PISjournal – Glasnogovornik Talibana Zabihullah Mudžahid prošle je sedmice najavio da će Kina biti “najvažniji partner nove afganistanske vlade i predstavlja temeljnu i izvanrednu priliku za nas … Kina je naš prolaz na tržišta diljem svijeta”.
Dan Glazebrook
Nedugo nakon posjete suosnivača Talibana Mullaha Abdul Ghanija Baradara Kini krajem jula, mnogi su posmatrači takve izjave uzeli kao potvrdu da je Kina nedvosmisleni strateški pobjednik nedavnih događaja. Očigledno savezništvo Kine s novom talibanskom vladom osigurat će, kako se tvrdi, konsolidaciju svoje gospodarske dominacije kroz potpunu integraciju Afganistana u Inicijativu pojasa i puta (BRI), pozicionirati se kao jamac regionalne sigurnosti i početi iskorištavati afganistanske neiskorištene mineralne sirovine procijenjene vrijednosti od milijardu dolara.
Svakako, kombinacija prijateljske afganistanske vlade i okončanje skoro poluvjekovnog rata u zemlji bit će od ogromne koristi za Kinu. Kineski BRI dugo je zamišljao Afganistan kao vitalnu komponentu svoje velike vizije novog Puta svile, koji pruža brzu povezanost kroz cijelo evroazijsko kopno i Afriku.
Uključujući stotine milijardi dolara infrastrukturnih ulaganja u zemlje s niskim prihodima, projekt je možda najambiciozniji projekt globalne ekonomske saradnje jug-jug koji je ikada zamišljen, s potencijalom da oslobodi jug od neokolonijalne ovisnosti o zapadnim tržištima, finansijama i distribucijskoj mreži jednom zauvijek.
A za Kinu se pruža blistava mogućnost okončanja ovisnosti zemlje o morskoj trgovini – trgovini koja je na milost i nemilost kontrole američke mornarice nad ključnim svjetskim “zagušnim tačkama” – omogućavajući joj da uvozi svoje energetske potrebe i izvozi svoju robu bez transportnog kontejnera na vidiku, neutralizirajući možda posljednji preostali element američke dominacije u jednom trenutku.
‘Afganistanska povezanost’
A Afganistan – kapija između centralne i južne Azije – od fundamentalnog je značaja za ostvarenje ove vizije. “Bez afganistanske povezanosti”, rekao je kineski ambasador u Afganistanu 2016. godine, “ne postoji način da se Kina poveže sa ostatkom svijeta.”
Ali SAD to ne mogu tolerirati upravo zato što miroljubivi Afganistan ima takav potencijal za globalnu južnu integraciju.
“Možemo očekivati da će CIA pokušati suprotstaviti afganistansku protu-pobunu novoj vladi”, napisao je Alastair Crooke, bivši oficir za vezu MI6 za mudžahedine. Dok je Asia Times primijetio da je “nestabilan Afganistan koji izvozi terorističke prijetnje strateškim rivalima Rusiji, Kini i Iranu zapravo u geopolitičkom interesu Washingtona”.
S obzirom na drsko priznanje sadašnje Strategije nacionalne odbrane SAD-a da je „međudržavno strateško nadmetanje, a ne terorizam, sada primarna briga za nacionalnu sigurnost SAD-a“, i njegovu predanost „prisiljavanju“ konkurenata „da se suprotstave sukobu pod nepovoljnim uslovima“, takve zabrinutosti nažalost izgledaju opravdano.
No, mogu li SAD i njihov pomoćnik Britanija zapravo održati željeni rat sada kada su njihove trupe napustile regiju? Općenito govoreći, postoje tri velika potencijalna “kvara” za mirnu, stabilnu afganistansku budućnost, a svi oni imaju historijske veze sa zapadnim specijalnim snagama.
Najočigledniji je ISIL-K, izdanak grupe Islamska država čiji je napad 26. avgusta na aerodrom u Kabulu ponudio uvid u moguću budućnost koja depresivno podsjeća na užasnu prošlost. Zapažena izjava Pepe Escobara u časopisu Asia Times: „Nije tajna među obavještajnim krugovima u Evroaziji da je ISIL-K postao nesrazmjerno moćniji od 2020. godine zbog transportne linije od Idliba, Sirije do istočnog Afganistana … [za koju su] Moskva i Teheran, čak na vrlo visokom diplomatskom nivou, oštro okrivile osovinu SAD-a i Velike Britanije kao ključne posrednike.”
Prema podacima New York Timesa, posljednjih mjeseci u zemlju je ušlo do 10.000 džihadističkih boraca, uključujući snage “u savezu s ISIL-K, predstavljajući veliki izazov stabilnosti i sigurnosti koje Talibani obećavaju pružiti zemlji”.
Gospodari rata
Drugo, postoje zloglasni afganistanski “gospodari rata”, od kojih su mnogi veterani antisovjetskog rata 1980-ih. Neki od najmoćnijih uključuju Ahmada Massouda, sina miljenika MI6 Ahmada Shaha Massouda; ratni zločinac i podanik CIA-e Abdul Rashid Dostum; i korumpirani i nevjerovatno bogati Atta Mohammad Noor, čiji je sin nedavno diplomirao na vojnoj akademiji Sandhurst. Sve do početka ove godine, svi ti ljudi su kontrolirali značajne milicije i teritorije. Međutim, kako su Talibani zauzimali sve pred sobom, oni su sve više izgledali slabi i beznačajni i svi su do sada pobjegli iz zemlje.
Konačno, postoji potencijal za opoziciju unutar talibanskih redova. Talibansko vodstvo nastojalo je svijetu predstaviti ispoliranu sliku, ističući svoju predanost borbi protiv terorizma, obrazovanju djevojaka i “inkluzivnoj vladi”, kao i svoju predanost prijateljskim odnosima s Kinom.
Ipak, moć sada imaju borci, a ne politički glasnogovornici, a njihovo prihvaćanje ove nove agende daleko je od sigurnog. Znakovi neslaganja pojavili su se tokom pregovora o sastavu vlade, kada je Mula Mohammad Yaqoob – cijenjeni sin osnivača Talibana Mullaha Omara i šef ogromne mreže komandira na terenu – rekao da oni koji žive u luksuzu u Dohi “ne mogu diktirati uslove” borcima.
Nezadovoljstvo će vjerovatno rasti s pogoršanjem društvenih uslova. SAD su zamrznule cijele rezerve centralne banke u Afganistanu u iznosu od 9,5 milijardi dolara, a MMF je otkazao kreditiranje zemlje, ostavljajući novu vladu nesposobnom za isplatu plaća državnim službenicima ili za uvoz. Svaki nagovještaj da Kabul podliježe pritiscima Zapada da nametne vanzemaljski liberalizam također će vjerovatno zabiti klin između vodstva i redova.
Ovo bi se sve moglo pokazati kao plodno tlo za regrutaciju među demoraliziranim borcima od strane ISIL-K ili rekonstituisanih milicija ratnih zapovjednika. Hoće li prostranstvo Kine dovoljno brzo popuniti jaz u finansijama da spriječi humanitarnu katastrofu sa svim njenim političkim posljedicama, ostaje za vidjeti.
Ono što je jasno je da se dosadašnja politika Zapada čini pogodnom za podsticanje podjela.
Stavovi izraženi u članku pripadaju autoru i ne odražavaju nužno uredničku politiku PISjournala.
