Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) trebala bi koordinirati globalni odgovor na epidemije. Ali agencija UN-a ne može prisiliti zemlje da igraju po međunarodnim pravilima.

Već nekoliko sedmica Svjetska zdravstvena organizacija odolijevala je proglašenju pandemije koronavirusa strahujući da će to izazvati paniku širom svijeta.

Ali, suočivši se s kamerama u srijedu, generalni direktor agencije, dr. Tedros Adhanom Ghebreyesus, učinio je upravo to, tražeći globalno jedinstvo da „promijeni tok ove pandemije.“

Bio je to simbolički trenutak koji je istakao položaj WHO. kao vodeće Svjetske zdravstvene organizacije. Ali to je, također, reflektiralo skrivenu slabost WHO-a  kao organizacije koja bi međunarodnim sporazumom trebala voditi i koordinirati globalnu borbu protiv koronavirusa – a koja je, ipak, na mnogo načina, marginalizirana.

Globalna solidarnost primjetno je izostala u borbi za zaustavljanje epidemije u kojoj je već umrlo više od 4.300 ljudi i koja se proširila na više od 110 zemalja. Čini se da niko nije glavni. Čini se da ne postoji plan.

Osim što jedan ipak postoji. Problem je što relativno malo zemalja tome posvećuje dužnu pažnju.

Prije petnaest godina Svjetska zdravstvena organizacija poduzela je veliku reviziju Međunarodnih zdravstvenih propisa, globalni okvir za reagiranje na epidemije. Revizija je namijenjena ispravljanju nedostataka u globalnom odgovoru na epidemiju SARS-a iz 2003. godine, koja je ubila stotine ljudi i gurnula napredne zdravstvene sisteme na rub propasti.

Osnovna ideja bila je da bi WHO služio kao središnje koordinaciono tijelo. Zemlje bi obavijestile Agenciju o epidemijama i podijelile informacije kako bi pomogle naučnicima da zabilježe širenje na globalnoj razini. WHO  bi usklađivao napore na  njenom suzbijanju, proglašavao vanredne situacije i davao preporuke. Revidirana uredba je pravno obavezujuća i potpisalo ju je 196 zemalja, uključujući Sjedinjene Države.

Ali, desetine zemalja ne poštuju međunarodne propise i ne ispunjavaju svoje obaveze. Neki nisu prijavili epidemije Organizaciji, što je trebalo učiniti. Drugi su uveli ograničenja međunarodnog saobraćaja, suprotno savjetima WHO-a, i bez obavještavanja službenika za zdravstvo širom svijeta.

„Jedan od najvećih izazova sa kojim se suočavamo jeste taj da previše pogođenih zemalja još uvijek ne dijeli podatke sa WHO“, rekao je dr Tedros prošlog mjeseca. Također je okrivio neke zemlje – odbio je precizirati koje – za neozbiljno shvatanje izbijanja epidemije.

Kao dio Ujedinjenih naroda, WHO je široko utjecajna organizacija, ali ipak sputana proračunskim i političkim pritiscima. Njena nemogućnost primjene izvršne vlasti, izaziva neravnotežu moći govora. Često se optužuje da udovoljava svojim donatorima – od moćnih igrača poput Sjedinjenih Država i Kine do privatnih finansijera poput Gates fondacije.

Te su kontradikcije doprinijele mnogo kritiziranom odgovoru WHO-a na epidemiju ebole u zapadnoj Africi te su  neki naučnici doveli u pitanje postojanje jedne tako slabe institucije. Ali Rebecca Katz, naučnica sa Univerziteta Georgetown, rekla je da takva kritika promašuje osnovnu poentu.

„Da nema WHO-a, morali biste ga izmisliti“, rekla je dr. Katz, koja je proučavala zdravstvene propise više od decenije. „Oni su malo u nezgodnom položaju, jer znate da postoji međunarodno pravo, ali onda takođe znate da je svaki narod suveren“, rekla je ona.

Ovog puta neki bivši kritičari pripisuju zasluge WHO-u  za bolji posao – proglašenje globalne krize mnogo brže nego što je to učinjeno za vrijeme epidemije SARS-a i ebole, dosljedno dijeljenje informacija s javnošću i saziv više od 300 naučnika i istraživača koji će pomoći u razvoju testova, cjepiva i lijekova.

Pa i uprkos tome, Agencija je na više načina marginalizovana.

Najočitiji primjeri su globalno nepoštivanje ograničenja međunarodnih putovanja. Više od 70 zemalja uvelo je ograničenja, navodi WHO, uključujući Sjedinjene Države, gdje je predsjednik Trump u srijedu navečer najavio ograničenja za putovanje s evropskog kontinenta.

Ipak, u četiri upozorenja koja je izdala od početka januara, WHO neprestano daje savjete, upozoravajući da ograničenja međunarodnog kretanja u vanrednim situacijama u javnom zdravstvu vjerovatno neće zaustaviti širenje patogena.

Pravila se ne odnose na ograničenja domaćih putovanja ili na odluke koje donose privatne aviokompanije, ali WHO je više puta upozoravao da međunarodne zabrane mogu blokirati potrebne resurse ili odgoditi pomoć i tehničku podršku. Takva ograničenja opravdana su jedino na početku izbijanja epidemije kako bi zemlje dobile vremena za pripremu,  prenijela je agencija. Izuzmemo li to, vjerovatnije je da će nanijeti značajnu ekonomsku i socijalnu štetu.

U međuvremenu, samo 45 od više od 70 zemalja koje su prihvatile međunarodna ograničenja putovanja ispunilo je zahtjev da prijave svoje postupke agenciji, rekao je portparol.

Ograničavanje putovanja „dobar je politički placebo. To će učiniti da se ljudi osjećaju sigurno“, rekla je Clare Wenham sa Londonske škole ekonomije, naučnica koja je proučavala zdravstvene propise više od decenije. „Zašto ne shvatamo da to ne funkcionira?“ Dr Wenham je pitala o ograničenjima putovanja.

I sama WHO je već nekoliko nedjelja slala mješovite signale. U izvještaju koji je objavljen ove sedmice, Agencija je navela da su neka ograničenja putovanja „možda odgodila uvoz novih slučajeva“. Ali WHO nije promijenio svoje temeljno protivljenje međunarodnim ograničenjima niti presipitao svoje preporuke vezane za putovanja.

Zatim je tu i nevoljnost nekih zemalja da ukinu zabranu izvoza zaštitne opreme, što komplicira širu borbu protiv bolesti. Francuska i Njemačka postavile su ograničenja na izvoz takve opreme.

„Možemo shvatiti da vlade imaju primarnu odgovornost prema vlastitim zdravstvenim radnicima“, rekao je Michael Ryan, koji vodi WHO-ov program za hitne slučajeve u zdravstvu.

Pozvao je narode da prestanu sa sigurnosnim mehanizmima i pozvao na solidarnost širom svijeta.

„Život zdravstvenog radnika u jednoj zemlji zasigurno se vrednuje isto kao i život zdravstvenog radnika u drugoj“, rekao je dr. Ryan u ponedjeljak.

Vlade država potpisnica međunarodne uredbe su sebi također ostavile propust u zakonu koju sada koriste.

Propust je bio produkt višesatnih pregovora u Ženevi, gdje su revizije dovršene 2005. godine, izjavio je Gian Luca Burci, koji je 11 godina bio pravni savjetnik agencije. Gospodin Burci rekao je da su pregovarači ostali do pet sati ujutro prije nego što su se složili o kompromisu koji je doveo u ravnotežu  „razmatranja o javnom zdravstvu i zadržavanje krajnje političke moći“.

Zemlje nisu bile voljne ustupiti potpunu kontrolu Međunarodnoj agenciji. Formulisali su odredbu koja im je dala pravo da poduzmu zdravstvene mjere za koje su vjerovali da će imati slične ili bolje rezultate od preporuka WHO-a – uz pretpostavku da su te mjere naučno utemeljene i za opće dobro.

„Države su sebi dale ‘kartu za slobodu“, rekao je gospodin Burci.

Prema pravilima, zemlje su dužne da u roku od 48 sati izvijeste Zdravstvenu agenciju o svim mjerama koje preduzmu izvan kolektivnih smjernica, kao i da daju obrazloženje svojih aktivnosti. Mnoge zemlje to nisu ispoštovale za vrijeme izbijanja koronavirusa i WHO može malo šta učiniti u vezi toga.

U nekim slučajevima zvaničnici WHO-a  su za obustavu putovanja saznali tek nakon što se to dogodilo, iz izvještaja medija.

„Šta da radimo ako neko ne slijedi preporuke WHO-a i prođe nekažnjeno”, upitao je gospodin Burci.

Budući da nemaju moć provođenja međunarodnih propisa, zvaničnici WHO –a moraju ići diplomatskim putem. U saopštenju WHO-a se navodi da agencija „ne može primorati zemlje da promijene mjere koje su sprovele.“

Prošlog mjeseca dr. Tedros je poslao dva pisma, koja nisu objavljena, podsjećajući države na njihove obaveze. Njegovo osoblje je prikupljalo medijske izvještaje o užurbanim restrikcijama putovanja kako bi donijeli racionalno obrazloženje.

Zvaničnici agencije odbili su imenovanje i sramoćenje zemalja koje krše pravila i uglavnom su izbjegli medijska pitanja o ovoj temi.

„WHO se ne uključuje u javnu raspravu ili kritikuje naše države članice u javnosti “, rekao je dr. Ryan u srijedu u odgovoru na pitanje koje se zemlje nisu oglasile povodom toga.

„Vi znate ko ste“, rekao je doktor Ryan.

Dio tog oklijevanja je zbog novaca, rekao  je Ashish Jha, direktor Harvard Global Health Instituta. Organizacija je rekla da joj je potrebno 675 miliona dolara da bi finansirala odgovor na epidemiju koronavirusa. Od ove sedmice, nacije su se obavezale da će donirati oko 300 miliona dolara.

“WHO je u milosti svojih država članica“, rekao je dr. Jha. „Zemlje ne moraju biti  poslušne.“

Čak i dok se agencija bori da natjera države članice da se povinuju propisima, pandemija koronavirusa postavlja važna pitanja za budućnost. Jedno od gorućih pitanja je kako će se svijet izboriti ako izbije epidemija u zemljama sa nerazvijenim sistemima zdravstvene zaštite.

Dvije trećine svjetskih zemalja nemaju potrebne laboratorije i nadzorne sisteme za otkrivanje epidemije i poštivanje međunarodnih propisa. Grupa 7 obvezala se pomoći siromašnim nacijama, ali nije uvijek tako postupila.

Svijet nije spreman za „brzu, patogenu respiratornu pandemiju“, rečeno je prošle godine u izvještaju WHO.

Dr Katz, naučnica iz Georgetowna, rekla je da će jači međunarodni propisi pomoći u pripremi za takvu pandemiju.

„To je ono što imamo. To je sporazum koji imamo. To je organizacija koju imamo “, rekla je.

 

Izvor

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime