STEPHEN M. WALT
Napuhane prijetnje, prikriveni troškovi i nedostatak odgovornosti za neuspjeh – i saučesništvo spoljnopolitičkog establišmenta – održavali su rat beskonačnosti već 18 godina.
Prošle sedmice, Washington Post objavio je obiman set dokumenata o dugotrajnom i još neuspješnom američkom ratu u Afganistanu, sukobu koji su Samuel Moyn i Stephen Wertheim prigodno nazvali „beskonačni rat“. Iako nije baš toliko znakovito kao Pentagonove vijesti iz Vijetnama, objavljivanje ovih dokumenata i dalje je važan doprinos javnom razumijevanju američke politike nacionalne sigurnosti. U normalnijim vremenima – bez pojave javnih optužbi, beskrajne parade Trumpovog odvlačenja pažnje i imanentno neodgovorne Republikanske stranke – objelodanjenje da su američki dužnosnici prikrili svoje sumnje u rat i priznanje da američka strategija propada moglo bi čak dovesti do brze promjene kursa.
Da budemo jasni, američki dužnosnici nisu toliko lagali javnost (koliko su ih odveli u drugom pravcu) da su ih zaveli , mahom držeći svoje sumnje skrivene pod velom vladine tajne. Iz dokumenata se vidi da su shvatili da je afganistanska vlada korumpirana i nepouzdana, da Pakistan neće prestati pružati svoju podršku talibanima i da je američka strategija loše informirana i prepuna kontradikcija. Pa ipak, umjesto da jasno iznesu ove činjenice Kongresu i američkom narodu, američki zvaničnici i vojni zapovjednici su opetovano nudili nadmoćne procjene načina na koji se rat odvijao kako bi se održala podrška javnosti i odobrenje Kongresa.
Naprimjer, general Stanley McChrystal, tadašnji vrhovni američki zapovjednik u Afganistanu, rekao je kongresnom odboru u prosincu 2009. godine da će „sljedećih 18 mjeseci vjerovatno biti odlučujući i u konačnici omogućiti uspjeh“, dodavši da „mi možemo i ostvariti ćemo ovu misiju. „Njegov nasljednik, general David Petraeus, iznio je sličnu optimističnu procjenu godinu dana kasnije, iako je bila u suprotnosti sa onim američkih obavještajnih podataka .
Godine 2010., mornarički general (a kasnije ministar odbrane) James Mattis izvijestio je Kongres da su „na dobrom putu sada.“ Takvo svjedočenje bilo je dio dobro utvrđenog obrasca. Osoblje bivšeg ministra odbrane Donalda Rumsfelda 2006. godine podnijelo je „ružičast“ izvještaj 2006. godine u kojem je istaknuto „mnoštvo dobrih vijesti“. General Dan K. McNeill govorio je o „velikom napretku“ u 2007. godini, a američki predsjednik Barack Obama i ministar obrane Leon Panetta tvrdili su da su Sjedinjene Države „skrenule ugao“ u 2011. i 2012. godini; Petraeus se referirao na njih rekavši da se američka vojska „vratila iz ponora.“ Nisu imali pravo, ali general John Nicholson je pet godina kasnije ponovio istu rečenicu koja je skrenula iza ugla, iako je situacija u zemlji bila objektivno lošija. Nažalost, ovaj poznati retorički izraz ima dugu i depresivnu istoriju.
Uprkos svom tom optimističnom svjedočenju ljudi s vrha, dokaz da američki napori u Afganistanu ne idu dobro, bili su vidljivi svo vrijeme. To je bilo očigledno u mnogim kritičkim izvještajima Johna Sopka, specijalnog generalnog inspektora za obnovu Afganistana (SIGAR), čiji su intervjui osnova za podatke koje je objavio Washington Post. Bilo je očito vidjeti (ako pažljivo pogledate neke preporuke koje nude zagovornici dugotrajnog opredjeljenja) da će taj napor trajati najmanje još jedno desetljeće, koštat stotine milijardi dolara, a možda i pored toga neće uspjeti.
Bilo je očigledno svakome ko je razumio da udaljena velika sila ne može pobijediti u kampanji protiv pobune kada se njen protivnik može isključiti po volji ili povući u sigurna utočišta u Pakistanu i kada je njegov lokalni partner (afganistanska vlada) beznadno korumpiran i nefunkcionalan. Te surove stvarnosti su očigledne više od 10 godina ali američki lideri iz obje stranke nikada nisu donijeli očigledan zaključak.
Da budemo sigurni, skoro dva desetljeća truda i gotovo jedan bilion dolara dali su neke razultate. Afganistanska ekonomija je narasla, nivo obrazovanja i životni vijek su u porastu, prava žena su uznapredovala, a Afganistanci su stekli određeno iskustvo sa održavanjem izbora. Ali, umrlo je na desetine tisuća Afganistanaca (zajedno s oko 2.300 američkih vojnika), a Sjedinjene Države nisu bliže stabilnom političkom rješenju nego što su bile kada su talibani svrgnuti. Sve je jasnije da će sudbinu Afganistana odrediti sam afganistanski narod, a ne strana sila s druge strane svijeta.
Ne pogriješite: Dugi rat u Afganistanu možda nije bio tako katastrofalna pogreška kao odluka o napadu na Irak, ali to je i dalje epski neuspjeh. Stoga, pravo pitanje je: Zašto su se velike, dobro obrazovane i dobro financirane institucije za nacionalnu sigurnost Sjedinjenih Država držale ovog uzaludnog napora? Zašto je tako malo članova te ustanove prepoznalo s čim se suočavaju i počelo govoriti o tome? S obzirom na to što su insajderi zaista znali, zašto se rat nastavio?
Jedan očigledan razlog je povoljan strateški položaj Sjedinjenih Država koji kombinira ogromno bogatstvo s geografskom izolacijom. Čak i bezizlaza situacija poput rata u Afganistanu može se održati s ekonomijom od 19 bilijuna dolara i kad neprijatelj nema način da značajno naudi Amerikancima kod kuće. (Ciljevi talibana su u potpunosti lokalni i oni čak nisu ni sami ni pokušali napasti američku domovinu, mada je to 2001. godine učinio čovjek, koga su štitili, Osama bin Laden,).
Drugo, visoki vojni vođe mogu biti manje skloni upotrebi sile nego civilni službenici ali oni ne vole da gube i ne vole priznati da ne mogu ostvariti bilo koju zadatu misiju. Štaviše, Pentagon voli dodatne zakonodavne akte kojima se finansiraju „prekomorske vanredne operacije“, jer ovi zakoni ne podliježu istom linijskom uplitanju kongresa kao redovni budžet Pentagona. Zapravo, dodatni proračuni koji se koriste za financiranje ovih operacija su veliki i Pentagon ih može koristiti kako god želi, omogućavajući mu povezivanje sa svojim prekomorskim aktivnostima (što je prilično lako napraviti). Nijedna poznata birokratija ne bi željela dopustiti nešto slično.
Zagovornici misije u Afganistanu također su bili vješti u angažiranju drugih u pružanju podrške kampanji. Američki zapovjednici pozvali su ugledne stratege i akademske ličnosti da djeluju kao neformalni savjetnici i obezbijedili im VIP turneje po regiji. Ništa više ne utiče na njihovu objektivnost i iskrenost od činjenice da ih slušaju moćni zvaničnici, i većina tih savjetnika godinama poslije ostajala je istaknuti zagovarač rata.
Neke grupe za zaštitu ljudskih prava također su brzo stale u odbranu misije, tvrdeći da bi povlačenje ugrozilo postignuća u pogledu ljudskih i prava žena, obrazovanja i ekonomskog napretka. Kada sve drugo nije uspjelo, zagovarači su iznijeli poznati argument „uzaludni trošak“: Sjedinjene Države moraju ostati u Afganistanu kako bi se osiguralo da dosadašnje žrtve nisu bile uzaludne i da bi „zaštitile našu [prethodnu] investiciju.“ Svako ko je preporučio povlačenje riskirao je da bude etiketiran kao neko ko nedovoljno podržava angažman trupa te samim tim ugrozio težnje za političkom karijerom.
Jednako je važno, prodaja (plasiranje) beskonačnog rata oslanjala se na iste tehnike kojima se spoljnopolitički establišment služio da opravda ekspanzivnu američku ulogu duži niz godina.
- korak: Napuhavanje prijetnje. Sjedinjene Države prvobitno su napale Afganistan kako bi srušile Al-Kaidu i uhvatile Osamu bin Ladena. Po mom mišljenju, ovaj je odgovor bio potpuno odgovarajući, ali bin Laden je sada mrtav, a sama Al-Qaida se postepeno promijenila, mutirala i proširila na mnoga druga mjesta. Terorizam i dalje ostaje ozbiljan problem u nekim spornim i područjima bez uprave, ali nigdje nije bliska prijetnja Sjedinjenim Državama. (Zapravo u mjeri u kojoj terorizam nanosi štetu Amerikancima se uglavnom radi o domaćem terorizmu različitih desničarskih grupa).
Međutim, kada su Obama 2009. i predsjednik Donald Trump 2017. godine poslali dodatne američke trupe u Afganistan, oni su rekli da to čine kako bi spriječili da zemlja postane „sigurno utočište“ za teroriste. To je bio prividan argument tada, a ostaje prividan i danas, dijelom zato što prijetnja jednostavno nije toliko velika i zato što antimerički teroristi koji egzistiraju raspolažu boljim mjestima za operativno djelovanje. Kao što je Jack Goldsmith tvrdio, političari nastavljaju bacati dobar novac i živote na terorističke „babaroge“ zato što se smrtno plaše političkih posljedica nepoduzimanja svih mogućih mjera predostroznosti, i brinu da bi najmanji napad nakon američkog povlačenja mogao biti politički koban.
Korak 2: Skrijte troškove. Iako Amerikanci žele napustiti Afganistan, nije postojala kritična masa u vidu narodnog protesta koji bi mogla natjerati političare da ponovo razmotre odluku o povlačenju. To je dobrim dijelom zahvaljujući činjenici da su troškovi rata uglavnom sakrivani od svijesti naroda. Malo Amerikanaca tačno zna koliko njihova zemlja troši tamo, djelomično i zato što američka vlada te ratove financira posuđivanjem novca umjesto povećanjem poreza.
Dobrovoljna baza je također važna; kampusi američkih univerziteta danas bi bili mnogo mirniji da se angažiraju privilegovani studenti, ne bi se mogli poštedjeti zbog problema s kostima, morali bi prestati studirati računarske nauke, finansije i umjesto toga provesti godinu dana izmičući se bombama na ulici. Smanjenjem nivoa američkih trupa, ograničavanjem vojne službe volonterima i držanjem rata na stranama naslovnica, pristalice beskonačnog zagovaranja su u mogućnosti da šutaju kantu niz cestu gotovo dva desetljeća.
Korak 3: Nemojte nikoga smatrati odgovornim. Ratni napori u Afganistanu od 2002. godine imali su više od desetak zapovjednika. Ovi ljudi dijele neke zajedničke osobine: Nijedan nije postigao pobjedu, a većina su i dalje cijenjeni eksperti u današnjoj vanjskopolitičkoj zajednici. Nadalje, napori za „izgradnju nacije“ i ekonomski razvoj u Afganistanu su bili oslobođeni prevare i lošeg upravljanja. Ipak, kako je Sopko rekao novinarima 2015. godine: „Niko u našoj vladi nije odgovoran, niko nije lišen povećanja primanja, niko nije izgubio unapređenje. To je problem. „
Kao što sam drugdje napisao, ta nevoljnost da ljude pozovu na odgovornost ili da govore istinu pred moćnicima je rašireni problem u Washingtonu, i to je jedan od uslova koji dopuštaju da ludosti poput rata za beskonačnost i dalje postoje. Ironično, jedna od najboljih knjiga o ovom fenomenu je Zanemarenost dužnosti H. R. McMastera, koji je secirao neuspjeh američke vojske da strateški razmišlja i dao američkim političkim liderima iskren i tačan savjet za vrijeme rata u Vijetnamu.
Ipak, čini se da se McMaster suočio s istim problemom za vrijeme svog relativno kratkog mandata kao Trumpovog savjetnika za nacionalnu sigurnost. Umjesto da istakne postojeće probleme s kojima se suočavaju američki napori u Afganistanu (čime je pojačana Trumpova želja za izlaskom), McMaster je ostao istinski vjernik i izvršio pritisak na predsjednika da zadrži kurs protiv svoje volje.
Ima li nešto od toga s obzirom na to koliko su Sjedinjene Države još uvijek sigurne i bogate? To se i čini.
Pored rasipanog novca i izgubljenih života, rat u Afganistanu također je bila velika distrakcija. George W. Bush, Obama i sada Trumpova administracija posvetili su ogromne sate pokušavajući shvatiti što učiniti s osiromašenom zemljom u Srednjoj Aziji, onom koju američki čelnici nikada ranije nisu vidjeli kao vitalni interes.
Američki stratezi bili su presretni gledajući samo kako bivši Sovjetski Savez tamo bankrotira da bi nekoliko godina kasnije zapali u svoju verziju afganistanske kaljuže. U međuvremenu, Kina brzo raste, izgrađuje infrastrukturu svjetske kvalitete kod kuće i napreduje ispred Sjedinjenih Država u nekoliko kritičnih tehnologija. Možda nema izravne veze između rata u Afganistanu i drugih neuspjeha američke politike, ali nisu upotpunosti nepovezane.
Štaviše, čak i ako Sjedinjene Države mogu priuštiti da rat za beskonačnost traje godinama koje slijede, to teško znači da bi to i trebalo. Ovdje kod kuće ima dosta hitnih potreba, savezni deficit održava balon, a podrška javnosti trajno je otišla na jug. Ako duži ostanak neće promijeniti krajnji rezultat, zašto ustrajavati?
Napokon, sistemski neuspjeh ove vrste ima domaće političke posljedice. Trump je uglavnom neznalica kada je riječ o vanjskoj politici, a njegovi napadi na FBI, obavještajne agencije i druge vladine institucije duboko su zabrinjavajući. Ali može se razumjeti zašto je toliko Amerikanaca povoljno reagovalo na njegove nemilosrdne napade na takozvanu duboku državu.
Još 2016. godine rekao je da je američka vanjska politika „potpuna i totalna katastrofa“, a optuživao je insajdere sa „savršenim životopisima“ za ponavljanje neuspjeha, tvrdeći da nisu bili u kontaktu i da su neodgovorni. Da je naš establišment u proteklih 25 godina nešto bolje provodio vanjsku politiku – između ostalog usvajanjem ograničenijih, realističnijih i kratkoročnijih ciljeva u Afganistanu – Trumpovi napadi na prvi pogled ne bi imali istu mogućnost. Zaista, možda čak danas ne bi bio ni predsjednik.
