Osama Al-Sharif
PISjournal – Prošlog oktobra svijet je pozdravio ono za šta se tada vjerovalo da predstavlja kraj trogodišnjeg perioda jednog od najtežih primjera masovnog ubijanja i razaranja u savremenom dobu – izraelskog genocidnog rata u Gazi. Predsjednik Donald Trump okupio je lidere u Šarm el-Šeiku kako bi prisustvovali potpisivanju njegovog mirovnog plana za Gazu u 20 tačaka, koji je uključivao i prekid neprijateljstava. Njegov takozvani Odbor za mir trebao je nadgledati postepeno povlačenje Izraela iz Pojasa Gaze, razoružavanje Hamasa, preuzimanje uprave od strane civilne administracije i početak obnove.
Međutim, nade su ubrzo nestale, a rat je nastavljen djelovanjem jedne strane – Izraela. Na poljima smrti u Gazi nove nevine žrtve nastavile su stradati od daleko nadmoćnije izraelske vojne sile. Blokada nikada nije ukinuta, a otvoren je samo jedan granični prijelaz kroz koji je, pod strogom izraelskom kontrolom, ulazila tek ograničena količina humanitarne pomoći. Mir se pokazao kao privid, a prekid vatre kao prazno obećanje.
Od prekida vatre u oktobru 2025. godine ubijeno je više od 1.330 stanovnika Gaze, prema podacima tamošnjeg Ministarstva zdravstva, čime je ukupan broj poginulih u ratu premašio 73.400. Više od 1,4 miliona ljudi, odnosno 67 posto stanovništva, i dalje se suočava s kriznim nivoom gladi ili još težim uslovima. Količine hrane ostaju nedovoljne, medicinske zalihe se iscrpljuju, a goriva i dalje nema dovoljno.
Prizori koji su tokom rata šokirali svijet – izgladnjela djeca, mase ljudi koje se bore da dođu do kamiona s humanitarnom pomoći i bolnice koje ostaju u mraku zbog nedostatka goriva – nisu nestali. Još je gore to što je Izrael uspio normalizirati genocid, dok su vijesti iz Gaze počele nestajati iz informativnih emisija zapadnih medija. Glas očajnih stanovnika Gaze sve se manje čuje.
Pravi skandal nije u tome što zapadne vlade ne znaju istinu, već u tome što je znaju i uglavnom su se prilagodile situaciji ili je predstavljaju na drugačiji način. Za Odbor za mir „prekid vatre“ i dalje traje, dok se izraelska kršenja sporazuma rijetko kritikuju. Glad u Gazi, koju su potvrdile međunarodne nevladine organizacije i posmatrači Ujedinjenih nacija, svedena je gotovo na fusnotu.
A kada izraelski ministar odbrane Israel Katz kaže da „na kraju nema stvarnog rješenja za Gazu bez migracije“, iz Washingtona nema odgovora. Televizijske mreže sklanjaju priču u stranu, dok stvarni ljudi svakodnevno umiru.
Izrael je također normalizirao dehumanizaciju Palestinaca. Ministar nacionalne sigurnosti Itamar Ben-Gvir predložio je iseljavanje 250.000 stanovnika Gaze tokom prve godine provođenja njegovog plana i 1,86 miliona tokom sedam godina, kao da je premještanje čitavog stanovništva tek logistički problem – pitanje matematike.
Izrael je spreman provesti raseljavanje „svim sredstvima“ čim Trump da saglasnost, dok je plan trenutno „zamrznut“, rekao je Katz, istovremeno tvrdeći da je 70 posto Gaze već ispražnjeno od stanovništva.
Odgovor većine zapadnih prijestolnica gotovo uvijek je pažljiv, proceduralan i diplomatski. To predstavlja saučesništvo u dehumanizaciji. Izrazi poput „zabrinutosti“ i „duboke zabrinutosti“ obilježavaju njihovu politiku već gotovo tri godine. Tome mora doći kraj.
Ironično je da Trump, čiji Odbor za mir kao jedino značajnije dostignuće do sada ima problematični mirovni plan za Gazu, nerado priznaje da rat u enklavi nikada nije stvarno prestao i da odgovornost za to snosi Izrael. Plan propada iz samo jednog razloga: Benjamina Netanyahua i njegove krajnje desne vlade.
A kada Međunarodni krivični sud upozori na korištenje izgladnjivanja kao metode ratovanja u Gazi, američki predsjednik napada taj sud, uvodi sankcije sudijama i glavnom tužiocu te poziva njegove članice da se povuku.
Tu je i pitanje koje se sve teže može ignorisati. Istražitelji UN-a, organizacije za ljudska prava i brojne države smatraju da je Izrael počinio i da nastavlja činiti genocid u Gazi. Međutim, političarima kao da nisu najvažnije činjenice na terenu, već sama upotreba riječi „genocid“, kao da je rasprava o definiciji važnija od ljudi koji gube živote.
Ipak, javno mnijenje širom svijeta se mijenja. Priznanje palestinske države od nekoliko zapadnih vlada tokom 2025. godine pozdravljeno je, ali je uglavnom simboličnog karaktera. Njemačka i dalje isporučuje Izraelu municiju uprkos sve većem protivljenju među njemačkim građanima.
Slično je i sa Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je Washington pred zaključenjem sporazuma vrijednog 2,8 milijardi dolara, koji bi najvećim dijelom bio finansiran američkim državnim sredstvima, a kojim bi Izrael dobio 40.000 bombi teških po jednu tonu. Sve se to događa u trenutku kada je podrška Izraelu među Amerikancima na historijski niskom nivou.
Prvog dana sastanka Generalne skupštine UN-a na visokom nivou u utorak, rat u Gazi našao se u središtu govora nekoliko istaknutih svjetskih lidera. Dok je Trump sebi pripisivao zasluge za okončanje rata, jordanski kralj Abdullah, turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan i francuski predsjednik Emmanuel Macron ukazivali su na neuspjeh međunarodne zajednice da zaustavi ubijanje u Gazi i na Zapadnoj obali.
Samo taj dan izraelske snage ubile su četiri Palestinca u Gazi. U srijedu je ubijeno još šest.
Zvanični cilj izraelskog rata bio je uništenje Hamasa. Načelnik Generalštaba izraelske vojske Eyal Zamir krajem jula rekao je Netanyahuu i Katzu da je Hamas „poražena organizacija“.
Hamas je 30. jula prihvatio plan prema kojem bi postepeno predao oružje paralelno s izraelskim povlačenjem. Netanyahu je odbacio plan od 15 tačaka koji je podržao Trump i insistirao da Hamas prvo mora biti potpuno razoružan. Američki izaslanik Jared Kushner potom ga je uvjerio da se izraelska vojska neće morati povući sve dok Hamas ne preda oružje.
Izrael situaciju i dalje naziva prekidom vatre, iako njegovi dronovi i tenkovi nastavljaju gotovo svakodnevno napadati i ubijati Palestince.
Gorka stvarnost jeste da svijet, koji je Gazu iznevjerio na toliko načina, svoju odgovornost može pokušati ispraviti i zaustaviti zločine jedino preko Washingtona. Evropa nema mogućnost da prisili Izrael, a arapske vlade to nisu u stanju učiniti. Ujedinjene nacije su paralizirane.
Sjedinjene Američke Države osiguravaju bombe, finansiranje, diplomatsku zaštitu i izaslanike koji odlučuju hoće li se neki plan provoditi ili ignorisati. Saučesništvo je očigledno, ali isto tako i sposobnost Washingtona da doprinese okončanju masakra.
Dan nakon Trumpovog govora u Ujedinjenim nacijama, Odbor za mir predstavio je šestomjesečni plan vrijedan 2,45 milijardi dolara za početak obnove Gaze i uspostavljanje uprave.
Plan uključuje ambiciozne infrastrukturne, obrazovne i zdravstvene projekte osmišljene kao podrška Trumpovom planu u 20 tačaka za okončanje izraelsko-hamasovskog rata. Odbor je u saopćenju naveo da bi potpuna obnova fizičke infrastrukture Gaze u srednjoročnom periodu koštala oko 35,2 milijarde dolara, uz dodatnih 71,4 milijarde dolara tokom narednih deset godina.
Ono što nedostaje jeste jasan vremenski okvir, ali i politička volja da se Izrael prisili da javno prihvati dolazak Međunarodnih stabilizacijskih snaga i preuzimanje uprave od strane palestinskog civilnog administrativnog tijela – dvije stvari koje je Izrael do sada odlučno odbijao.
Izraelski zagovornici reći će da stanovnici Gaze moraju čekati izraelske izbore krajem oktobra. Međutim, nema nikakvih garancija da će nova izraelska vlada dozvoliti početak obnove ili povući vojsku sa više od 70 posto teritorije Gaze.
Trumpova administracija nije izvršila dovoljan pritisak na Netanyahua da omogući puni pristup humanitarnoj pomoći, gorivu i prijeko potrebnim medicinskim zalihama, što bi trebalo predstavljati minimum. Postavlja se pitanje da li bi Washington mogao prisiliti Netanyahua ili njegovog nasljednika da okonča izraelsku okupaciju Gaze.
Svijet je Gazu iznevjerio mnogo puta. Ubijanja se nastavljaju, dok je dehumanizacija postala gotovo uobičajena pojava.
Tužna činjenica jeste da jedna država danas ima posebno snažne poluge kojima bi mogla promijeniti situaciju. Samo Sjedinjene Američke Države imaju dovoljno uticaja da izvrše odlučujući pritisak na Izrael da zaustavi zloupotrebe u Gazi i provede plan koji bi mogao okončati dugogodišnju patnju palestinskog naroda.
