Ibrahim Salihović
Autor je diplomirani inžinjer mašinstva.Apsolvent arapskog i francuskog jezika i književnosti na Univerzitetu u Sarajevu.Trenutno je na master studijama politologije,međunarodnih odnosa i diplomatije
PISjournal – U sve polarizovanijem Bliskom istoku, obilježenom rivalstvima između regionalnih sila, Oman je održavao posebnu vanjsku politiku zasnovanu na neutralnosti, dijalogu i diplomatskom posredovanju. Često opisan kao “Švicarska Zaljeva”, Oman dosljedno provodi strategiju uravnoteženih odnosa sa konkurentskim akterima, uključujući Saudijsku Arabiju, Iran, Sjedinjene Države i regionalne organizacije.
Ovaj članak ispituje geopolitičke razloge iza politike strateške neutralnosti Omana i procjenjuje njenu efikasnost usred regionalnih tenzija 2026. godine. Posebna pažnja posvećena je ulozi Omana u olakšavanju komunikacije između suparničkih država, očuvanju regionalne stabilnosti i izbjegavanju uplitanja u regionalne sukobe. Studija tvrdi da omanski diplomatski model predstavlja pragmatičnu prilagodbu realnostima zaljevske geopolitike, a ne pasivnu politiku neuključivanja. Analizom nedavnih diplomatskih inicijativa i regionalnih dešavanja, članak procjenjuje može li pristup Omana ostati održiv u eri rastuće geopolitičke konkurencije i sigurnosne neizvjesnosti. Omanska vanjska politika predstavlja jednu od najprepoznatljivijih diplomatskih orijentacija u savremenom Bliskom istoku, uglavnom zato što se razlikuje od dominantne logike usklađivanja, rivalstva i formiranja blokova koja karakteriše veliki dio geopolitičkog pejzaža regije. Dok su se mnoge regionalne države historijski povezivale sa suparničkim centrima moći ili direktno učestvovale u posredničkim nadmetanjima, Oman je dosljedno usvajao strategiju strateške neutralnosti, definisanu ne kao izolaciju ili pasivnost, već kao namjerno održavanje uravnoteženih odnosa sa svim glavnim regionalnim i globalnim akterima.
Ovaj pristup je ukorijenjen i u strukturnim ograničenjima i u historijskom iskustvu, uključujući geostrateški položaj Omana na jugoistočnoj ivici Arapskog poluostrva s pogledom na Hormuški moreuz, njegovu relativno ograničenu populaciju i vojne kapacitete u poređenju sa susjedima, te dugogodišnju političku kulturu koja daje prioritet izgradnji konsenzusa, pragmatičnoj diplomatiji i pomorskoj otvorenosti. Ovi faktori su zajedno oblikovali doktrinu vanjske politike koja nastoji maksimizirati nacionalnu sigurnost ne kroz vojnu projekciju, već kroz diplomatsku fleksibilnost i kredibilitet između suprotstavljenih tabora. U tom smislu, neutralnost Omana najbolje se razumije kao oblik strateške agencije, a ne kao strateški izostanak, što državi omogućava da strukturnu ranjivost pretvori u diplomatsku relevantnost. Historijski, ova orijentacija postala je posebno vidljiva za vrijeme vladavine sultana Qaboosa bin Saida, pod čijim je vodstvom Oman stekao reputaciju nezavisnog donošenja odluka u vanjskoj politici čak i unutar okvira Vijeća za saradnju u Zaljevu.
Za razliku od nekoliko svojih susjeda, Oman je izbjegao duboko uplitanje u regionalne ideološke sukobe poput arapske dinamike Hladnog rata ili kasnije polarizacije između Irana i zaljevskih arapskih država. Umjesto toga, održavala je funkcionalne odnose sa širokim spektrom aktera, uključujući Iran, zapadne sile i susjedne arapske monarhije. Ova diplomatska dosljednost omogućila je Omanu da razvije jedinstven oblik političkog kapitala u regiji: povjerenje. Vremenom je Oman postao percipiran kao diskretan, ali pouzdan posrednik sposoban da olakša komunikaciju tamo gdje je direktno angažovanje politički ili diplomatski bilo teško. Ova uloga nije formalizirana kroz institucionalne okvire medijacije, već se organski pojavila kroz ponavljane obrasce tihe diplomatije i tajnog angažmana. Historijski kontinuitet ovog pristupa dodatno je ojačao kredibilitet Omana kao neutralnog aktera, osobinu koja je posebno vrijedna u regiji gdje je diplomatsko povjerenje često krhko i podložno brzom pogoršanju.
U savremenom geopolitičkom okruženju, naročito u periodu koji prethodi i uključuje 2026. godinu, neutralnost Omana je ponovo dobila značaj zbog pojačane regionalne konkurencije i fragmentacije tradicionalnih sigurnosnih arhitektura. Bliski istok sve više karakterišu preklapajuće krize, uključujući tenzije između Irana i zaljevskih država, nestabilnost na pomorskim uskim grlu poput Hormuškog tjesnaca i Bab el-Mandeba, te promjene smjerova koje pokreću i regionalne i vanregionalne sile poput Sjedinjenih Država i Kine. U takvom kontekstu, sposobnost Omana da održava otvorene komunikacijske kanale s više suprotstavljenih aktera postaje strateški značajna. Umjesto da se isključivo opredeljuje za bilo koji blok, Oman se pozicionira kao diplomatski most, sposoban da smanji asimetrije informacija i ublaži rizike od eskalacije. Ova funkcija postaje posebno važna u periodima krize, kada nesporazumi ili odsustvo dijaloga mogu brzo eskalirati u vojni sukob.
Neutralnost Omana stoga ima stabilizirajuću funkciju unutar inače nestabilnog regionalnog sistema, smanjujući vjerovatnoću neželjene eskalacije kroz olakšavanje indirektnog dijaloga. Ključna dimenzija strateške neutralnosti Omana leži u njegovoj ulozi posrednika, koja djeluje kroz neformalne, a ne institucionalne mehanizme. Za razliku od formalnih međunarodnih medijatora koji se često oslanjaju na multilateralne mandate ili javno vidljive okvire za pregovaranje, pristup Omana karakterišu diskrecija, povjerljivost i dugoročno upravljanje odnosima. To mu omogućava da se angažuje sa sukobljenim stranama bez političkih troškova povezanih s javnim usklađivanjem ili otvorenim diplomatskim pritiskom. U praksi, to je omogućilo Omanu da služi kao komunikacijski kanal između Irana i zapadnih država, kao i između različitih aktera Zaljeva u periodima pojačanih tenzija. Efikasnost ovog modela medijacije ne mjeri se neposrednim rješavanjem sukoba, već kontinuiranim održavanjem dijaloga u uslovima u kojima bi formalna diplomatija inače mogla propasti. U tom smislu, diplomatski doprinos Omana je preventivni, a ne reaktivan, fokusiran na očuvanje mogućnosti pregovora, a ne na postizanje trenutnih političkih rješenja. Regionalne tenzije u 2026. godini dodatno ističu i važnost i ograničenja modela Omana.
Kako se geopolitička konkurencija pojačava širom Bliskog istoka, uključujući pojačane sigurnosne zabrinutosti u pomorskim trgovačkim rutama i povećanu militarizaciju regionalnih sporova, potražnja za neutralnim posrednicima proporcionalno raste. Geografski položaj Omana blizu jednog od najstrateški značajnijih pomorskih koridora na svijetu povećava njegovu relevantnost u diskusijama o energetskoj sigurnosti i pomorskoj stabilnosti. Istovremeno, međutim, povećana polarizacija vrši pritisak na neutralne aktere da implicitno signaliziraju usklađenost, čime se testira održivost stroge neutralnosti. U takvom okruženju, diplomatska strategija Omana mora se kontinuirano prilagođavati kako bi održala kredibilitet, a da pritom ne ugrozi svoj osnovni princip uravnoteženog angažmana. Izazov je u očuvanju povjerenja između suparničkih blokova, a istovremeno izbjegavanju percepcije dvosmislenosti ili strateške neodlučnosti. Uprkos ovim izazovima, neutralnost Omana mu pruža jedinstvene strateške prednosti koje se teško repliciraju od strane otvorenije orijentisanih država.
Jedna od najznačajnijih prednosti je pristup informacijama: održavanjem otvorenih kanala sa više strana, Oman stiče uvide u regionalne dinamike koje polarizovaniji akteri možda nemaju. Pored toga, reputacija Omana kao nenametljivog aktera povećava njegovu prihvatljivost kao posrednika u komunikaciji, naročito u situacijama visoke političke osjetljivosti. Nadalje, neutralnost smanjuje izloženost Omana odmazdnim dinamikama koje često karakterišu sukobe posrednika u regiji, čime se povećava njegova unutrašnja sigurnost i politička autonomija. Ove prednosti zajedno jačaju logiku neutralnosti kao racionalne strategije unutar ograničenja geopolitičkog okruženja Omana. Međutim, održivost ovog modela nije zagarantovana.
Strateška neutralnost zavisi od delikatne ravnoteže percepcija, odnosa i vanjskih uslova. Ako regionalna polarizacija dostigne prag na kojem svi akteri zahtijevaju eksplicitno usklađivanje, prostor za manevre Omana mogao bi se značajno suziti. Ekonomske zavisnosti, naročito vezane za energetska tržišta i vanjske investicije, također uvode ograničenja koja mogu indirektno uticati na fleksibilnost vanjske politike. Štaviše, razvoj globalne geopolitike, uključujući sve veću konkurenciju između velikih sila na Bliskom istoku, može smanjiti prostor dostupan malim i srednjim državama da djeluju kao nezavisni posrednici. U tom kontekstu, budući diplomatski uspjeh Omana zavisiće od njegove sposobnosti da kontinuirano prilagođava svoju neutralnost, osiguravajući da ostane percipirana kao vjerodostojna, relevantna i konstruktivna od strane svih strana.
Na kraju, strateška neutralnost Omana predstavlja sofisticiranu prilagodbu strukturnim ograničenjima u nestabilnom regionalnom sistemu. Pokazuje da male države nisu samo pasivni akteri u međunarodnoj politici, već mogu ostvarivati značajan uticaj kroz diplomatsko pozicioniranje, a ne materijalnu moć. Dosljednim održavanjem uravnoteženih odnosa i davanjem prioriteta medijaciji nad konfrontacijom, Oman je izgradio jedinstven oblik geopolitičkog kapitala zasnovan na povjerenju, dosljednosti i diskreciji. U sve fragmentiranijem Bliskom istoku, ovaj model nudi alternativnu viziju državne uprave u kojoj utjecaj ne proizlazi iz dominacije, već iz povezanosti i kredibiliteta. Hoće li ovaj model ostati održiv na duže staze ne zavisi samo od diplomatskih vještina Omana, već i od šireg toka regionalnog poretka na Bliskom istoku, koji i dalje oscilira između eskalacije i krhke stabilnosti. Ipak, iskustvo Omana pokazuje da neutralnost, kada se strateški upravlja, može funkcionisati kao oblik moći sama po sebi, oblikujući regionalne ishode ne prisilom, već upornim održavanjem dijaloga u okruženju gdje je sam dijalog često oskudan.
Ekskluzivno PISjournal
