Diskurs nadmetanja Kine i Amerike upao je u zamku već poznate tendencije pri čemu se konflikt povezuje sa unutarnjim specifičnostima onoga ko nam je neprijatelj: sa vladajućom ideologijom, unutrašnjim institucijama ili ličnostima nekih od lidera. Ova tendencija postojala je u američkoj povijesti od najranijih vremena. Amerika je ušla u prvi svjetski rat kako bi porazila njemački militarizam i osigurala demokraciju svijetu; potom je učestvovala u II svjetskom ratu s ciljem uništavanja fašizma, a početak hladnoga rata sa SSSR-om je bio “zbog unutrašnjih tendencija i bezobzirnosti Moskve u širenju svojih moći i isprika despotske vlasti komunističke partije.”
Potom su američki lideri problem SAD-a sa Irakom povezali s sotonskim tendencijama Saddama Husseina, a iranske lidere proglasili su vjerski fanatičnim osobama, lišenim ikakve logike, čije ponašanje oblikuju samo ideološka vjerovanja. U svim ovim konfliktima problem nastaje iz suštinske prirode ovih neprijateljstava ne iz okolnosti u kjima se nađu dvije strane, odnosno ne iz suštine, a to je u biti nadmetanje međunarodnih politika.
Danas je ova tendencija raširena kada se radi o Kini. Američki dužnosnici i eksperti navode razloge kao “sklonost kineskih lidera za širenjem jednog zatvorenog obrasca despotizma namjesto vladavine demokracije i ekonomije slobodnog tržišta”; “razlika između sadašnje komunističke partije u odnosu na onu od prije 10 godina i njeno tendiranje ka uništavanju ideja, demokracije i zapadnih vrijednosti”; “cilj komunističke partije je jačanje vladavine ove partije I širenje njenog utjecaja u svijetu” kako bi opravdali i potvrdili svoje neprijateljstvo prema Kini. A kao jedini izlaz iz ovog ‘ćorsokaka’ navode “promjenu kineskog ponašanaj i povratak duhu ‘reformi i otvaranja’ i većim slobodama. Neki čak Xi Jinpinga, kineskog predsjednika, smatraju odgovornim za hladni rat između dvije zemlje.
U ovakvim interpretacijama vanjskopolitičko ponašanje jedne zemlje smatra se rezultatom unutarnjih specifičnosti te zemlje. Stoga se vanjska politika Amerike ponekad dovodi u vezu sa sistemom demokratije, liberalnim vrijednostima ili kapitalističkim ekonomskim poretkom, kao što se ponašanje ostalih zemalja dovodi u vezu sa suštinom unutrašnjeg režima, vladajućom ideologijom, kulturom strategije ili individualnim osobinama liderā.
Razlog što je privlačnije opisivati vanjsku politiku u odnosu na unutrašnje specifičnosti je jednostavnost i ‘neuvijenost’ u interpretiranju: miroljubive demokracije su miroljubive stoga jer počivaju na strpljivosti, dočim agresivne zemlje su ratoborne jer počivaju na dominaciji, prijetnjama i prisilama i za lidere takvih zemalja postoje veoma mala ograničenja u njihovome djelovanju.
Ali privlačnost usmjeravanja na unutrašnje specifičnosti drugih zemalja ima svoje razloge: oslobađa nas odgovornosti za izazivanje konflikta i omogućava nam da krivicu svalimo na nekoga drugog. Ova perspektiva ima odranije pripremljeni način rješavanja problema: izbaviti se od zla “loše zemlje” ili “lošega lidera”! predstaviti neprijatelja ‘lošim’ predstavlja koristan metod kako bi se osigurala međunarodna podrška pred nekim međunarodnim izazovom.
Dovoditi u vezu korijen konflikta sa unutrašnjim specifičnostima neprijatelja je veoma opasno. Za one koji podržavaju ovaj metod, ukoliko do konflikta dođe usljed suštine suprotstavljenog režima, jedini dugoročni put rješavanja jeste svrgavanje neprijatelja. Miroljubivost i tolerancija dvije strane, pa čak i široka saradnja u sferi zajedničkih interesa se potiskuju što za posljedicu ima tragična dešavanja.
U ovakvom gledištu na hladni rat između Kine i Amerike zanemareni su važni strukturalni faktori koji nadmetanje ovih zemalja čine neizbježnim. Prvi i najvažniji factor je taj da Amerika i Kina kao najjače velesile međunarodnog poretka se nalaze u poziciji velike uzalamne suprotstavljenosti. Stoga što svaka onu drugu smatra svojom najvećom potencijalnom prijetnjom one su primorane da međusobno motre jedna na drugu i ulažu stalne napore i idu za tim kako da steknu prevagu nad onom drugom kako bi bile sigurne kako ona druga strana neće imati prevagu u ovom nadmetanju.
Čak i kada bi to bilo prihvatljivo (ili ako bi vrijedilo riskirati), opet unutrašnje promjene u Americi ili Kini (ne u bliskoj budućnosti) ne bi mogle oslabiti ove tendencije. Svaka od ovih zemalja – sa različitim stepenima uspješnosti i vještine – nastoje da izbjegnu poziciju u kojoj bi rival imao mogućnost prijetnje nacionalnoj sigurnosti, unutarnjem prosperitetu one druge strane. Također, stoga što nijedna strana ne može predvidjeti korak one druge obje zemlje temeljito se nadmeću s ciljem dosezanja moći i utjecaja u različitim sferama.
Nemogućnost usklađivanja strateških ciljeva Kine i Amerike koja proizilazi iz geografskih uvjeta i naslijeđe prošlih stoljeća dodatno komplicira okolnosti. Potpuno je jasno da kineski lideri žele živjeti u susjedstvu zemalja koje su sigurne, koliko god je to moguće, iz sličnoga razloga i SAD primjenjuju Monroevu doktrinu na zapadnoj polulopti.
Peking nema potebe da jednopartijski kapitalistički režim nameće svojoj okolini. Kina samo želi svim svojim susjedima pridavati pažnju u skladu sa vlastitim interesima i da u svome okruženju nema ozbiljnu prijetnju protiv sebe. Kako bi dosegnula ovaj cilj Kina ulaže napore da udalji Ameriku iz regiona kako ne bi morala razmišljati o američkoj vojnoj snazi i kako se susjedi ne bi oslanjali na američku pomoć. Nijedna velika sila (Kina) ne može biti zadovoljna time da u susjedstvu ima jednu od najmoćnijih svjetskih velesila (Ameriku) i da njeni susjedi budu američki vojni saveznici.
Ali Amerika ima dobre razloge za prisustvo u Aziji. Prevencija kako Kina ne bi osigurala sebi bolju poziciju u Aziji jača američku sigurnost jer je u tom slučaju Kina primorana fokusirati se na regione bliže vlastitoj kući, te stoga ne može svoju snagu umjeriti na druge svjetske regione (napose one bliže SAD-u). Ova strateška logika je primjenjiva i moguća čak ako se Kina okrene liberalizmu, a SAD odaberu državni kapitalizam po kineskom uzoru. Rezultat bi bio jedan konflikt ‘ravan nuli’.
Dakle, korijeni sadašnjeg rivalstva između Kine i Amerike nemaju nikakve veze sa liderima ili sa režimom ovih zemalja i više su povezani sa distribucijom moći i posebnim strategijama dvije zemlje. To ne znači da unutrašnje politike, ili individualno liderstvo nema nikakvog značaja u jačanju rivalstva ili njihovoj vještini primjene ovoga rivalstva. Važna činjenica je ta da novi lider ili duboke unutrašnje promjene ne mogu promjeniti suštinu rivalskih odnosa između Amerike i Kine.
Iz tog razloga griješe i reformisti i radikali u Americi. Prvi smatraju da Kina u najlošijem izdanju predstavlja blagu prijetnju američkim interesima, te da spoj tolerancije i vješte diplomacije može ukloniti veliki segment procjepa i spriječiti početak novoga hladnog rata. Podržavam vještu diplomaciju, ali ne vjerujem da je to dovoljno za spriječavanje novog nadmetanja koje se već nazire u sferi distribuiranja moći.
Radikali smatraju da je nadmetanje sa Kinom “dobro iu da je jednostavno odnijeti pobjedu u tome”. Oni smatraju da je nužno poduzeti korake kao, primjenu jačih i opsežnijih sankcija, povećanje američkog vojnog budžeta i osigurati potporu demokratskih istomišljenika kako bi se postigao konačni cilj, a to je kraj vladavine komunističke partije Kine. Kad se radi o ovom gledištu – izuzimajući troškove i jasne opasnosti koje za sobom povlači – govori se o troškovima koje bi se nametnule Americi kao i o sklonostima ostalih zemalja da se priključe jednom krstaškom ratu protiv Pekinga.
Kineski susjedi ne žele dominaciju ove zemlje nad sobom i žele očuvati relacije sa Washingtonom, ali istovremeno ne žele biti uvučeni u sukob. Isto tako ne postoji nikakav razlog da vjerujemo kako bi jedna liberalna Kina imala manje tendencija ka odbrani svojih interesa ili prihvatanju premoći SAD-a nad sobom.
Prema tome, strukturalni pogled na ovu problematiku pokazuje, kao prvo da smo na jedan duži vremenski period suočeni sa ovim problemom i da nijedna promišljena ni drska strategija ne može odjednom riješiti ovaj konflikt -barem ne u bliskoj budućnosti.
Drugo, radi se o ozbiljnom nadmetanju i Amerika treba da ima ozbiljno ponašanje. Ne radi se ovdje o jednom ambicioznom takmacu amateru ili predsjedniku države koji će svoj lični interes isturiti pred zahtjevima države. Ovo nadmetanje iziskuje inteligentan vojni kapital kao i ozbiljne diplomatske napore iskusnih dužnosnika. Nužno je očuvati i zdravu skupinu azijskih saveznika jer Amerika bez široke lokalne potpore ne može sačuvati svoj utjecaj u Aziji.
Treće, i što je bitno da ide u korist obje strane je to da ovo nadmetanje čuvaju u ograničenoj formi, da se sustegnu od bespotrebnih sukobljavanja i da gdje god Amerika i Kina imaju iste interese (klimatske promjene, prevencija od pandemija i sl.) međusobno surađuju.
Foreign Policy
