Ebrahim Mottaqi
Sveobuhvatni zajednički akcijski plan (tzv. Nuklerani sporazum) može se promatrati kao rezultat “Diplomatskog maratona”. Pregovori između Irana i P5 + 1 započeli su u okolnostima u kojima se Iran nadao poboljšanju svog ekonomskog i strateškog položaja u regionalnom okruženju. Zamisao neoliberalnih aktera iranske diplomatske arene i vanjske politike temeljio se na ideji da bi diplomatska fleksibilnost u vezi sa nuklearnim programom mogla Iranu donijeti ekonomske i strateške koristi. U danima nakon usvajanja Sporazuma, zvaničnici iranske izvršne vlasti istaknuli su da su ovim Sporazumom svijet i Iran postali sigurniji.
Optimističnom mentalitetu i percepciji političkih dužnosnika nameću se realnosti međunarodne politike. Sveobuhvatni zajednički akcijski plan napravljen je 2015. godine s različitim pristupima. Vladini dužnosnici, ministarstvo vanjskih poslova i pregovarački tim u procesu nuklearne diplomacije nadali su se da će do završetka diplomatskog procesa biti pripremljen teren za postizanje iranskih ekonomskih i strateških ciljeva u okolnostima kooperativnosti. Želja iranskog društva za novim ozračjem nakon Sporazuma bila je takva da nije odražavala strateške stvarnosti strukture moći i procese američke vanjske politike.
- Pozadina aktiviranja „okidačkog mehanizmna“ protiv Irana
Okidački mehanizam sadržan je i u Sporazumu i Rezoluciji 2231. Oni koji su u nuklearne pregovore s Iranom ušli profesionalno bili su svjesni da neće biti kontinuiteta američke politike nakon Sporazuma. Na koncu, njega i nije odobrila niti jedna zvanična institucija SAD.a. Dok su i iranski parlament i Vijeće za zaštitu Ustava i Vrhovnovijeća za nacionalnu sigurnost potvrdile Sporazum.
U takvim okolnostima, Iran je prihvatio obveze koje su dovele do provedbe Dodatnog protokola što je postepeno povećavalo političke, sigurnosne i gospodarske izazove za ovu zemlju. Iako su John Kerry i Mohammad Javad Zarif obećali sigurniji svijet nakon Sporazuma, takva situacija za Iran nije proizvela ništa osim inflacije, socijalne krize, sigurnosnih pritisaka i strateških prijetnji. Prijetnja europskih zemalja da će primijeniti mehanizam otklanjanja sporova(okidački mehanizam) može se promatrati kao još jedan pokazatelj stalnih izazova iranskoj socijalnoj, ekonomskoj i strateškoj sigurnosti.
Do danas su poduzeti svi predviđeni koraci za ukidanje sankcija, a sukladno obećanijima koja su dali iranske diplomate. U ovom procesu, međutim, nema niti jednoga znaka koji bi opravdao nadu da će Iran snagom konstruktivne suradnje sa internacionalnim poltiikama povratiti svoj ekonomski i socijalni status kojeg je imao ranij . Mnogi mehanizmi korišteni protiv Irana ukazuju na početak novih ograničenja iranskih obrazaca strateškog djelovanja. Odlukama američkog kongresa i novim sankcijama Donalda Trumpa, iranski politički i sigurnosni autoritet je stavljen pred novi izazov.
- Znakovi praktične politike u prijetnji okidačkim mehanizmom
Iskustvo međunarodne politike nas uči da će svaka država, kad god se nađe u ovakvim okolnostima, iznova biti suočena s ogranbičavajućim izazovima i novim oblicima primjene diplomatije prisile. Američka politička i zakonodavna struktura u prosincu 2015. godine je transformirala tri restriktivna pitanja u zakon i restriktivne pravne procese kako bi postigla strateške ciljeve konzervativnih skupina, izraelskog lobija i arapskog lobija. Svako od tih ograničenja dio je američke diplomacije prisile u budućoj ekonomskim i strategijskim politikama prema Iranu.
Potezi američkog Kongresa iz prosinca 2015. godine tiču se obnavljanja ekonomskih sankcija Iranu, što je naišlo na brojne rekacije iranskih vanjskopolitičkih institucija i zvaničnika. Uzroci ovakvoga postupanja mogu se analizirati kroz brojne analitičke modele. Teorijska i analitička osnova takvog pristupa može se pratiti prema povijesnoj tradiciji američke politike sankcija i kakvoći nastanka Nuklearnog sporazuma i njegovog vezivanja za Rezoluciju 2231. U američkom pristupu, sankcije se smatraju jednim od jeftinijih mehanizama za ograničavanje moći konkurentskih aktera u međunarodnoj politici. Nove sankcije Iranu odnose se na iranski raketni arsenal i trendove koje nazivaju ulogom Irana u potpori terorizmu. Svaka od ovih akcija ima svoje povijesne korijene i stvorila je osnove za ograničavanje Irana i u prošlosti. 225 američkih kongresmena zatražilo je od predsjednika da povuče 1,7 milijardi američkih dolara iz zaplijenjenih sredstava Irana kako bi ih podijelio porodicama američkjih marinaca koji su poginuli u eksploziji u njihovoj bazi u Libanonu 1982. godine.
Ovom je zahtjevu prethodilo usvajanje američkog proračuna za 2016. godinu kojim su na prihodovnoj strani predviđeni i prihodi iz kazni za tvrtke koje su poslovale s Iranom u periodu sankcija. Zakon o novim snakcijama protiv Irana veztuje se za Rezoluciju broj 2231 i iranski raketni program, a posebno probu rakete Emad. Iranski dužnosnici smatraju da Rezolucija 2231 nema nikakve veze s Nukleranim sporazumom. Dočim je stav Amerikanaca prilično različit, oni inzistiraju na tome da su iranski dužnosnici prihvatili Rezoluciju 2231 na temelju članka 4. Povelje Ujedinjenih naroda. Ono što Boris Johnson izražava u smislu nužnosti usvajanja novog plana Donalda Trumpa vezano je za naznake „Protokola Plus“ i „Nuklearnog sporazuma plus“. Takva atmosfera nastavak je mehanizama koje su naši diplomatski službenici usvojili u obliku političke i ekonomske pobjede Islamske Republike Iran.
- Smanjenje obaveza Irana i pokretanje okidačkog mehanizma
Opsežni zajednički akcijski plan (nuklearni sporazum) osmišljen je tako da svakja promjena u iranskoj politci bude praćena još oštrijom reakcijom. Kad je Donald Trump napustio Sporazum, mislilo se da će jedino Iran ostatri dosljedan Sporazumu. Ako bi Iran smanjio svoje obveze, morao bi očekivati nove strateške pritiscima što se i dogodilo u siječnju 2020. Postojeće činjenice ukazuju na to da Europa na temelju svoga strukturalnog pristupa razmatra mehanizme koji su u skladu s pristupom diplomacije prinude i Trumpovim sankcijama.
Iranski diplomatski dužnosnici nadali su se da će na temelju “pomirbene diplomacije” uvjeriti Trumpa da u Bijeloj kući postoji utjecajna skupina koja sprječava njegovu suradnju s Iranom. Iako će takvi obrasci u bilo kojem trenutku biti dio službene politike američke vlade. U kolovozu i rujnu Zarif je uvijek govorio o utjecaju Tima B na američku vanjsku politiku i nacionalnu sigurnost. Dok je stvarnost službene politike SAD-a u znaku atentata, prijetnji i razarajućih sankcija.
- Procjena efikasnosti iranskog smanjenja obaveza prema Sporazumu
Stupanj učinkovitosti smanjenja iranskih obveza ovisi o stupnju utjecaja Irana na američku odbrambenu i sigurnosnu strategiju. Američki dužnosnici ističu da će maksimalni pritisak na Iran dovesti do veće fleksibilnosti jer Iran nastoji provesti protumjere u vezi s Trumpovim sigurnosnim politikama u obliku smanjenja ukupnih obveza. Trumpov twit „Ne, Hvala“ odražava činjenicu da, u ovim okolnostima, ne postoji znak fleksibilnosti u njegovoj politici prema Iranu. Otuda se čini prirodnim da će na dnevnom redu i dalje biti dodatna ograničavanja Irana u okviru prijetnji u vezi s okidačkim mehanizmom i u obliku trampovog makismalnog pritiska protiv Irana.
Nakon iranskog smanjenja obveza, američka diplomacija nastavila je ograničavati i suprotstavljati se iranskoj moći. Svaki ekonomski bojkot zasnovan je na dugoročnom procesu koji diplomaciji daje priliku za usvajanje novih mehanizama. U tom se postupku mehanizmi za obnavljanje iranskih ekonomskih sankcija projiciraju na “okidaču”. Atentat na generala Soleimanija i twit “Ne, hvala” u vezi sa Zarifovim prijedlogom o uvjetnim pregovorima, sugeriraju da iransko smanjenje razine poštivanja Sporazuma nije polučilo učinkovit odgovor na američku politiku
U tom procesu, Sjedinjene Države su primjenom ekonomskih pritisaka, a Evropa snažnom političkom rekacijom na ponašanje Irana, onemogućili djelotvornost iranske politike koja je težila za novim postignućima. U procesu novih iranskih odluka, američki dužnosnici odbili su Iranu odobriti financijska sredstva. SAD i Europa spriječili su prijenos novih sredstava u Iran i nema naznaka da bi iranska ekonomija mogla dobiti novu financijsku injekciju.
- Učinkovitost okidačkog mehanizma protiv Irana
Okidački mehanizam u iranskom narodnom vokabularu znači “gore od goreg”. Europske zemlje vjeruju da je smanjenje iranskih obaveza peti korak prema napuštanju Sporazuma. Takav potez, zasnovan na Rezoluciji 2231 i odredbama Sporazuma, neminovno će dovesti do novog političkog i diplomatskog pritiska na Iran. Iako Rusija i Kina u odnosu na SAD i Evropu imaju drukčiji pristup ovom pitanju i ne slažu se s njihovim poilitikama u kojima se zanemaruju ekonomska i strateška prava Irana proizašla iz Sporazuma, ni one ipak nisu ponudile tumačenje Sporazuma kojim bi podržale Iran. Iako Europska unija, Rusija i Kina vide netačnim američke poteze kojima se ignoriraju iranskog prava na suspendiranje sankcija, način na koji su reagirali na smanjenje iranskih obveza polučio je jednu proturječnu situaciju. U trenutnim okolnostima, američka se politika oslanja na nastavak zalaganja za maksimalnim promjenama iranskih politika. Iako je Donald Trump jedan od onih likova koji koriste mehanizme emotivnog djelovanja, vrlo je mala mogućnost njegovog povratka u Sporazum.
Zaključak
Prijetnnja evropskih država aktiviranjem okidačkog mehanizmna spada u one relaitete internacionalne politike koji su prethodnih godina bili izvan vizure iranskih diplomata. Diplomatsku se ponašanje, naime, definira i uskalđuje prema ciljevima vanjske politike i sigurnosti država. Mike Pence je prilikom nedavnoga susreta s vojnim zvaničnicima SAD-a (25.1.2020.) podsjetio da američka administracija omogućava infrastrukturu za njihove vojne misije. Pence je, također, kazao da će Iran fazno mijenjati svoje stavove te da će podržavati fleksibilnije modele. Izjava Briana Hooka, višeg političkog savjetnika državnog sekretara Pompea i šefa „Radne grupe za Iran“, govori u prilog tezi da SAD, baš kao i u vrijeme Baracka Obame, koriste mehanizme diplomatije prinude. Amerikancima je postalo jasno da se ne mogu suočiti s Iranom a da to ne donse velike troškove, a u isto vrijeme ne mogu prihvatiti ni strategijsku poziciju i relanost Irana. Pregovori s Iranom ne bi išli u smjeru uzajamnog razumijevanja. Iran i Amerika ne mogu kratkoročno doći do naznaka uzajamnog povjerenja. Međutim, diplomacija je dio nužnosti iranske vanjske politike. Iran mora ostvariti svoju poziciju u međunarodnoj politici na temelju diplomatskih mehanizama. Istodobno, strateški imperativi zahtijevaju uporabu mehanizama koji su : prvo, asimetrični u odnosu na agresivnu politiku SAD-a i prisilnu diplomaciju; drugo, koji će biti dio komparativne prednosti Irana; i treće, koji će imati potrebnu djelotvornost naspram SAD i ostalih aktera Grupe 5 + 1. Korištenje mehanizama poput izlaska iz NPT-a stvara novi oblik ekonomskog i strateškog ograničenja protiv Irana. Kako Iran gubi svoje strateške rezerve u kontekstu posredovanja, pragmatični mehanizmi predstavljaju ozbiljniji izazov Iranu. Korištenje mehanizama poput napuštanja NPT-a proizvest će nove oblike ekonomskog i strateškog ograničavanja Irana. U okolnostima kada je Iran u okviru Nuklearnog sporazuma izgubio svoje strategijske zalihe , van institucionalni mehanizmi rezultirali bi još intenzivnijim izazovima protiv Irana.
Dr. Ibrahim Mottagi, profesor na Teheranskom univerzitetu
