PISjournal – Nakon 23 godine okupacije Iraka, američke snage trebale bi se povući iz zemlje do kraja septembra. Posljednjih dana izvještaji i komentari iračkih zvaničnika ukazuju na ubrzani proces povlačenja američke vojske.
U tom kontekstu, irački sigurnosni izvori naveli su da SAD nastavljaju povlačenje iz zračne baze Harir u iračkoj regiji Kurdistan te da je planirano da je napuste do 30. septembra.
Visok stepen pripravnosti u zračnoj bazi Harir, u blizini Erbila, ukinut je prvi put nakon nekoliko dana, dok posade sada uklanjaju ostatke balona za zračni nadzor koji je korišten kao sistem ranog upozoravanja, objavila je Al-Ma’louma. Sigurnosni izvori u ponedjeljak su proglasili maksimalnu pripravnost i zatvorili sve ulaze u bazu zbog straha od mogućih napada.
Odvojeno, irački savjetnik za nacionalnu sigurnost Qasim al-Araji insistirao je da rok za povlačenje američkih trupa ostaje nepromijenjen, upozorivši da bi „svaki pokušaj odgađanja izlaska međunarodne koalicije imao negativne posljedice“.
Taktičko povlačenje ili održiva strategija
Uprkos nedavnim kretanjima američkog vojnog osoblja koja ukazuju na moguće povlačenje iz Iraka, ostaje pitanje: da li je riječ o taktičkom, privremenom povlačenju ili Washington konačno provodi novu i trajnu strategiju?
Skepticizam u pogledu potpunog izlaska SAD-a duboko je ukorijenjen u historiji posljednje dvije decenije. Washington je prethodno povukao svoje snage 2011. godine, nakon osam godina okupacije, da bi se tri godine kasnije, u junu 2014, vratio s hiljadama vojnika pod izgovorom borbe protiv terorističke organizacije ISIS. Od tada, uprkos ponovljenim zahtjevima Iraka da se okonča američko vojno prisustvo i sporazumima s prethodnim vladama u Bagdadu, američke snage su ostale, dok je Washington pronalazio nova opravdanja za svoje zadržavanje.
Takva prošlost navodi analitičare na sumnju da će Washington ikada zaista napustiti Irak. Irački politički analitičar Atheer al-Shara rekao je za Al-Ma’loumu: „Trenutni podaci ne ukazuju na to da Washington ima namjeru okončati svoje sigurnosne i odbrambene odnose s Bagdadom. SAD bi mogle pribjeći taktikama odgađanja kada je riječ o planiranom potpunom povlačenju do kraja septembra, što ne mora nužno značiti zadržavanje američkih trupa na iračkom tlu nakon 30. septembra. Washington bi mogao proglasiti kraj misije međunarodne koalicije, dok bi istovremeno očuvao bilateralne odbrambene veze s Irakom.“
Takav scenario, tvrdi al-Shara, „u suštini bi značio transformaciju američkog vojnog prisustva, a ne njegov kraj, uz prelazak prema novim oblicima sigurnosne i vojne saradnje koji bi Washingtonu omogućili da zadrži određeni utjecaj i sposobnosti u Iraku“.
To je model koji su SAD već testirale posljednjih godina. Prošle godine, naprimjer, američke snage povukle su se iz baze Ain al-Asad i premjestile u kurdsku regiju. A s obzirom na to da Washington sada otvara svoj najveći konzulat u regiji Kurdistan, moguće je da bi određeni broj američkog vojnog i sigurnosnog osoblja mogao ostati pod diplomatskim ili političkim pokrićem, nastavljajući pomno pratiti Iran i savezničke snage s druge strane granice.
Odredbe sigurnosnog sporazuma Washingtona i Bagdada
Prema sporazumu koji su Washington i Bagdad potpisali 2024. godine, misija zapadne koalicije predvođene SAD-om završit će 30. septembra, ali američke snage povukle su se samo iz nekih svojih baza. Ključna strateška promjena ovog sporazuma bila je transformacija sigurnosnih odnosa između Iraka i SAD-a unutar zapadne koalicije u bilateralno sigurnosno partnerstvo.
U drugoj fazi, snage koalicije mogle bi nastaviti koristiti baze u Iraku do septembra 2026. godine radi podrške operacijama protiv ISIS-a na sjeveroistoku Sirije, ali samo pod određenim uslovima, u zavisnosti od razvoja situacije na terenu i kontinuiranih konsultacija između Bagdada i Washingtona.
Iako je Washington kroz različite pravne praznine u sporazumu pokušao očuvati mogućnost zadržavanja preostalih trupa, irački premijer Ali al-Zaydi je tokom svoje posjete Washingtonu prije dva mjeseca rekao predsjedniku Trumpu: „Američke snage napustit će Irak kada misija koalicije predvođene SAD-om završi 30. septembra, a nakon toga doći će američke kompanije.“
Zvaničnici u Bagdadu insistiraju da svaki američki vojnik mora napustiti zemlju do tog roka. Ipak, nejasne odredbe bilateralnog sporazuma ponovo su pokrenule sumnje u potpuno povlačenje. Prema sporazumu postignutom prije dvije godine, čak i nakon završetka protuterorističke misije koalicije, Bagdad i Washington nastavit će sarađivati u oblasti obuke, vojnog savjetovanja, prodaje oružja i finansiranja odbrane, što bi lako moglo poslužiti kao zaobilazni put za nastavak američkog sigurnosnog utjecaja i de facto prisustva na terenu.
Atheer al-Shara osvrnuo se na tu dinamiku riječima: „Američko povlačenje moglo bi se pokazati uglavnom simboličnim, slično kao i ranije američke najave o prirodi njihovog prisustva u Iraku. Naredna faza pokazat će da li će proglašeni kraj misije zaista dovesti do potpunog povlačenja ili će se američko prisustvo jednostavno preimenovati kroz nove nazive i nove aranžmane.“
Skepticizam grupa otpora i uslovi za razoružavanje
Iako je Washington posljednjih mjeseci vršio pritisak na iračku vladu, koristeći ekonomske i političke instrumente kako bi razoružao grupe otpora, njihovi lideri su više puta isticali da, sve dok okupacione snage ostaju u Iraku, neće predati svoje oružje. Nekoliko istaknutih grupa otpora do sada je odbilo razoružavanje i nedavno postavilo deset uslova prije nego što pristane na predaju oružja.
Salam Hossein, jedan od lidera Organizacije Badr, izdao je oštro upozorenje protiv svakog pokušaja razoružavanja grupa otpora, istakavši da je „pitanje grupa otpora i njihovog oružja nacionalna i suverena odluka, a ne nešto što Trump ili bilo ko drugi može nametati izvana. Okupator prvo mora u potpunosti napustiti Irak, a tek nakon toga može zahtijevati da otpor preda svoje oružje“.
Hussein je dodao: „Nastavak prisustva okupatora i opasnosti s kojima bi se ova zemlja još uvijek mogla suočiti čine predaju oružja izuzetno rizičnim potezom, posebno protiv zemlje poput SAD-a, koja ima historiju kršenja sporazuma i obaveza.“
Ipak, uprkos takvoj retorici, najnoviji izvještaji ukazuju na to da su pregovori unutar komiteta za razoružavanje s grupama otpora, o uspostavljanju državnog monopola nad oružjem, sada ušli u kritičnu fazu.
Tročlani panel, koji čine Mohammed Shia al-Sudani, Nouri al-Maliki i Hadi al-Amiri, posljednjih dana održao je niz sastanaka iza zatvorenih vrata s naoružanim grupama. Djelujući pod mandatom Koalicije državne uprave i Šiitskog koordinacijskog okvira (SCF), komitet podržava nastojanja premijera Alija al-Zaydija da svo oružje stavi pod državnu kontrolu, s navedenim ciljem postizanja rješenja kojim bi se izbjegao unutrašnji sukob.
Primjetno je da se jezik ovih pregovora mijenja: termin „razoružavanje“ postepeno se zamjenjuje blažim formulacijama poput „regulisanja oružja“, „upravljanja oružjem“ i „stavljanja upotrebe oružja pod autoritet vrhovnog komandanta oružanih snaga“.
Prema izvještaju Shafaq Newsa, ova formula mogla bi omogućiti grupama da zadrže svoje organizacijske strukture, uz uslov da se svaka upotreba oružja vrši uz odobrenje vlade i saglasnost vrhovnog komandanta.
S druge strane, frakcije poput Kata’ib Hezbollah, Harakat al-Nujaba i Kata’ib Sayyid al-Shuhada ostaju odlučno protiv predaje svog oružja. One insistiraju na tome da su povlačenje svih stranih snaga iz Iraka i obavezujuće garancije protiv vanjskih napada preduslovi o kojima se ne može pregovarati.
Nepovjerljive prema Washingtonu, ove grupe otpora također su upozorile na najnovije Trumpove poteze. Akram al-Kaabi, generalni sekretar al-Nujabe, nedavno je upozorio: „Neka Trump zna da ćemo 30. septembar dočekati s nestrpljenjem i punom spremnošću. Ako okupator odustane od svoje obaveze potpunog povlačenja, pokrenut ćemo odlučujuću bitku protiv njega. Ako ijedan američki vojnik ostane na iračkom tlu nakon 30. septembra, njegovo tijelo poslat ćemo nazad u Ameriku.“
Al-Kaabi je dodao: „Ako je Iran natjerao američkog predsjednika da u strahu pobjegne u frižideru, Irak će mu uskoro zadati moždani udar.“
Strateška politika ili bijeg?
Postepeno povlačenje američkih snaga iz Iraka ne može se jednostavno odbaciti kao znak opadanja interesa Washingtona za Bagdad u okviru njegove regionalne strategije, niti se može svesti samo na američki strah od iranskih napada ili pritiska grupa otpora.
Stvarnost je takva da su oba faktora prisutna. Sigurnosni sporazum između SAD-a i Iraka postignut u septembru 2024. jasno pokazuje da je Washington već odavno zaključio kako veliko vojno prisustvo u Iraku više nije usklađeno s njegovim strateškim potrebama. Misija koalicije morala je završiti, a bilateralni sigurnosni odnos morao je ući u novu fazu.
Ipak, sigurnosni razvoj događaja posljednjih mjeseci dramatično je povećao cijenu zadržavanja američkih trupa u Iraku. Geografska blizina Irana, zajedno s upozorenjima grupa otpora i sve izraženijom činjenicom da su američke baze i osoblje lake mete za raketne i napade bespilotnim letjelicama, učinili su nastavak prisustva mnogo rizičnijim za Washington. Posebno usljed eskalacije američko-iranskih tenzija, Irak bi lako mogao postati jedno od najvažnijih područja direktnog ili posrednog sukoba, što sa sobom nosi ne samo vojne troškove za SAD već i rizik narušavanja odnosa Washingtona s Bagdadom.
Posmatrano iz te perspektive, američko povlačenje izgleda kao proračunato povlačenje pod pritiskom. Washington želi s jedne strane smanjiti ranjivost svojih snaga, dok istovremeno pokušava to povlačenje predstaviti ne kao poraz ili bijeg, već kao prelazak s „vojnog prisustva“ na „sigurnosno partnerstvo“. Zapravo, SAD mogu povlačenje koje dolazi usljed sve većih troškova i pritiska grupa otpora prikazati kao stratešku i unaprijed planiranu odluku.
Ekskluzivno PISjournal
