PISjournal – U oktobru prošle godine hiljade, uglavnom, mladih Nigerijaca izašlo je na ulice da protestira protiv policijskih zlostavljanja, posebno među sada raspuštenom policijskom jedinicom specijalnog odjela za borbu protiv pljački (Sars). protesti
Ipak, nekoliko protesta širom zemlje bilo je brutalno ugušeno. Najmanje 12 ljudi je ubijeno u #EndSars protestima, prema Amnesty International-u, a desetine su povrijeđene, uključujući i one na naplatnoj rampi Lekki u Lagosu 20. oktobra, gdje su svjedoci uživo snimali vojnike koji su pucali na demonstrante koji su bili ogrnuti ili su mahali nigerijskim zastavama.
Vojska i nigerijska vlada i dalje poriču da je bilo ko ubijen na naplatnoj rampi Lekki, a zvjerstva na drugim demonstracijama jedva da su priznata.
Godinu dana kasnije, četvero mladih Nigerijaca prisutnih na protestima širom Nigerije razmišljaju o brutalnosti koju su pretrpjeli i kojoj su svjedočili. Oni opisuju kako ih je to promijenilo i kako se sada osjećaju prema svojoj domovini.
Amaka Obi, 30 godina, živi u SAD-u
“Nisam vidio nikakvu pucnjavu (na naplatnoj rampi Lekke), ali sam svuda vidio krv. Bilo je nestvarno. Čuo sam krikove i čuo sam ljude kako plaču. I pucnjeve. Jedini ljudi koji su nosili oružje su bili vojnici.
Nakon što se to desilo, nastojao sam da ne mislim na to, ali prizore jednostavno nisam mogao izbaciti iz glave mjesecima.
Te noći, sve je počelo normalno. Izgledalo je kao da nas vojska okružuje. Imali su mitraljeze. I vikali su na nas, ali tada se nisam plašio. Mislio sam da nema šanse da će ikada išta uraditi jer je okolo bilo stotine ljudi. Nije bio dan ali je bilo dovoljno svjetla za ljude da vide.
Ali onda je postalo mračno i svjetla na rampi su se ugasila. Ja nisam bio na glavnom ulazu na rampi, bio sam malo dalje, ali sam čuo vrisku i vidio da bježe. Ljudi su vikali: “ubijaju nas, ubijaju nas”. Ljudi su gurali i gazili. Pokušao sam pronaći prijatelja jer nisam znao šta se dešava i bio sam uplašen.”
“Bar nekoliko dana nakon toga sam bio u šoku. Odmah sam napustio Lagos i otišao u Abudžu, iako Abudža nije bila sigurna. Tokom protesta, mama me je svakodnevno zvala i molila da odem, plakala je, a nisam otišao jer se nisam osjećao ugroženo. Ali to je bio prvi put da sam bio ugrožen.
Napustio sam Nigeriju u toku sedmice. I tada sam osjetio krivicu. Bio sam dovoljno privilegovan da ne moram biti tamo. Imam plavi pasoš (jedan od pet vrsta pasoša Nigerije, dat državnim službenicima), mogao sam otići u bilo kojem trenutku, ali moji prijatelji i svi ostali su još uvijek tamo.
Neko vrijeme sam mislio da se to možda i nije dogodilo. Ali kako se onda svi možemo sjećati iste stvari? Desilo se, samo su oni (vlada) to negirali. To je ono zastrašujuće u vezi sa vladom. Oni mogu manipulirati vama i reći vam da to nije ono što se dogodilo. Onda se osjećaš ludim.
Znam da nikada neću ići na još jedan protest u Nigeriji, jer se ne možemo zaštititi.
Kad sam se vratio u Nigeriju, osjećao sam se drugačije nego u prethodnim vremenima. Volim puno da putujem, nekad sam išao autobusom od Abudže do Lagosa, ali sada nikako.”
Ogechi Igbani, 32 godine iz Abudže
“Kada je počela agitacija i razgovori na internetu, to mi je dalo energiju. Htjela sam da uradim nešto.
Tog dana (11. oktobra) stigla sam do fontane Jedinstva. Bilo je oko 200 ili 300 ljudi. Ideja je bila da se krene do sjedišta policije. Pjevali smo naše pjesme, a ljudi su nas pozdravljali putem. Kada smo došli do raskrsnice gdje su bila dva policijska oklopna kamiona, 30-ak ljudi je krenulo prema njima i kleknulo. Policija je počela da ispaljuje suzavac. U početku smo stajali na svom mjestu, ali onda je počela pucnjava.
Trčali smo, a oni (policija) su nas jurili. Pomislila sam, “vau, umrijet ću”. Ali u isto vrijeme, na neki čudan način, nisam se bojala.
Neki ljudi su potrčali u žbunje da se sakriju. Mogla sam im se pridružiti, ali sam pomislila: „Zašto trčim? Nisam uradila ništa loše. Nisam počinila nikakav prekršaj”. Pa sam jednostavno stala.
Tu je bio policijski kombi sa 7 do 10 policajaca. Odmah su me ugledali, stali i rekli: “Šebi, ti si jedna od njih?” (Šebi je izraz na joruba jeziku koji se koristi za potvrdu izjave: “Zar nije tako?” ili „Slažete li se?”).
Policajci koji su me napali imali su puške i štapove, koji su bili debele grane odsječene sa drveća.
Prva osoba me ošamarila. Pala sam na zemlju. A onda su me njih četvorica-petorica počeli udarati štapovima. Pokušala sam da pokrijem glavu. Sve što sam mislila bilo je: “Ako ne mogu ništa drugo, bar da ih spriječim da me ne udaraju u glavu”. I pitali su: „Ko te poslao? Koliko ste plaćeni? Mislite li da možeš protestirati? Ko si ti?”.
Ne mogu ni reći koliko je to trajalo.
Prije toga nisam se susretala sa policijskom brutalnošću. Ali sada sam se i sama u to uvjerila. I nije bilo lijepo. Nije bilo lijepo. To nije nešto što bih ikome poželjela.
To me je natjeralo da razmišljam o tome kako, jednog dana, više neću biti ovdje. To me je natjeralo da razmišljam o stvarima koje bih uradila ili trebala uraditi da svoje društvo učinim boljim. Za mene je to bilo kao ponovno buđenje.
Sada sam dio grupe mladih ljudi koji žele promijeniti državu na bolje. I dalje vjerujem u Nigeriju i mislim da dok sam ovdje da želim pokušati učiniti stvari boljim.”
Isaiah Ekabo, 32 godine iz Lagosa
“Želio sam se pridružiti protestima čim su počeli u Ajangbadi (predgrađu Lagosa). Bio sam uzbuđen, mladi su protestovali širom Nigerije, čak širom svijeta, pred ambasadama i svugdje. To je bilo naše vrijeme.
Mislio sam: „To, konačno. Hajdemo zajedno. Recimo im da nam je dosta”. Vlada, policija, oni znaju kroz šta svakodnevno ljudi prolaze zbog njih, pa ne mogu reći da su bili iznenađeni. Neprestano uznemiravanje, jer vam je kosa jednobojna, ili zbog pirsinga, ili zbog dredova. Čak i bez bilo koje od tih stvari, mogu vas zaustaviti iz bilo kojeg razloga. Ali, umjesto da nas vide kao građane koji traže svoja prava, pogledajte šta su uradili.”
“Prvi dan kada sam se pridružio, oni (policija) odmah su počeli pucati. Uopšte ih nije bilo briga. Znam za dvoje ljudi koji su ubijeni.
Trčao sam i čuo kako pucaju iza mene. Jedna osoba koja je trčala ispred mene iznenada se srušila. Ubili su ga. Nisam mogao da se zaustavim da ga provjerim, samo sam trčao. U strahu za svoj život, uletio sam u sporednu ulicu. U Nigeriji, u tzv., demokratiji, bježao sam od policije koja je pokušavala da mi okonča život, zbog protesta.
Sada stvarno ne razmišljam o protestima. Ne dajem sebi tu priliku. To je bolan period jer se naša vlast pokazala. Ali ovo nije novo, to je ono što znamo da jeste.
Samo preživjeti u Nigeriji previše je. Sve je protiv tebe. Bilo da nema svjetla, nema puteva, slaba zaposlenost, loša voda. Zatim, povrh toga, moramo moliti da nas policija ne maltretira i ne ubija. Studirao sam arhitekturu na fakultetu i završio sam prije šest godina. Od tada radim, radim različite poslove koji su ok, ali jednostavno to nije ono čemu sam se nadao.
Imam ujaka koji radi u Norveškoj. Molim Boga da mu se nakon nekog vremena pridružim tamo, bilo da nađem posao ili da nastavim fakultet, jer je ovdje situacija preteška.”
Agbeze Ifeanyi Matthew, 35 godina iz države Ondo
“Dana 20. oktobra, moja prijateljica Olamide Gudo i ja napustili smo protest oko podneva. Ali kada smo stigli u Obalende (kvart u državi Lagos), nismo mogli autobusom otići kući za Ikorodu. Bili smo zaglavljeni. Neki mladi su zauzeli područje, pa smo onda pomislili da se vratimo na naplatnu kapiju Lekki, jer je to mjesto sigurnije.
Tamo smo bili na protestu i atmosfera je bila vrlo sigurna, kao nikada dosad. Ljudi su držali govore, pjevali, plesali, protestirali. Bilo je hrane i pića.
Oko 18:45 čuli smo da nigerijski vojnici dolaze do naplatne rampe Lekki.
Svjetla na naplatnoj rampi se nikada prije nisu gasila, ali kada su ih sve ugasili i vidjeli smo ljude (u uniformama) kako skidaju kamere, uplašili smo se.
Ono što se dogodilo bilo je najgore sjećanje koje nikada ne mogu zaboraviti. Kada su (vojska) došli do naplatne rampe, odmah su počeli da pucaju.
Bio sam tako šokiran. Da li je ova vlada poslala vojnike da dođu i ubijaju nedužnu omladinu? Naše je pravo da mirno protestujemo. Neki od nas su sjeli. Vidio sam vojnika… upucao me (u grudi).
Pobjegao sam… ali sam postepeno postajao sve slabiji. Bilo je toliko ljudi koji su trčali, svuda je bio mrak. Mislio sam da ću, ako nastavim u tom smjeru, izgubiti krv dok ne umrem, pa sam počeo bježati nazad. I čuo sam dvojicu muškaraca kako govore, “ovaj momak je upucan”. Pao sam na zemlju. Ovi mladići su me slikali, a onda su me odveli u opću bolnicu u Marini.
Metak mi je prošao kroz leđa. U kolima hitne pomoći su govorili da sam izgubio puno krvi. Sestra se molila, pokušavajući da me ohrabri da budem hrabar, govoreći da ne gubim nadu. To je bilo oko 1 sat ujutro.
Ja sam bio prva osoba sa naplatne rampe koja je primljena na odjeljenje. Kasnije tog jutra više nije bilo mjesta.
Do danas, Lai Mohammed [nigerijski ministar informacija], vojska, vlada nam govore da niko nije ubijen na naplatnoj rampi Lekki. Vidite koliko su bestidni. Dakle, ono što smo vidjeli našim očima je laž? Jesu li ove rane od metaka lažne? Objavio sam video zapise na svom YouTube kanalu za buduću upotrebu.”
