Yunus Mazi
PISjournal – Njemačka je ušla u novo političko poglavlje s Friedrichom Merzom, iz Hrišćansko-demokratske unije (CDU), kao kancelarom. Ali umjesto da označi trenutak snage i obnove, Merzova inauguracija je razotkrila ozbiljne pukotine unutar vladajuće koalicije – i unutar samog njemačkog političkog sistema.
U događaju bez presedana, Merz nije uspio osigurati potrebnu većinu u prvom krugu glasovanja u Bundestagu. Dobio je samo 310 glasova, što je manje od potrebnih 316, uprkos tome što njegova koalicija CDU/Hrišćansko-socijalna unija (CSU)-Socijaldemokratska partija (SPD) ima 328 mjesta. Ovo je više od simbolične sramote. To otkriva nedostatak jedinstva unutar vladajućeg bloka i dovodi u sumnju Merzovu sposobnost da vodi s autoritetom u trenutku kada je i Njemačkoj i Evropskoj uniji potrebno snažno i odlučno vodstvo.
Krajnja desnica i demokratija
Na domaćem terenu, uspon krajnje desničarske Alternative za Njemačku (AfD) nastavlja da preoblikuje politički pejzaž. Opisana od strane njemačke obavještajne službe (Verfassungsschutz) kao “desničarsko ekstremistička” stranka, AfD je porasla na 20,8 posto na nacionalnom nivou, što je čini drugom po veličini političkom snagom. Trenutne ankete ga čak navode na 25%, odmah iza CDU/CSU.
Kao odgovor, nova vlada je zauzela tvrđi stav prema migracijama, nadajući se da će ponovno pridobiti glasače privučene nacionalističkom programu AfD-a. Imenovanje Aleksandra Dobrindta (CSU), poznatog po svom oštrom stavu o imigraciji, za ministra unutrašnjih poslova naglašava ovu strategiju. Ali dok država pokušava da delegitimizira AfD kroz institucionalne mjere, moraju se postaviti kritična pitanja: može li demokratija koja podržava pluralizam i slobodu izražavanja opravdati sistematsku izolaciju stranke koja govori četvrtini stanovništva? Da li je etiketiranje i praćenje takve stranke usklađeno s liberalno-demokratskim vrijednostima koje Njemačka tako često brani na međunarodnom planu?
Trumpov povratak,nove neizvjesnosti
Na međunarodnom planu, kancelar Merz se suočava sa jednako zastrašujućim izazovima. Povratak Donalda Trumpa u Bijelu kuću unio je novu neizvjesnost u transatlantske odnose. Za ekonomiju koja zavisi od izvoza kao što je njemačka, ovo je više od diplomatske zagonetke – to je strateški prioritet. Godine 2024. SAD su pretekle Kinu kao najveći njemački trgovinski partner sa bilateralnim obimom od 252,8 milijardi eura (284,8 milijardi dolara). Merzova vlada je već naglasila “izuzetnu važnost” održavanja bliskog partnerstva sa SAD. Merz je predložio trgovinski model “nulte tarife” u razgovorima s Trumpom. Međutim, i dalje postoji zabrinutost oko dugoročne pouzdanosti Washingtona – posebno s obzirom na Trumpov protekcionistički stav prema Kini i nepravilan diplomatski stil.
Merzova administracija je takođe nagovijestila čvrst stav protiv Rusije. Nedavni samit u Kijevu, na kojem su učestvovali lideri Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva, Poljske i Ukrajine, odrazio je demonstraciju evropskog jedinstva protiv ruske agresije. Učešće poljskog premijera Donalda Tuska, čija zemlja dijeli granicu s Rusijom, pokazalo je koliko bi sukob mogao postati blizak. Ostaje nejasno da li je Njemačka zaista spremna za direktnu vojnu konfrontaciju s Rusijom, ali njena politička retorika ostavlja malo prostora za dvosmislenost.
Novi pristup Turskoj
Na drugom frontu, odnosi Njemačke sa Turskom mogli bi poprimiti pragmatičniji zaokret. Merz je opisao Tursku kao “izuzetno vrijednog partnera NATO-a”, pohvalivši njenu stratešku lokaciju i izrazivši želju za jačanjem saradnje unutar alijanse. Ovaj ton angažmana je u suprotnosti sa ponekad konfrontirajućim stilom prethodnih ministara vanjskih poslova.
Novi ministar vanjskih poslova Johann Wadephul nudi dodatni razlog za oprezan optimizam. Unutar CDU-a, Wadephul se dugo zalagao za uravnotežen pristup Ankari. Naglasio je važnost Turske na jugoistočnom krilu NATO-a i priznao njenu legitimnu zabrinutost za sigurnost, posebno u pogledu njene južne granice sa Sirijom. Istovremeno, Wadephul je naglasio važnost proporcionalnosti i međunarodnog prava u vojnim operacijama, sugerirajući da će njegov pristup kombinirati strateški realizam s principijelnom posvećenošću diplomatiji.
Važno je da Wadephul nije bježao od kritiziranja agresivnijih vanjskopolitičkih poteza predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, ali je to učinio bez ugrožavanja cjelokupnog partnerstva. Njegov diplomatski stil odražava nastojanje da se održi kritička distanca uz očuvanje dijaloga – strategija koja je Njemačkoj prijeko potrebna u svijetu koji je sve više podijeljen po ideološkim linijama.
Krhki početak u slomljenom svijetu
U zaključku, nova njemačka vlada počinje u oblaku unutrašnjeg nejedinstva i vanjske neizvjesnosti. Merz se mora popeti na strmo brdo ako se nada da će se predstaviti kao stabilizirajući lider – za Njemačku, za Evropu i za transatlantski savez. Predstojeći mjeseci će testirati sposobnost njegove koalicije da vlada, njenu moralnu jasnoću u suočavanju s demokratskim neslaganjem i njenu sposobnost da upravlja nestabilnim međunarodnim sistemom. Hoće li Merz ispuniti priliku ili će ostati kancelar oslabljen od prvog dana, pitanje je koje će definirati političku putanju Njemačke u godinama koje dolaze.
Merzom Merzom Merzom Merzom
