Marco Carnelos
PISjournal – U skladu sa svojom tvrdnjom da je borba protiv autokratije glavni geopolitički izazov XXI st., američki predsjednik Joe Biden je prošlog petka predsjedavao virtuelnim “Summitom za demokratiju” s ciljem odbrane Zapada i njegovih satelitskih država od autoritarizma, borbe protiv korupcije i promicanje poštivanja ljudskih prava.
To je ohrabrujuća poruka, osim dva inherentno kontradiktorna cilja. Za učinkovitu borbu protiv korupcije potrebno je riješiti porezna utočišta, ali oni cvjetaju među zapadnim demokratijama. Što se tiče ljudskih prava, možda će neka velika demokratija konačno shvatiti to da ako želi biti vjerodostojna, treba odbaciti autokratske saveznike koji je sramote.
Bio je to summit za demokratiju, umjesto demokratijā, implicitno priznanje da je demokratija djelo u nastajanju, da nijedna demokratija na svijetu nije savršena i da je potrebno nastojati da se ona poboljša. Uostalom, glavna poruka summita bila je da je “obnavljanje demokratije u Sjedinjenim Državama i širom svijeta ključno za suočavanje sa izazovima bez presedana našeg vremena.”
Zbunjujuća lista gostiju
Nažalost, summit je stvorio pometnju sa listom gostiju. Turska i Mađarska koje su članice NATO-a bile su isključene, dok su neliberalne države Poljska, Brazil, Demokratska Republika Kongo i Namibija bile dio ovog događaja.
Što se tiče Bliskog istoka, samo uvrštavanje Izraela i Iraka na listu izazvalo je nevjericu.
Prvi ima zastrašujuće rezultate u pogledu provođenja sigurnosne politike u regiji, u svakodnevnom zlostavljanju i ponižavanju okupiranih Palestinaca, pa čak i u ograničavanju sloboda arapskih građana koji žive u Izraelu, dok je druga (Irak) još jako daleko od toga da bude radna demokratija.
Uvijek fleksibilan popis gostiju bio je plod američke mašte, a ne primjer demokratije na djelu.
Odluka da se pozove Taiwan zacijelo je dodatno uvrijedila Peking. Izbjegavanje provokativnih radnji, očito, nije dio alata o kojem razmišlja Bidenova administracija. Za početak, Taiwan čak nije ni član Ujedinjenih nacija niti ima formalne diplomatske odnose sa Sjedinjenim Državama.
Kako je na summitu utvrđeno da je zaštita i obnova demokratije ključno pitanje, tada postaje presudno ispravno procijeniti šta je to što prijeti. SAD i njihovi bliski saveznici nemaju nimalo dvojbi oko toga. Demokratija je ugrožena, tvrde oni, od strane skupine rastućih i tvrdokornih autokratija s Kinom, Rusijom i Iranom na čelu.
Činilo se da summit ovdje miješa pitanja usredotočujući se na povećanu zabrinutost SAD-a o mogućoj ruskoj invaziji na Ukrajinu, kineske vojne manevre oko Taiwana i nuklearne pregovore s Iranom. Nije jasno je li to bila namjerna reklama kako bi se dodatno povećao zamah summita ili je odražavao stvarni strah utemeljen na čvrstim dokazima.
Predodžba da su Kina, Rusija i Iran glavna prijetnja demokratiji je pogrešna.
Pogrešna pretpostavka
Demokratija je ugrožena zbog neadekvatnog ili jednostavno lošeg upravljanja. Njene vladajuće elite i ekonomski lobiji iznevjerili su previše ljudi i predugo.
Neprijatelj uglavnom nije vanjski. To je unutrašnje političko i društveno propadanje. Nedostatak mudrih lidera mnogo više šteti demokratiji nego autokratima koji mogu, u najboljem slučaju, igrati ulogu štetočine ako im se pruži prava prilika.
Summit je, dakle, bio još jedan dobar primjer hvalevrijedne američke inicijative izgrađene na uglavnom pogrešnoj pretpostavci.
Tokom posljednjih nekoliko decenija dogodio se niz događaja koji su naštetili demokratiji: teški i uglavnom neučinkoviti planovi fiskalne prilagodbe diktirani tzv., Washingtonskim konsenzusom, globalna finansijska kriza potaknuta nepromišljenošću Wall Streeta, mjere štednje EU-a s teškim uticajem na njegove građane, eksponencijalni rast nejednakosti i globalizacije koji je ostavio previše ljudi iza sebe.
Pandemija Covid-19 bila je šlag na tortu jer su decenije neoliberalne politike koja je gurala masivne rezove javnog proračuna mnoge zdravstvene sisteme ostavila potpuno nespremnim za takvu hitnu situaciju. Ako mnoge demokratije nastave raditi tako loše, mnogi njihovi građani mogli bi biti otvoreni za zamjenu nekih svojih sloboda za učinkovitiju vladu.
Postavljanje dobrog primjera
Ova negativna kretanja u konačnici riskiraju jačanje kineskog stava da je demokratija više o ciljevima nego o sredstvima.
Vodstvo Pekinga sve više s ponosom govori o svom ekonomskom učinku: prema državnim medijima, 800 miliona ljudi izašlo je iz siromaštva u samo nekoliko decenija, sjajna infrastruktura i učinkovita borba sa pandemijom Covid-19: sve se može povoljno uporediti sa zapadnim demokratijama kao jasan znak da njen model osigurava bolje upravljanje i da ne izdaje povjerenje svojih građana.
Bolja i učinkovitija vlada kod kuće, umjesto potjere za autokratijama najbolji je način na koji demokratija može prevladati. Vuk koji neprestano plače pokazujući na Kinu, Rusiju i Iran oružje je masovnog odvraćanja pažnje.
Američki predsjednik je u pravu kada tvrdi da demokratija daje bolje rezultate od alternativa, ali ona mora biti funkcionalna demokratija i najbolji način da se to dokaže je postavljanjem dobrih primjera.
Kao što je autoritativno podsjetio vodeći američki znanstvenik, čini se da SAD trenutno nisu u dobroj poziciji da propovijedaju vrline demokratije; i postoji ozbiljan rizik da bi 2024. godina mogla biti u daleko goroj situaciji ako se republikanci vrate u Bijelu kuću.
demokratiju demokratiju
