Ishaan Tharoor
PISjournal – Poslije napada 11. septembra 2001. godine obilježen je vrhunac određenog američkog trenutka na svjetskoj sceni. Imate Sjedinjene Države, koje više nisu samo trijumfalne pobjednice Hladnog rata, već ranjena “unipolarna” velesila spremna da zadovolji pravdu na globalnoj razini.
Neprijatelj nije bio suparnička hegemonistička sila, već bezobličan koncept („teror“) kojeg je američko vodstvo povezalo i s mrežom islamističkih ekstremista i kontradiktornim autokratskim režimima. Rezultati su bili skupe invazije Sjedinjenih Država na Afganistan i Irak, masovna ekspanzija američke sigurnosne države i nova globalna svijest o granicama, a ne snazi, američke moći.
U punom procvatu svog mandata nakon 11. septembra, administracija Georgea W. Busha je odbacila rastuću zabrinutost nekih evropskih saveznika zbog njene invazije na Irak i prigovore najviših zvaničnika Ujedinjenih naroda. “Sada smo carstvo, a kada djelujemo, stvaramo vlastitu stvarnost”, rekao je anonimni zvaničnik Bijele kuće 2004. godine, za koga se vjeruje da je republikanski strateg Karl Rove. “Mi smo glumci historije … a vi svi ćete ostati samo da proučavate šta radimo.”
Dvije decenije nakon 11. septembra, to naslijeđe oholosti visi nad Washingtonom, što je loš miris kojeg su uzastopne administracije pokušale i nisu uspjele da otklone. Bez obzira na nered u povlačenju SAD-a prošlog mjeseca, ankete pokazuju da ogromna većina američke javnosti i dalje podržava povlačenje trupa iz Afganistana. Nekoliko ozbiljnih političara iz obje stranke u zemlji traži nove vojne intervencije u inostranstvu. Sve veći broj zakonodavaca također želi ograničiti ovlasti Bijele kuće za ratovanje.
Bivši predsjednik Donald Trump tvrdio je da bi se Sjedinjene Države općenito trebale kloniti stranih sukoba, posebno ako moraju podmiriti troškove. Predsjednik Biden, poput Trumpa, nastojao je ostaviti doba 11. septembra iza sebe, preoblikujući američke vanjskopolitičke ambicije oko izazova kojeg predstavlja Kina. Koncept „nadmetanja velikih sila“ ponovo je u modi. U stranim metropolama od Evrope do Azije, zvaničnici prepoznaju da stara shvatanja oko Pax Americana blijede. Neki gube povjerenje u Sjedinjene Države. Drugi vide geopolitičku priliku.
Posebno je rat u Iraku potkopao položaj Amerike u svijetu. U septembru 2002., pola godine prije invazije, bivši južnoafrički predsjednik Nelson Mandela kritikovao je “arogantni” unilateralizam Bushove administracije. “Zaista smo zgroženi bilo kojom zemljom, bilo da se radi o velesili ili o maloj zemlji, koja izlazi izvan Ujedinjenih naroda i napada nezavisne zemlje”, rekao je Mandela.
Prema istraživanju Pew-a, naklonost prema Americi u cijelom svijetu nakon toga je opala, da bi se oporavila izborom Baracka Obame koji se borio protiv rata u Iraku. Obama je povukao američke snage raspoređene u zemlji, ali on je bio na čelu kada je državni neuspjeh u Iraku i Siriji iznjedrio Islamsku državu i nove valove preokreta i nasilja. Američki projekt u Iraku postao je upozoravajuća priča – pokušaj carstva da stvori novu stvarnost, kako se Bushov zvaničnik hvalio, bio je zabluda.
“Invazija i njene haotične, nasilne i destabilizirajuće posljedice razbile su ideju da su Sjedinjene Države neophodne i da su snaga za demokratiju”, rekao je Steven A. Cook, viši saradnik Vijeća za vanjske odnose za Today’s WorldView. “Da nije bilo invazije na Irak, mitologija američke izuzetnosti u zemlji i inostranstvu zadržala bi se među elitama još mnogo duže.”
Umjesto da budu na historijskom mjestu, američke političke elite svjesnije su da su i one putnici. Skupi, krvavi zapleti u Afganistanu i Iraku išli su uz epohalnu finansijsku krizu koja je šokirala globalnu ekonomiju. Sjedinjene Države su se oporavile bolje od mnogih drugih razvijenih zemalja, a mnoge političare više je zaokupila potreba obnove kod kuće nego pozivi na intervenciju u inostranstvu. “11. septembar je razbio američku pretenziju na globalnu neophodnost”, napisao je Stephen Wertheim iz Karnegijeve zadužbine za međunarodni mir. “Još dvije decenije i Sjedinjene Države bi mogle postati nacija među nacijama, koja se više ne pravi važna pred drugima kako bi dobila ono što želi.
Ali čini se da se Sjedinjene Države i dalje spremaju za još jedan sukob. Bidenova administracija pokušava povući strateški zaokret prema Aziji – tamo gdje je Kina – što su i njeni prethodnici tražili, ali nisu mogli postići. Bezbroj analitičara smatra da su troškovi i fokus na borbu protiv terorizma u posljednje dvije decenije rasipničko odvraćanje pažnje od stvarnih izazova 21. stoljeća.
“Uložili smo bilione dolara u nadogradnju kopnenih snaga i snaga za borbu protiv terorizma i protiv pobune koje se ne mogu primijeniti na pomorsko i vazdušno pozorište na Pacifiku”, rekao je Gregory Poling, viši saradnik u Centru za strateške i međunarodne studije, za Stars and Stripes. “Ko zna kako bi sada mogla izgledati naša pomorska modernizacija da 20 godina nismo potrošili trilijune dolara na vojsku? Budžetske borbe i borbe oko toga kako će usluge izgledati tek počinju, kada su trebale početi prije 20 godina, s obzirom na kinesku pomorsku modernizaciju.”
Američki debakli na Bliskom istoku pojačali su narativ popularan u Pekingu o navodno neizbježnom padu Sjedinjenih Država na svjetskoj sceni. “Kina je uspjela iskoristiti priliku da iskoristi svoje vrijeme i izgradi svoju snagu”, napisao je Yun Sun, viši saradnik u Centru Stimson. “Bilans snaga između Sjedinjenih Država i Kine najvjerovatnije bi se razvio u istom smjeru bez 11. septembra. Međutim, resursi, fokus i vrijeme koje su Sjedinjene Države uložile u rat protiv terorizma svakako su ubrzale promjenu.”
Taj pomak snažno leži na generaciji američkih kreatora politike. “U smislu geopolitičkog utjecaja”, napisao je bivši Obamin savjetnik Ben Rhodes, “[Kineska komunistička partija] bila je najveći korisnik rata protiv terorizma.”
