Osman Softić režima
Autor ovog teksta se bavi istraživanjem savremenih islamskih pokreta, međunarodnih odnosa, Bliskog istoka i islama u Jugoistočnoj Aziji.
PISjournal – Reakcija arapskih režima na najnoviju palestinsku katastrofu izazvanu izraelskim genocidnim bombardiranjem, progonima i etničkim čišćenjem pojasa Gaze koji je uslijedio kao odmazda na Hamasov napad na Izrael 7. oktobra 2023., zapanjila je i razočarala ne samo Palestince i muslimane širom svijeta, već također neke od najuglednijih akademskih ličnosti.
Profesor Joseph Camilleri, član Australske akademije društvenih nauka i jedan od najoštrijih kritičara politike Vlade Australije, smatra da je odgovor arapskih zemalja isuviše blag. Camilleri podsjeća kako palestinski intelektualci, novinari, aktivisti i šira palestinska javnost uopće nemaju iluzija o tome što mogu očekivati od američke političke i vojne elite. Ipak, navodi ovaj ugledni akademik iz Australije, Palestinci su očekivali više od arapskih vlada. Njihova nada bila je utoliko veća zbog očekivanja da će zbog varvarskog ponašanja Izraela u Gazi, arapski lideri makar pokušati da izvrše pritisak na Izrael i njegove zapadne pomagače. Na žalost, to se nije dogodilo. Preblagi odgovor arapskih režima izazvao je među Palestincima bijes, frustraciju i duboki osjećaj izdaje.
Prema profesoru Camilleriju, dvije najbolje pozicionirane zemlje za vršenje pritiska na Izrael i Sjedinjene Američke Države, su Egipat i Kraljevina Saudijska Arabija. Međutim, iz Kaira i Rijada mogli smo ćuti jake riječi i retoriku, ali prilično suzdržano ponašanje, a što se tiče praktičnih djela o tome ne možemo niti govoriti. Jake na riječima a tanke na djelima, arapske vlade kao i multilateralna organizacija Arapska liga (AL) kao i Organizacija islamske konferencije (OIC), najveća multilateralna organizacija nakon UN-a, sa svojih 57 zemalja članica, zadovoljile su se osudom izraelske agresije i gotovo molećivo, preklinjanjem Izraela da zaustavi genocidnu agresiju na Gazu.
Arapske zemlje i njihove transnacionalne organizacije, pokazale su se kao tigrovi od papira, bez bilo kakvog političkog, diplomatskog i vojnog utjecaja. Njihova reakcija na izraelski genocidni pohod na Gazu i ubijanje desetina hiljada civila, među kojim su više od polovine djeca, do danas je bila i ostala ograničena na pozive na održivo humanitarno primirje koje će dovesti do prestanka neprijateljstava. Također ponavljaju prethodno navedene ciljeve uspostave pravednog i sveobuhvatnog i trajnog mira zasnovanog na uspostavljanju nezavisne i suverene palestinske države sa istočnim Jerusalemom kao glavnim gradom.
Pritom, arapski zvaničnici uporno odbijaju da objasne kako i na koji način i kojim sredstvima se pomenuti ciljevi mogu ostvariti. Kako je moguće Izrael primorati da prekine svoju oružanu ofanzivu na Gazu. Oni uopće nemaju plan i strategiju i ne navode koje će praktične korake arapski svijet poduzeti da slomi izraelsku nepopustljivost. Jedini izuzetak od opće arapske inertnosti, pasivnosti i sramotnog ponašanja arapskih režima, bili su napadi koje su inicirali pripadnici oružane grupe Ansarullah, jemenskih Husija, na brodove (izraelske ekonomske interese) u Crvenom moru, što je primoralo velike brodske transportne kompanije i osiguravajuća društva da transport kontejnera preusmjere i šalju svoja plovila na mnogo duža putovanja oko Afrike kako bi izbjegli ruzik da budu napadnuti.
Ova praktična reakcija jemenskih Husija naišla je na snažnu vojnu reakciju SAD-a i Velike Britanije, koje su odmah formirali pomorsku vojnu koaliciju u cilju odbrane izraelskih interesa, pravdajući to zaštitom slobodne globalne plovidbe, počevši žestoko bombardirajući pozicije Ansarullaha u Jemenu krstarećim raketama. Ova reakcija koalicije nazvane Prosperity guardian (zaštitinik prosperiteta), nije imala neke ozbiljnije efekte i nije odvratila jemenske Husije da nastave pružati podršku svojoj braći u Palestini. Malo je vjerovatno da će američko-britanska koalicija koja je stala na stranu izraelskog režima garantirati siguran prolaz u skorije vrijeme.
Karakteristično je da su Amerikanci i Britanci otovoreno stali na stranu Izraela koji već više od 4 mjeseca vrši genocid u Gazi, prethodno snabdjevši režim u Izraelu, najekstremniju vlast od proglašenja Izraela 1948., najubojitijim oružjem, uključujući i razorne bombe za ubijanje civila i uništavanje infrastrukture. Dva puta je američki državni sekretar Antony Blinken zaobišao američki kongres kako bi oružje Izraelu bilo poslano po hitnom postupku, bez uobičajene proceduralne rasprave i odobrenja specijalne komisije američkog kongresa. Blinken to isto čini i treći put ovih dana u vrijeme nastajanja ovog teksta.
Samo je nekoliko arapskih vlada napravilo simbolične ali posve beznačajne korake kako bi sačuvale obraz pred svojim građanima. Jordan je povukao ambasadora iz Tel Aviva a Saudijska Arabija je privremeno zamrznula pregovore o normalizaciji odnosa sa Izraelom. Za održavanje mira sa Izraelom Egipat i Jordan primaju nekoliko milijardi dolara američke pomoći godišnje kao nagradu vlastima u Kairu i monarhiji u Ammanu za pristanak na višedecenijsko ugnjetavanje Palestinaca od strane izraelskog okupacionog režima i jevrejskih ilegalnih doseljenika.
Egipat se protivi masovnom egzodusu Palestinaca iz Gaze jer bi svako otvaranje granica sa Egiptom bilo jednako prihvaćanju izraelske upotrebe sile u cilju protjerivanja palestinskog naroda iz njihove vlastite zemlje. Egipatski predsjednik Abdel Fattah El-Sisi ovakvu politiku Egipta opravdava i stoga uporno odbija da otvori granice Egipta, uprkos velikim pritiscima Washingtona i Tel Aviva. Pritisci od strane Washingtona uglavnom dolaze u toku razgovora iza zatvorenih vrata, što Amerikanci, naravno, negiraju. Politika Kaira smatra da bi takvo raseljavanje Palestinaca značilo težak udarac palestinskoj stvari i srušilo bi san o nezavisnoj palestinskoj državi, a time i upropastilo borbu palestinskog naroda za slobodu i pravo na vlastitu suverenu državu.
Postoji škola mišljenja koja drži da je Sisijev režim u Egiptu puno više zabrinut da bi uslijed otvaranja granica sa Gazom moglo doći do neželjene mogućnosti značajnog priliva pripadnika Hamasa i drugih palestinskih oružanih grupa na tlo Egipta. Upravo iz tog razloga Kairo smatra crvenom linijom postupke Izraela koji bi uzrokovali egzodus Palestinaca iz Gaze u Egipat. Ako bi došlo do invazije Izraela na Refah, posljednje palestinsko utočište na jugu pojasa Gaze, bila bi to crvena linija za Egipat koju Izrael ne bi smio prekoračiti.
Ovaj scenarij jedina je ozbiljna situacija koja bi mogla potaknuti Egipat da preispita mirovni sporazum sa Izraelom. Prisilni egzodus Palestinaca iz Gaze preko granice na Sinaj mogao bi dodatn ojačati postojeću islamističku pobunu koja već duže vrijeme traje, iako niskim intenzitetom, a koju Egipat ne bi mogao lahko ugušiti. Procjenjuje se da je od 2013. godine obračun egipatske vojske i islamističkih pobunjenika na Sinaju koštao života više od 3.000 vojnog i policijskog osoblja, uključujući i 4 milijarde dolara.
Egipat je sve vrijeme podržavao izraelsku blokadu Gaze od kako je Hamas preuzeo kontrolu nad ovim palestinskim pojasom 2007. godine, čime je otvoreno kolaborirao sa izraelskim režimom. Provodeći ovu politiku režim u Kairu djeluje kao saučesnik u blokadi Gaze koju Izrael provodi već 17 godina. Zahvaljujući kolaboraciji Egipta sa Izraelom protok materijala i osoblja između Gaze i Sinaja bio je znatno ograničen i uništeni su i mnogi tuneli u blizini granice koje su u velikoj mjeri koristili pripadnici Hamasa ali i drugi Palestinci kako bi mogli preživjeti blokadu. Zajednička antipatija i antagonizam egipatskog režima prema Hamasu nisu jedini interes i tačka konvergencije u odnosima Egipta i Izraela.
Iako su okolnosti koje su nekoć dovele do približavanja Egipta i Izraela bile specifične, postoje naznake da Izrael dijeli sličan sentiment i interese sa drugim arapskim zemljama. Kao i Egipat, Jordan, Saudijska Arabija, Bahrein Ujedinjeni Arapski Emirati i Maroko, države kojim upravljaju autoritarni režimi različitih političko-ideoloških karakteristika dijele zajedničko neprijateljstvo prema Hamasu ali i prema Muslimanskom bratstvu. Na specifičan način, izraelska invazija na Gazu također služi i interesima pomenutih arapskih režima, a to djelimično objašnjava odsustvo arapskog odgovora na palestinsku tragediju u Gazi.
Navedeni faktori i strateško rezoniranje u arapskim prijestolnicama, iako iz posve različitih razloga i u različitom stupnju uticali su na neke od arapskih režima, pokanuvši ih da počnu razmišljati o uspostavljanju bližih veza sa Izraelom.
Iako je napad Hamasa i izraelska genocidna agresija na Gazu poremetili proces saudijsko-izraelske diplomatske normalizacije koji je bio znatno uznapredovao, tajni kontakti i posjete politčkih, vojnih i obavještajnih zvaničnika dvije zemlje, te akademskih institucija i poslovnih ljudi intenzivirani su, iako ispod radara, još od kraja 2018. a u dogovoru i uz posredovanje Washingtona. U tom procesu Saudijska Arabija je, navodno, od Izraela nabavila modernu špijunsku opremu po cijeni od preko 250 miliona dolara. U julu 2023. Izrael je najavio planove za 27 milijardi dolara vrijedan projekat proširenja željeznice koje će povezati njegove rubne oblasti sa metropolom Tel Aviv, u namjeri da ih kasnije proširi i omogući kopnene veze sa Saudijskom Arabijom.
Dva mjeseca kasnije, kako navodi profesor Camilleri, Netanyahu je obznanio planove za velike infrastrukturne projekte uključujući i razvoj 20.000 km dugog optičkog kabla koji bi povezivao zemlje Azije i Evrope a koji bi išao preko Izraela, Kipra i Arabije. Namjera širenja poslovnih veza Izraela sa arapskim zemljama bili su ključni faktor u potpisivanju Abrahamskog sporazuma iz 2020. i uspostavljanja diplomatskih odnosa između Izraela i četiri arapske zemlje (UAE, Bahrein, Sudan i Maroko). Pored ekonomskih, dva su dodatna razloga za američku posvećenost arapsko-izraelskom približavanju u koje je Washington uložio ogromnu energiju i resurse. To su konektivitet i izgradnja drumskih, pomorskih i željezničkih koridora od Indije (IMEC), preko Arabije i Izraela do Mediterana i Evrope, kao protuteža kineskoj globalnoj inicijativi Pojas i put (BRI), ali ponajviše je to bilo američko i izraelsko neprijateljstvo prema Iranu, kao najozbiljnijoj regionalnoj sili koja se zalaže za neovisnost regije od američkog utjecaja i stvaranje nove sigurnosne arhitekture koja se žestoko protivi izraelskoj okupacionoj i hegemonističkoj politici na Bliskom istoku.
Strah od Irana i želja da se ograniči iranski utjecaj u regionu Zapadne Azije, gdje je Iran ostvario snažan politički, vojni i diplomatski utjecaj u toku protekle dvije decenije, nakon američke invazije i okupacije Iraka 2003., glavna je motivacija koja je ujedinila Izrael, političare u Washingtonu i njihove arapske saveznike da pokrenu Abrahamski sporazum koji je trebao konsolidirati poziciju Izraela kao glavne sile u regionu pod čiji su se nuklearni kišobran trebale sakriti arapske monarhije, a kojim je Iran kao najznačajnija država u regionu trebao biti izoliran i marginaliziran. Prema analizi koju nudi profesor Camilleri, američka ekonomska, vojna i politička podrška predstavlja nezamjenjiv oslonac koji garantira opstanak arapskih nedemokratskih režima. Zauzvrat, od ovih režima se sve vrijeme očekivalo da budu osjetljivi na američke diplomatske i strateške interese i da im udovoljavaju.
Na Bliskom istoku, tvrdi profesor Camilleri, najvažniji interesi Washingtona u užem smislu su obuzdavanje Irana, slamanje političkog islama (islamizma) i promoviranje izraelsko-arapske normalizacije. Ali, u širem smislu, sve to usmjereno je u pravcu šireg, globanog cilja američke strategije, a to je obuzdavanje kineskog uspona i sprečavanje ponovnog uspona Rusije. Kada je riječ o suprotstavljanju Iranu i islamističkim pobunama, većina arapskih režima i američkih administracija dijele zajednički cilj. Ipak, uspostavljanje ravnoteže u odnosima sa konkurentskim velikim silama daleko je izazovnije za Washington. Stoga je dilema s kojom se danas suočavaju arapski lideri kako izbjeći vojnu konfrontaciju s Izraelom, a da se pritom ne navuće bijes vlastitog stanovništva koje ostaje gorljivo predano palestinskoj stvari.
U narednim sedmicama i mjesecima, arapski vladari suočit će se sa krupnim i teškim pitanjima i dilemama. Neke od tih dilema o kojim govori Joseph Camilleri, su slijedeće, da li će se pridružiti Južnoj Africi u aktivnom gonjenju Izraela pred Međunarodnim sudom pravde za zločin genocida i druge ratne zločine? Hoće li se moći usprotiviti nadmoći SAD-a i Evrope, uključujući upotrebu naftnog embarga, kako bi ove sile preispitali svoju trenutnu podršku Izraelu? U nedostatku primirja koje ne mogu osigurati, hoće li razmotriti prekid diplomatskih i ekonomskih veza s Izraelom i da li će povesti kampanju za potpunu zabranu prodaje oružja Izraelu?
Također je pitanje, da li će arapske zemlje bogate naftom finansijski osigurati ekonomsku obnovu Gaze? Mnogo toga ovisit će o tome na koji će način arapske države odgovoriti na gore navedena pitanja, i dakako kakav će odnos zauzeti prema raspoloženju i zahtjevima svojih podanika (građana), kao i to kakva će biti arapska reakcija na rastući međunarodni pokret podrške oslobođenju Palestine, koji se daleko više od samih Arapa, na njihovu vlastitu sramotu, zalažu za prava i slobodu Palestinaca.
Ekskluzivno PISjournal
