Hamza Memišević
PISjournal – Strategije geopolitike nakon 11. septembra 2001. godine su složene i za njihovo razumijevanje je ključno analizirati uloge i stavove ključnih aktera.
U ovom kontekstu, fokusiramo se na Paula Wolfowitza i Wesleyja Clarka, čije su izjave razotkrile dublje namjere američke vanjske politike prema Bliskom istoku, uključujući i Iran.
Paul Wolfowitz: Arhitekt neokonzervativne misli
Paul Wolfowitz je istaknuta figura američke vanjske politike i jedan od glavnih arhitekata neokonzervativne misli koja je oblikovala politiku administracije Georgea W. Busha, posebno u razdoblju nakon napada 11. septembra. Njegova karijera obuhvaća niz visokih pozicija, uključujući zamjenika ministra odbrane, ambasadora SAD-a u Indoneziji, dekana škole za napredne međunarodne studije na Univerzitetu Johns Hopkins te predsjednika Svjetske banke.
Wolfowitz je čvrsto vjerovao u širenje demokracije kao sredstvo za osiguranje američkih interesa i sigurnosti. Bio je zagovornik “preventivnih ratova” i uvjerenja da je američka vojna moć ključna za preoblikovanje globalnog poretka. Njegovi stavovi često su bili prožeti idejom da je potrebno eliminirati “zle režime” koji bi mogli predstavljati prijetnju Sjedinjenim Američkim Državama ili široj regiji. Wolfowitz je bio uvjeren da se sigurnost SAD-a može najbolje osigurati aktivnim oblikovanjem međunarodnog poretka, čak i ako to podrazumijeva unilateralne vojne akcije. Smatrao je da je američka superiornost u vojnoj moći prilika koju treba iskoristiti za promicanje demokratskih vrijednosti i stabilnosti, čime bi se dugoročno osigurali američki strateški ciljevi. Njegov pristup vanjskoj politici bio je prožet snažnim idealizmom, ali i pragmatičnim shvaćanjem moći, što ga je činilo jednim od najutjecajnijih, ali i najkontroverznijih kreatora politike u modernoj američkoj historiji.
General Wesley Clark: Vojnik i kritičar
General Wesley Clark je visoko cijenjeni penzionisani general američke vojske, poznat po svojoj bogatoj vojnoj karijeri i kasnijem angažmanu u politici. Diplomirao je kao najbolji student na West Pointu i bio je stipendist Rhodes fondacije na Oxfordu. Služio je u Vijetnamskom ratu, gdje je bio ranjen, što svjedoči o njegovoj predanosti i hrabrosti na terenu.
Od 1997. do 2000. godine obnašao je dužnost vrhovnog komandanta NATO snaga u Europi (SACEUR). Na toj je poziciji vodio NATO kampanju bombardiranja Jugoslavije 1999. godine, poznatu kao Operacija Saveznička sila, s ciljem zaustavljanja etničkog čišćenja na Kosovu. Ova je operacija bila prekretnica u poslijeratnoj europskoj historiji i pokazala je Clarkovu sposobnost vođenja kompleksnih vojnih operacija.
Nakon penzionisanja, Clark se kandidirao za predsjednika SAD-a na demokratskim predizborima 2004. godine, gdje je postao poznat po svojim oštrim kritikama vanjske politike administracije Georgea W. Busha, posebno po pitanju rata u Iraku. Clark je poznat po svojim otvorenim izjavama i često je kritizirao “neokonzervativnu” struju u Pentagonu, koju je smatrao odgovornom za pogrešne strateške odluke. Njegova sjećanja i svjedočenja, posebno ona o razgovorima s Wolfowitzom, postala su važan izvor za razumijevanje pozadine američkih vojnih intervencija i unutarnjih rasprava o strategiji. Clarkova kritika nije bila samo politička; proizlazila je iz dubokog razumijevanja vojne strategije i geopolitike, te je često upozoravao na opasnosti unilateralizma i nedostatka dugoročne vizije u vanjskoj politici.
Ključne Clarkove tvrdnje o Wolfowitzovom viđenju Irana
General Wesley Clark je u više navrata javno iznio svoja sjećanja na razgovore s Paulom Wolfowitzom, koji su se odvijali u različitim periodima. Ključne Clarkove tvrdnje, koje su izazvale veliku pažnju javnosti i stručnjaka, odnose se na Wolfowitzovo viđenje Irana kao dijela šireg plana za destabilizaciju Bliskog istoka.
Clark navodi da mu je Wolfowitz, tada na poziciji podsekretara odbrane za politiku (treća pozicija u Pentagonu), još 1991. godine, nakon Zaljevskog rata, rekao da SAD sada može “koristiti svoju vojsku nekažnjeno” jer Sovjeti više neće moći blokirati njihove akcije. Ova izjava je značajna jer sugerira da je kraj Hladnog rata stvorio vakuum moći koji su neokonzervativci namjeravali iskoristiti za preoblikovanje globalnog poretka. Wolfowitz je navodno tada spomenuo plan “čišćenja” (promjene režima) “starih sovjetskih surogat režima” u roku od pet do deset godina, uključujući Siriju, Irak i Iran. Ova izjava sugerira da je ideja o promjeni režima u Iranu postojala u neokonzervativnim krugovima mnogo prije napada 11. septembra, te da je bila dio šire strateške vizije, a ne isključivo reakcija na specifične prijetnje. To implicira da je Iran bio dio dugoročne strategije, a ne samo meta zbog aktuelnih dešavanja.
Nadalje, Clark je izjavio da je nekoliko sedmica nakon napada 11. septembra ponovno posjetio Pentagon. Tamo mu je rečeno da je plan administracije da se “napadne i uništi vlade u sedam zemalja u pet godina”, počevši s Irakom, a zatim se premjestiti na Siriju, Libanon, Libiju, Somaliju, Sudan i na kraju Iran. Prema Clarku, glavni cilj ovog plana bio je “destabilizirati Bliski istok, okrenuti ga naglavačke, staviti ga pod našu kontrolu”. Ova tvrdnja je šokantna jer prikazuje opsežan i ambiciozan plan za radikalno preoblikovanje cijele regije, što nadilazi bilo kakve javno deklarirane ciljeve “rata protiv terorizma”.
Iran, dakle, nije bio samo izolirana prijetnja zbog nuklearnog programa ili podrške terorizmu, već dio mnogo šire, dugoročne strategije preoblikovanja regije. Wolfowitzovi stavovi odražavali su neokonzervativno uvjerenje da SAD ima pravo i obavezu intervenirati vojnom silom kako bi nametnuo demokraciju i osigurao svoje geostrateške interese, bez obzira na lokalne uvjete ili međunarodno pravo. Ova filozofija je bila temelj za brojne kontroverzne odluke i intervencije koje su uslijedile.
Razumijevanje ovih perspektiva ključno je za dekonstrukciju kompleksnih geopolitičkih strategija i za analizu posljedica američke vanjske politike na Bliskom istoku nakon 11. septembra. Clarkove tvrdnje pružaju uvid u to kako su se dugoročne strateške vizije, oblikovane decenijama prije terorističkih napada, mogle aktivirati i provoditi pod okriljem novonastale “borbe protiv terorizma”, što je imalo dalekosežne posljedice na stabilnost i budućnost cijele regije.
Analiza uloga Paula Wolfowitza i Wesleyja Clarka ključna je za razumijevanje dubokih strateških namjera američke vanjske politike prema Bliskom istoku nakon 11. septembra 2001. Wolfowitz, kao arhitekt neokonzervativne misli, snažno je zagovarao širenje demokratije putem vojne intervencije, vjerujući u preventivne ratove i preoblikovanje globalnog poretka. Njegovo je razmišljanje bilo usmjereno na eliminaciju “zlih režima” koji su, po njemu, predstavljali prijetnju američkim interesima.
S druge strane, general Clark, unatoč svojoj vojničkoj pozadini, postao je oštar kritičar neokonzervativne politike. Njegova svjedočenja, posebno ona o razgovorima s Wolfowitzom, otkrila su da je ideja o “promjeni režima” u Iranu bila prisutna u američkim strateškim krugovima mnogo prije napada 11. septembra, datirajući još iz 1991. godine.
Clarkove tvrdnje da je administracija planirala “napad i uništenje vlada u sedam zemalja u pet godina”, s Irakom kao početnom tačkom, a Iranom kao konačnim ciljem, sugerišu da je stvarna namjera bila šira destabilizacija i preoblikovanje regije, a ne samo borba protiv terorizma ili nuklearnog programa.
Ovo razotkrivanje pokazuje da su javni razlozi za intervencije često prikrivali dublje, dugoročne geostrateške ciljeve, što baca novo svjetlo na kompleksnost i kontroverze američke vanjske politike u post-9/11 eri.
Ekskluzivno PISjournal
