PISjournal-Zlatko Dizdarević ,kao jedan od učesnika tribine posvećene predstavljanju uloge medija kao dokaza i novinara kao svjedoka pred Haškim tribunalom a koja je održana u Podgorici kao dio projekata čiji se naziv naslanja na riječi novinara i urednika Vašington posta Filipa Grahama – “Novinarstvo kao prvi nacrt historije”,odgovorio je na par pitanja Gradskog portala.

Postjugoslovenska društva nisu se suočila sa prošlošću i nespremno dočekuju nove neizvjesnosti, ma sa kojih one strana dolazile. Da li se odgovornost može pripisati građanima koji decenijama glasaju za političare zaslužne za razorena društva u kojima živimo?

Vjerujem da među građanima u Bosni i Hercegovini ima mnogo nezadovoljnih, koji su, kao egzistencijalno ucijenjeni, prihvatili status “šutljive većine”. Međutim, haos i blokade sistema u BiH sastavni su dio većeg projekta. Ako pogledamo Dejtonski sporazum i činjenicu da je iz njega izašao ustav koji ne bi mogao da funkcioniše nigdje na zemaljskoj kugli, lako ćemo uočiti nešto što je veoma teško objasniti: BiH ima 14 ustava, stotine ministara, sve zakonske uslove koji ipak dozvoljavaju potpune blokade sistema. Ali, kada sve saberem i oduzmem, kao posmatrač i svojevrsni učesenik, ne mislim da je najveći problem BiH Dejtonski sporazum. Uostalom, on je trebalo da bude mirovni sporazum i da zaustavi rat, a da se nakon nekoliko godina svi vratimo za sto i razgovaramo kako ćemo da pravimo državu. Niko se nikada nije vratio.

Naša najveća drama je razoreno društvo! Ono je specifično samim tim što je četvoroslojno, iako nije uvijek bilo tako. Sada, čovjek koji se u BiH izjašnjava kao Bosanac i Hercegovac, ne spada u konstututivne narode, već u grupu “ostali”. Zbog kompletne kompozicije u familiiji i da svoj djeci ne bih nametao izbor, ja, građanin BiH, kao takav, u svojoj zemlji spadam u grupi “ostalih” naroda.

Mladi ljudi koji sebe nazivaju novinarima stvaraju novu realnost, po svojim posljedicama čak i goru od one koju su stvarali novinari ratni huškači. Šta je na to uticalo?

Prije svega propaganda. Centri na vlastiproizvode svoj podmladak koristeći medije kao mehanizam koji služi za dekomponovanje osjećaja zajedništva i osjećaja funkcionalne države. Što je najgore, vlasti to ne rade iz nacionalnih ili vjerskih uvjerenja, nego isključivo u funkciji korupcije koja novac sliva u njihove džepove. Očit primjer je zakon o privatizaciji, napravljen poslije rata, koji je prelio 80 odsto preživjele ekonomske supstance u džepove tri, četiri procenta ljudi. Političari su, naravno, shvatili da je u kompoziciji društva poput četvoroslojnog bosanskohercegovačkog najlakše igrati na kartu stvaranja animoziteta, nacionalizma, mržnje. To proizvodi strah, a strah proizvodi odluku da se krene u akciju – ovakvu ili onakvu. Rješenje se ne traži na nivou projekta i zato oni koji kažu da traže rješenje za BiH – lažu. Čak nemaju ni pet procenata angažovanja u stvaranju boljih ekonomskih uslova.

Oni koji pak ne pripadaju sloju stimulanata straha, ekonomski su ucijenjeni i ne mogu doći ni na jedno iole značanjije mjesto u državnoj administraciji, a kamoli u politici. Egzistencijalni strah ih navodi da potpisuju za stranku kako bi prehranili svoju djecu, što ne može biti opravdanje dovjeka.

Šta je crvena linija?

Dramatično jačanje siromaštva i bijede mora da ima crvenu liniju, sto će se desiti kada roditelji ne budu mogli svojoj djeci da daju doručak. Čak i u tom scenariju plaši me to što za ovih trideset godina nije izgrađena alternativa koja ima znanje, pameti, volje i interesa da kanališe i artikuliše energiju u pozitivnom pravcu, već suprotno – na površinu će isplivati pet, šest fakina u politici, običnih populista. Krećemo se u začaranom krugu.

Znači li to da treba rješenje spolja?

Ljudi na Balkanu očekuju da će neko iz Amerike ili EU da riješi njihova pitanja. O tome sam pisao: imam, naveo sam, pouzdan podatak kako će, odmah nakon inauguracije, predsjednik Bajden sjesti u svoj veliki predsjednički avion, sletjeti u Sarajevo, otvoriti kiosk na Baščaršiji i pitati ljude: Izvinite, što vama treba. E, to je mantra po kojoj se stalno očekuje nešto izvana. Zato, ako ne posmatrate stvari iz ptičije perspektive, nego iz te žablje, jadne, male, nećete vidjeti da je za sve “velike” koji nude rješenja, jedina logika održati status quo “malih”.

Gledajući iz ptičije perspektive o kojoj ste govorili, jeste li zabrinuti zbog trenutne situacije u svijetu?

Prošao sam rat u Bosni i Hercegovini, profesionalnu diplomatsku karijeru proveo sam u zemljama koje su bile na tužnijoj strani istorije, upoznao mehanizme politike, propagande i vidio šta znači sila u odnosu na neorganizovanu većinu. Zato, iako je pomalo tužno, ne bih bio iznenađen dođe li do tragedije. U takvoj situaciji ljudi samo pokušavaju da obezbijede svoje porodice i djecu koja nakon završenih škola nemaju posao. Za mene je dobitak što moja djeca razmišljaju na sličan način kao ja, iako im nikada nisam punio glavu, niti tražio da bilo šta odluče mimo vlastite volje. Zabrinut sam na drugi način koji ne vezujem za sebe, a to je pitanje u kom pravcu svijet ide. Mislim da je posljednjih desetak, petnaest godina ciljano i svjesno uništeno sve što je nazivano međunarodim poretkom, predstavom povelje Ujedinjenih nacija, sve politike iskusnih svjetskih lidera koji su razmišljali drugačije. Sve što je tada bilo – danas je pretvoreno u šprdnju! Niko ne želi da govori kako u okviru istih saveza, čak i zapadnih, jedni drugima podmeću noge i guraju svoj interes. Stoga, za ozbiljnije i pametnije ljude ima mnogo pitanja bez odgovora. Da ne pominjem da danas niko ne razmišlja da je zapad sve bliži gubitku kontole energije, ruda, vode, hrane. Tada će se postaviti pitanje -a šta onda?

društva društva društva društva

Izvor

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime