Sanadin Voloder sudanski
Autor je novinar, NVO aktivista i istraživač. Bio je novinar i urednik portala Akos. Saradnik je više bosanskohercegovačkih i regionalnih medija. Autor je knjige ‘Priče iz Hercegovine’.
PISjournal – Građanski rat u Sudanu je počeo u aprilu 2023. godine, a do sad je ubijeno najmanje 13.000 ljudi te ranjeno više od 33.000 dok su milioni Sudanaca postali izbjeglice.
Nakon godina relativnog mira, ponovo se dešavaju masakri u južnoj regiji Darfur.
Sudan, treća po veličini zemlja u Africi, graniči sa sedam zemalja u nestabilnom regionu. To znači da sukobi u Sudanu imaju ekonomske, društvene i političke efekte na susjedne zemlje, Centralnoafričku Republiku, Egipat, Libiju, Čad, Južni Sudan, Etiopiju i Eritreju, koje također desetljećima tragaju za stabilnošću.
Sukobi u Sudanu imaju dublju pozadinu od jednostavne borbe za vlast između dva generala. To odražava duboko ukorijenjenu krizu unutar vladajuće strukture zemlje koja je prisutna otkako je Sudan stekao nezavisnost od Britanaca 1956. godine.
Od nezavisnosti, Sudanci su doživjeli 35 puča i pokušaja puča, više od bilo koje druge afričke zemlje. U južnom regionu zemlje 56-godišnja pobuna je na kraju dovela do uspostavljanja Južnog Sudana 2011. godine. Pobuna u Darfuru 2003. bila je izazvana optužbama da centralna vlada diskriminiše nearapsko stanovništvo. To je dovelo do nasilja na etničkim osnovama koje i dalje tinja.
Sudan pati od dugogodišnje krize identiteta koja je podstakla brojne pobune. Nesposobnost, ili možda nespremnost, uzastopnih vlada da upravljaju različitošću zemlje i artikulišu zajedničku viziju, rezultirala je nepravednom raspodjelom bogatstva i resursa.
Sudan ima 49 miliona stanovnika. Sastoji se od 19 glavnih etničkih grupa i oko 597 etničkih podgrupa koje govore stotine jezika i dijalekata. Sudanski Arapi čine najveću pojedinačnu etničku grupu sa oko 70 % stanovništva. Politička i ekonomska moć i resursi koncentrisani su u centru zemlje, u Kartumu.
Postizanje mira u Sudanu zahtijeva fokusiranje na brige marginaliziranog stanovništva u zonama sukoba i siromašnim regijama. To uključuje Darfur, Južni Kordofan i planine Nuba. To također zahtijeva rješavanje osnovnih uzroka oružanog nasilja. Među njima su pitanja marginalizacije, odnosa između religije i države, upravljanja, dijeljenja resursa, zemlje, socijalne pravde i jednakosti na nacionalnom nivou.
Različiti koncepti upravljanja na islamskim osnovama
Sudanska vlada koja je došla na vlast 1956. godine insistirala je na arapskom i islamskom identitetu. Država je bila zasnovana na principima mahdizma, islamskog sufijskog reda osnovanog 1880-ih. Ovaj koncept nije predstavljao različite zajednice i nastojao je da ih podvrgne volji Mahdističke države. Zahtijevao je određeni stepen usklađenosti koji mnogi nisu bili voljni pružiti. Otpor protiv mahdizma bio je široko rasprostranjen.
Godine 1989. nova vlada preuzela je kontrolu nad državom pod vlašću Nacionalnog islamskog fronta. Ovo je bio savez između vojnih oficira i Muslimanske braće, marginalne grupe koja je prerasla u moćnu političku organizaciju.
Ovaj državni udar doveo je na vlast Omara al-Bashira, kojeg je podržavao islamski vođa Hassan al-Turabi. Njihova vlada je također nastojala uspostaviti islamsku državu. Vlada je uspostavila interni sigurnosni aparat, koji je hapsio neistomišljenike. Režim je 1991. godine uveo novi krivični zakon kako bi nametnuo islamizaciju i stvorio “Narodnu policiju”.
Dva daljnja razvoja događaja generirali su uslove za rat koji i danas bjesni.
Prva je bila odluka al-Bashirovog režima 2003. da angažuje milicije Džandžavida da uguše pobunu u Darfuru. Drugo, režim je koristio ovu novu miliciju da zadrži elitu u sudanskoj vojsci dalje od zona sukoba na periferiji. Godine 2013., al-Bashir je formalno odredio ove plemenske milicije kao Snage za brzu podršku kroz predsjednički dekret. To ih je povezivalo s nacionalnim sigurnosnim i obavještajnim službama.
Sudanski parlament je 2017. ratifikovao Zakon o snagama za brzu podršku. Time su milicije formalno uključene u vladin vojni aparat pod direktnom komandom predsjednika. Ministar odbrane je imao zadatak da nadgleda Sudanske oružane snage. Mohameda Hamdana Dagala, alias Hemedtija, al-Bashir je imenovao da vodi Snage za brzu podršku. To je omogućilo da njegova moć i utjecaj rastu. To je bio uvod u dramatične i tragične događaje u Sudanu u narednoj deceniji.
Nakon što su protesti 2018. zahvatili glavni grad, potaknuti pritužbama na siromaštva, korupcije i nezaposlenosti, vojska je intervenisala u aprilu 2019. godine. Uklonili su al-Bashira s vlasti i proglasili vanredno stanje. Uprkos uspostavljanju prelazne vojne vlade, demonstracije su i dalje trajale zahtijevajući civilno vodstvo.
Uz posredovanje Afričke unije, u augustu 2019. postignut je sporazum o podjeli vlasti. To je rezultiralo vojno-civilnom prijelaznom administracijom. Ipak, izazovi su i dalje prisutni, uključujući neuspjeli pokušaj državnog udara u septembru 2021. Mjesec dana kasnije, vrhovni general Sudana, Abdel Fattah al-Burhan, predvodio je još jedan državni udar, izbacivši iz kolosijeka demokratsku tranziciju zemlje.
Mjeseci koji su prethodili ratu u aprilu 2023. obilježili su civilni protesti koji su bili nasilno potisnuti, te tenzije između čelnika vojske i Snaga za brzu podršku.
Kovanje države u kojoj dominira milicija
Snage za brzu podršku pojavile su se kao protuteža oružanim snagama. Strateški je raspoređeno hiljade boraca prekaljenih u borbi u najveće gradove u zemlji, nestabilne pogranične regije i ekonomska središta poput rudnika zlata. Istovremeno, Rusija je uspostavila veze sa Snagama za brzu podršku preko Wagner grupe kako bi osigurala pristup sudanskom zlatu.
Tri uslova su se spojila kako bi podstakli nastanak države u kojoj dominiraju milicije, sa Snagama za brzu podršku na njenom čelu.
Građanski sukobi u Darfuru 2003. godine predstavljali su pogodan trenutak. Dok se vojska fokusirala na gušenje pobune u južnom Sudanu, gušenje darfurskog ustanka na zapadu prepušteno je paravojnim snagama.
Podrška sudanske vlade omogućila je samozvanoj miliciji pristup finansijskim resursima i oružju.
Ideološki, Hemedti je Snage za brzu podršku prikazao kao miliciju koja predstavlja marginalizirane Arape iz ruralnih i pograničnih regija Sudana.
U demokratskoj tranziciji Sudana koji se razvija, Hemedtijev uspon na mjesto potpredsjednika Vijeća za suverenitet 2021. bio je ključan, nadgledajući put do izbora. Raspuštanje Snaga za brzu podršku ili odbacivanje Hemedtija rizikovali su da izazovu nemire, s obzirom na veličinu i poslovne interese. U početku se Hemedti suzdržavao od preuzimanja vlasti silom. Svoje trupe je svrstao u saveznike vojske, koja je takođe imala značajne ekonomske interese.
Ali vojni udar iz oktobra 2021. zaustavio je demokratski napredak Sudana. Usred represije i ekonomskog pada, Snage za brzu podršku su proširile svoj utjecaj kroz poslovne poduhvate i angažmane. Pokušaj vojske da integriše ove snage doveo je do oružanih sukoba i zauzimanja kritičnih područja od strane Snaga za brzu podršku.
Strani interesi
U konflikt su uključene regionalne i globalne sile SAD, Rusiju, Ujedinjene Arapske Emirate (UAE) i Saudijsku Arabiju, koje imaju bliske ekonomske veze sa Sudanom. Ova koncetracija interesa dodatno destabilizira regiju Sahel i Afrički rog što ima za posljedicu slabljenje utjecaja SAD-a. Iran se od početka ovog sukoba stavio na stranu legalne državne vlasti. Iako je sukob u Sudanu dobio manje globalne pažnje od sukoba u Ukrajini i Gazi, on je strateški značajan za Teheran. Iran je pružio na početku humanitarnu pomoć a kasnije i vojnu podršku.
Sukobi imaju najštetniji utjecaj na slabljenje trgovine između Sudana i zaljevskih država. Sudan je najveći svjetski izvoznik arapske gume, ključnog sastojka za mnoge prehrambene industrije. Žetva ovog proizvoda je poremećena sukobima.
Ključni geopolitički značaj Sudana je Crveno more i Port Sudan koji ima ekonomsko-vojni značaj. Luka Sudan, koja je udaljena oko 169 milja od Džede (Saudijska Arabija), važna je putna tačka za milione muslimana sa zapada i drugih dijelova Afrike koji putuju na hadž kroz Džedu.
Građanski rat u Sudanu mogao bi se preliti u susjedne zemlje koje su već pogođene nasiljem.
Izvan afričkog kontinenta, tri zemlje imaju značajne interese da se Sudan vrati mirnom suživotu: Ruska Federacija, SAD i UAE.
Rusija je prvenstveno zainteresovana da dobije pristup ogromnim resursima zemlje, koji uključuju zlato, uranijum, naftu i njena lučka postrojenja. Gledajući unaprijed, Rusija takođe ima mnogo toga da izgubi. Već neko vrijeme pokušava uspostaviti vojnu bazu u Port Sudanu, koja bi primila oko 300 vojnika i omogućila ruskim ratnim brodovima pristup i utjecaj na Suecki kanal i Crveno more. Rusija se nada da će joj uporište u Sudanu omogućiti bolji pristup drugim zemljama Sjeverne Afrike i Roga Afrike.
Neke strane vlade, poput SAD-a, naznačile su da su zainteresirane da pomognu Sudanu da uspostavi demokratske institucije i proces upravljanja koji je podržan vladavinom zakona. Drugi možda žele da se dovedu u poziciju da eksploatišu zemlju i njene resurse. Međutim, otkako je potpisao Abrahamov sporazum, Sudan se pojavio kao važan igrač u naporima Washingtona da poboljša diplomatske odnose između Izraela i arapskih država.
UAE imaju vojnu i komercijalnu imovinu u Eritreji, Somalilandu, Somaliji i južnoj obali Jemena, a njihovim interesima odgovara mir u Sudanu. Pod upravom Omara al-Bašira, vojnog vođe koji je vladao tri decenije, Sudan je primao milijarde dolara pomoći od UAE. U međuvremenu, Sudan je postao veliki izvoznik zlata u UAE.
Ratovi i unutrašnji sukobi privlače radikalne i terorističke ideologije, a Sudana ima poznatu historijsku vezu sa Al-Kaidom. sudanski sudanski sudanski sudanski sudanski sudanski sudanski
“Došao je trenutak Sudana; haos je naša šansa da posijemo sjeme džihada,” upozorio je Abu Hudhaifa al-Sudani, visokorangirani vođa al-Qaide, u manifestu iz oktobra 2022. godine.
Njegove riječi su se u to vrijeme možda činile preuranjenim, ali godina brutalnog građanskog rata sada je gurnula Sudan u vrstu haosa u kojem napreduju terorističke grupe. Rizik od širenja Al-Qaide u Sudanu je sada vrlo stvaran i ugrožava, ne samo samu zemlju već i regionalnu i potencijalno globalnu sigurnost.
Uz sukobe na Bliskom istoku i istočnoj Evropi, Zapad bi mogao previdjeti krizu u Sudanu i potencijal koji ima za Al-Qaidu. Ali kako je Sudan sve bliže tome da postane globalno središte terorizma, ulozi ne mogu biti veći. Historijski primjeri, kao što je pad Afganistana pred Talibanima i uspon grupe Islamska država u Iraku i Siriji, ilustruju kobne posljedice.
Na kraju najveću cijenu sukoba i previranja svjetskih sila plaćaju civili, a to nažalost znači nove genocide u Sudanu daleko od očiju svjetske javnosti.
Ekskluzivno PISjournal
