaciji sa „države posmatrača“ u „državu koja nije članica“.
Prošle godine su, tri evropske zemlje, – Irska, Norveška i Španija – priznale državu Palestinu. Međutim, u Evropskoj uniji je samo nekoliko zemalja, od 27 država članica, poput Švedske i Kipra to učinilo.
Ustvari, iako su se evropske zemlje poput Španije, Irske, Norveške i Slovenije, a sada i Francuske, pridružile listi zemalja koje su priznale Palestinu, stav većine evropskih vlada ostaje drugačiji, a reakcija glavnih evropskih zemalja pokazuje da one neće slijediti novu politiku Francuske.
Britanski premijer Keir Starmer izjavio je u petak prošle sedmice da priznavanje države Palestine mora biti dio šireg plana za osiguranje trajne sigurnosti za Palestince i Izraelce.
Njemačka je također ranije izjavila da nema namjeru priznati palestinsku državu u kratkom roku, naglašavajući da je njen prioritet postizanje „očekivanog napretka“ ka rješenju o dvije države.
Međutim, Francuska će biti prva velika evropska osnivačka sila Evropske unije, prva zemlja G7 i prva stalna zapadna članica Vijeća sigurnosti koja će priznati Palestinu.
Ovaj francuski potez mogao bi dodatno motivirati antiizraelski pokret u drugim evropskim zemljama što bi moglo Netanyahuovu vladu, koja se trenutno suočava s optužbama za ratne zločine na Međunarodnom krivičnom sudu i pod konstantnim je pritiskom od demonstracija na domaćem tlu ali i širom svijeta, značajno uzdrmati.
Ekskluzivno PISjournal
