Jason Bordoff
Prelazak u svijet bez ugljika promijenit će snagu na vrlo neočekivane načine.
Znakova da tranzicija energije ubrzava ima mnogo. Jedna od najvećih svjetskih naftnih kompanija, BP, nedavno projicirana potražnja za naftom možda će biti blizu vrhunca. Guverner Kalifornije upravo je potpisao izvršnu naredbu o zabrani prodaje novih automobila na benzin do 2035. Kina, odgovorna za više od jedne četvrtine svetskih emisija ugljenika, obavezala se da će postići neutralnost ugljenika do 2060. A javna anketa pokazuje rastući osjećaj hitnosti zbog klimatske prijetnje, potaknut bjesomučnim požarima u Kaliforniji i ozbiljnim uraganima s američke obale zaljeva.
Transformacija industrije koja je definirala moderno doba imat će duboke posljedice na globalni poredak. Kina će porasti, a petrostate će pasti – ili barem tako kaže uobičajena mudrost. U stvarnosti, geopolitički pad tranzicije čiste energije bit će daleko suptilniji, složeniji i kontintuitivniji. Mnoga današnja predviđanja vjerovatno će ispasti pogrešna ili će trebati decenije da se razviju na nepredvidive načine. Ako kreatori politike ne dobiju jasne predodžbe o tome kako će se globalni odnosi moći promijeniti – ne samo u budućoj eri energije bez ugljenika, već tokom duge i neuredne tranzicije da tamo dođu – neće moći upravljati nadolazeće doba vanjskopolitičkih rizika i njihovi napori u borbi protiv klimatskih promjena bit će sputani.
Prvo, uzmite Kinu. Ekonomist predviđa da će moćne “elektrostate” zauzeti mjesto današnjih petrostata, a Kina će najviše profitirati dominirajući na brzo rastućim tržištima čistih energetskih proizvoda. Ipak, čak i ako Kina dominira proizvodnjom solarnih panela, baterija na električne automobile i drugim tehnologijama, ona neće izvesti istu mjeru geopolitičkog utjecaja koji Saudijska Arabija i druge zemlje Bliskog istoka imaju dominirajući u opskrbi naftom. Geopolitički utjecaj njih dvojice je vrlo različit: Kina bi mogla imati moć nad novim tržištem opreme za čistu energiju tako što će je proizvesti najjeftinije, ali ako je Kina ograničila izvoz solarnih panela iz geopolitičkih razloga, svjetla se ne bi ugasila. Ograničavanje isporuke baterija može dovesti do viših cijena i kašnjenja za nove električne automobile, ali ne bi imalo utjecaja na sposobnost ljudi da se danas kreću oko svojih vozila. To je u oštroj suprotnosti s naglim prekidom nafte ili prirodnog plina koji može zaustaviti mobilnost, izazvati skokove cijena ili dovesti do smrzavanja ljudi u svojim domovima, na primjer kada je Rusija u dubini zime zaustavila isporuke plina u neke zemlje jugoistočne Evrope. 2006. i 2009. godine
Mnoga današnja predviđanja vjerojatno će ispasti pogrešna ili će trebati decenije da se razviju na nepredvidive načine.
Kina također dominira tržištem nekih sirovina – poput litijuma i kobalta – koje su ključni ulaz za mnoge tehnologije čiste energije, poput baterija. To prirodno povećava rizike nacionalne sigurnosti, posebno u vojnim i komunikacijskim aplikacijama, gdje su i ove robe presudne. Ipak, opet postoji kritična razlika između poluge koja proizlazi iz proizvodnje važnog industrijskog unosa i opskrbe energijom bez koje dnevne aktivnosti zaustavljaju. Bilo kakav poremećaj koji je pokrenuo kineski zaustavljanje isporuka ne bi godinama značajno utjecao na cijene energije, dajući tržištima i kompanijama vremena da se prilagode i pronađu alternative. Štoviše, iako su mnoge robe koje sada kontrolira Kina takozvani elementi rijetke zemlje, oni zapravo nisu toliko rijetki, geološki gledano. Rastuća potražnja potaknut će proizvodnju na novim mjestima.
Ili uzmite Bliski istok, gdje je narativ o kolapsu i kaosu u postnaftnom svijetu zavladao maštima stručnjaka. Države koje su postale moćne s velikom proizvodnjom fosilnih goriva neće uspjeti na vrijeme diverzificirati svoje ekonomije, izgubiti zaštitu SAD-a i ući u sukob – ili barem tako predviđanje ide. Međutim, vjerovatnije je da su tokom mnogih decenija potrebnih za postizanje klimatskih ciljeva Pariškog sporazuma petrostate mogle uživati u pravoj gozbi prije gladi.
To je zato što će, dok potražnja doseže vrh, a zatim postepeno opada, proizvođači s najnižim troškovima – poput Kuvajta, Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata – moći će najdulje prodavati svoju naftu. Štoviše, jača klimatska politika ne bi se trebala usredotočiti samo na stakleničke plinove koji se emitiraju izgaranjem goriva, već na intenzitet ugljika u čitavom proizvodnom ciklusu. Većina arapskih država u zaljevu vrlo su efikasni proizvođači: s bačvama koje se lako vade, manje curenje metana i nižim stopama spaljivanja, imaju neke od najnižih emisija životnog ciklusa povezanih s njihovom naftom. Stoga, čak i dok potražnja za naftom opada, udio OPEC-a u globalnoj proizvodnji mogao bi porasti kao rezultat nižih troškova i emisija svojih članica, jačajući zahvat kartela na tržištu koje će neko vrijeme ostati veliko.
Uobičajena mudrost također drži da će smanjenje potražnje za naftom i plinom značiti niže cijene, što implicira da će čak i ako petrostate steknu tržišni udio, i dalje vidjeti pad prihoda. I ovdje je stvarnost složenija. Odsutni nastavak ulaganja, proizvodnja sa postojećih polja opada brzinom od oko 8 posto godišnje. Prema Međunarodnoj energetskoj agenciji (IEA), potražnja neće pasti tako brzo čak i ako su ispunjeni pariški klimatski ciljevi, što znači da su potrebna dodatna ulaganja. No, kapital će možda presušiti kada vrhunac potražnje za naftom bude nastavio i sektor i dalje pada u nemilost među investitorima. Oni možda više neće biti spremni osigurati milijarde dolara tokom mnogih godina za razvoj novih resursa u sektoru za koji se vidi da je u krajnjoj liniji. Kao rezultat, opskrba može vrlo brzo opadati brže od potražnje, što dovodi do nestašice nafte. Rezultirajuće više cijene zapravo bi neko vrijeme potaknule prihode od petrostate, što može objasniti zašto Saudi Aramco i dalje planira potrošiti desetine milijardi dolara za rast svojih kapaciteta za proizvodnju nafte.
Da biste dalje prkosili konvencionalnoj mudrosti, uzmite u obzir da su neki od današnjih petrostata možda sutrašnji elektrostati.
Mogao bi čak biti i paradoks: Rast cijena nafte jer se ponuda smanjuje brže nego što je potražnja poboljšala bi ekonomiju alternativnih energetskih tehnologija poput električnih vozila. Iako se mnogi brinu da će petrostati odgoditi tranziciju energije i uslijed toga posustati, moglo bi se dogoditi upravo suprotno: Petrostates bi mogli privremeno profitirati od energije.
