Faris Nanić femicida
PISjournal – Ubilački pohod monstruma u Gradačcu opravdano je izazvao proteste širom Federacije, čak i u Bijeljini u Rs-u, ostavivši čitav niz pitanja i dilema o mentalnom i moralnom stanju društva, politike, medija, društvenih mreža, institucija sistema… Od policije, do politike, od odavanja službenih tajni, do obilježavanja Dana žalosti…
Nova razina izopačenosti
Osim što je gradačački ubica i nasilnik počinio višestruko, pažljivo planirano ubistvo, stravična specifičnost ovog zločina jeste da je počinitelj njegovu okrutnost digao na viši nivo ludila i izopačenosti, živim prijenosom pohoda i njegovih stravičnih ishoda preko društvenih mreža, korištenjem Instagrama. Na tu, barem kod nas dosada neviđenu izopačenost, odgovor je bio još strašniji – podrška dijela „pratilaca“ zločincu, dakle javna, putem društvenih mreža onanija nad gnusnim činom. Ovo nadilazi razum i svjedoči kancerogenosti nasilja i kršenja zakona koja su postala dijelom svakodnevice na koju smo se očito svikli, a koju tolerišemo. Čak je i institucijama trebalo nekoliko sati da izbrišu videozapis jezivog live showa.
Neposredno razdoblje nakon zločina krcato je spoznajama o propustima policijskog i pravosudnog sistema koji su itekako suodgovorni za ishod. Međutim, ni riječi o propustima političkog, izvršnog i zakonodavnog sistema u kojem je poput ribe u vodi plivao ubica, i to godinama. Ni riječi o medijima koji, je li, samo izvještavaju javnost koja ima pravo na informaciju, dok simultano emitiraju sve besmisleniji hedonizam i nasilje u zabavnom programu, od srbijanskih realityja, preko glazbenih brojeva lokalno-regionalnih pop zvijezda današnjice, do niza dokumentarnih i igranih programa u kojima je nasilje, počesto bez razloga, dominanta.
Pa i do sportskog programa koji vrvi MMA i sličnim borbama nabildanih, steroidima napumpanih, sve karikaturalnijih muškaraca (kakav je bio i gradačački ubica). Sve na izvolite, ne samo depriviranim punoljetnim tipovima, već i djeci koja ionako sve više žive virtualnu, lažnu stvarnost koju olahko brkaju sa životom.
Dominantan pojam koji se kristalizirao na protestima i drugim javnim reakcijama jeste femicid. Ovaj je pojam nasilja nad ženama koji rezultira ubistvom postao prepoznat kao opasan radi trenda rasta, bez obzira na geografski lokalitet, društveni kontekst ili društvenu grupu kojima pripadaju zločinac i žrtva. To nas je ponukalo da pretražimo relevantne podatke iz pouzdanih izvora o stopama femicida u uporedivim državama i društvima te ih pokušamo interpretirati u kontekstu protesta i zahtjeva predočenih javnosti i vlastima. Na veb-stranici worldpopulation.com/country-rankings/femicide-rates-by-country otkrivamo da je stopa femicida u Bosni i Hercegovini duboko na dnu tabele zemalja svijeta sa stopom od 0,5. Jedne SAD, recimo imaju 2,2, a „tvrđava kršenja ženskih prava“, kako je prezentiraju zapadni mediji, Saudijska Arabija ima stopu 0,3. Na dnu tabele, s najmanjom stopom, jesu tri arapske države, dok su u vrhu latinoameričke, većinski katoličke države: El Salvador s 13,8, Antigua s 11,2, Jamajka s 10,9, Venezuela s 10,7. Treba naglasiti da su to zemlje izrazite opće nesigurnosti i teške institucionalne korupcije, pa možemo reći kako su to očekivani rejtinzi. U prvih 15 država četiri su afričke, ostalo su latinoameričke. Prva azijska je 16. – Kirgistan sa stopom femicida od čak 4,9. Zanimljivo je da se u toj sredini tabele nalaze i Latvija i Rusija s 4,1.
Mnoge zemlje u kojima je ostvarena ravnopravnost i dostojanstvo žena bilježe znatno veću stopu femicida od Bosne i Hercegovine. Osim ekstremnog SAD, tu su Malta, Belgija, Mađarska, Austrija, Finska, Njemačka, Kanada, Slovačka, Portugal, Ujedinjeno kraljevstvo, Francuska, Australija, Švedska, Švicarska, Danska, Estonija, Luksemburg, Češka, Island, Izrael. Od zemalja koje imaju, barem kako se na Zapadu tumači, lošiji položaj žena u društvu, tu su Iran, Irak, Jordan, Türkiye, Južna Koreja. Istu stopu BiH dijeli sa Španijom, Grčkom, Novim Zelandom i Slovenijom. U tzv. regiji manju stopu ima Hrvatska, a veću sve ostale zemlje, uključiv i EU članice poput Bugarske.
Nije samo femicid, teška je društvena anomalija
Ovaj osvrt na bazi podataka koji se mogu osporavati zbog nepotpunih, zbirnih podataka bez analize incidencije po socijalnim grupama po pojedinim zemljama ipak ima svoju vrijednost ako se promatra Bosna i Hercegovina u korelaciji s uporedivim zemljama. Dakle, femicid je, kao i svaki homicid, problem s kojim se treba nositi zakonskim i drugim rješenjima, proizlazi iz nasilja kao stanja duha koje postaje dominantno, od politike do dječijih vrtića. Raste brže od stope rasta femicida i jedino se obračunom s kulturom nasilja može utjecati na pad stope svih homicida. Pa i femicida. Dakle, iz podataka je vidljivo da je stopa femicida u Bosni i Hercegovini znatno manja od one u SAD i nekim zemljama EU, i manja od velike većine zemalja regije.
Iako je femicid, ubistvo žene fokusiran kao magnum crimen ubilačkog pohoda u Gradačcu, istine radi, važno je napomenuti da je učinjen i dvostruki homicid, ubijena su dva muškarca te izvršeno trostruko ubistvo u pokušaju, što uključuj i jednog policijskog službenika. To je bio, kako naši jarani Amerikanci kažu, killing spree i njima vrlo frekventna dnevna rutina. Potpuno je legitimno i na ovom slučaju graditi svijest o femicidu kao zabrinjavajućem trendu u društvu. Međutim, problem je znatno širi, riječ je o ubilačkom nasilju kojem pribjegava sve veći broj ljudi, bez obzira na društveni status, a protiv kojeg se institucije, a posebno politika, a najviše vlast ne bore ili ne znaju boriti. Ili ne žele.
Stoga, licemjerno je kada predstavnici aktualne vlasti, umjesto da rade svoj posao, predlažu i donose bolje i obuhvatnije zakone ili konsekventno provode postojeće, sudjeluju u protestima protiv vlasti, dakle, protiv sebe, a povodom zločina u Gradačcu. U prvim redovima tako smo vidjeli SDP-ovog člana Predsjedništva Denisa Bećirovića, ministra unutarnjih poslova FBiH, inače osuđivanog nasilnika Ramu Isaka iz ko zna koje stranke, te SDP-ovu gradonačelnicu Sarajeva, koja je za kantonalnog ministra podržala nasilnika nad vlastitom suprugom.
Denis Bećirović bio je desetljeće i po zastupnik u državnom parlamentu i nije inicirao, a kamoli se izborio za donošenje zakona ili izmjena krivičnog zakona kojima bi se bolje i efikasnije reguliralo zločin femicida, ako je taj zločin glavni aspekt gradačačkog pokolja. Kao član Predsjedništva, ima pravo pokretati javne rasprave o tom pitanju, a nije. Šta onda znači njegova šetnja Titovom? Šeće opozicija po ulicama, ona organizira proteste. Vlast radi i ne razmeće se. Osim ako ovi šetači i dalje mentalno igraju opoziciju jer su na to navikli. Jer opozicijski položaj je ugodniji, u vlasti, zamislite, ima i neke odgovornosti.
Kako funkcionira sistem koji vodi Ramo Isak? Što se tiče helikopterskog servisa, očito dobro. Ima li štagod objasniti javnosti ovaj ministar oko činjenice da je neko iz policijske uprave u Gradačcu obavijestio ubicu o tajnoj lokaciji ubijene žene ili da se ista policija nije potrudila izvršiti zaštitu ubijenoj i njenom djetetu? Umjesto progona (pitanje je kako) anonimnih nakaza koje su podržale serijskog ubicu, ne bi li, ako ima bilo kakav koncept ili interes, taj osuđivani nasilnik započeo reformu policijskih struktura. Falio je još samo pokoji predstavnik sudske vlasti, recimo poput one sutkinje Općinskog suda u Gradačcu koja nije donijela sudsku odluku o zabrani pristupa žrtvi. Time bi sve grane vlasti protestirale protiv sebe. I dobile podršku naroda. Credo in absurdo, u jednom drugom kontekstu zavapio bi Toma Akvinski.
Nova razina licemjerja
Druga, viša razina licemjerja očitala se iz učešća (vidljivog naravno, posebno medijima) u protestnoj šetnji izvjesnog Murphyja, koji se odaziva na Mr. Ambassador ili Your Excellency. Taj je lik pokrovitelj vlasti protiv koje ta vlast protestira te njegovog entouragea oličenog u USAID-ovom visokopozicioniranom operativcu u BiH, posve u duhu „Otvorenog Balkana“ koji Amerikanci podržavaju i za Bosnu i Hercegovinu, nekog Davida Kinga. Dakle, dva Amerikanca, diplomati koji bi trebali biti diskretni i raditi svoj posao protestiraju zbog zabrinjavajućeg rasta femicida u Bosni, dok je u njihovoj zemlji ta stopa 4 puta veća! I to valjda protiv vlasti koju su oni instalirali. S manje ili više istaknutim pojedincima iz te vlasti. Možda oni misle da im je to posao. A možda stvarno i jeste?
Kada tome dodamo da je supruga USAID-ovog Kinga glavna operativna direktorica u Telemachu, medijska je pokrivenost zajamčena,. Posebno ako se ta direktorica, ime joj je Hajdi Mostić, prošeta crvenim sagom SFF-a u majici s natpisom „Zaustavite femicid“, na engleskom jeziku naravno.
To se zove vidljivost u medijskoj terminologiji. Naravno, vidljivost dotične nešto mlađe dame koja time demonstrira preko društvenih mreža i javnih servisa kako je u trendu. Svi su za stop femicidu, pa mora i ona. Posebno ako joj muž protestira protiv vlasti zajedno s predstavnicima te iste vlasti. Ako govorimo o nastranim apsurdima, onda ovaj premašuje i Alana Forda i Monty Pythona. Ni njihova satirična dosjetljivost ne bi mogla ovo smisliti. U ovoj zemlji, i usred tragedije, život je najgora satira.