PISjournal – Više od pet godina nakon što su se talibani vratili na vlast u Afganistanu, njihov opstanak više nije centralno pitanje. Učvrstili su svoju vlast, nadživjeli međunarodni pritisak i počeli graditi odnose sa zemljama koje su ih nekada držale na distanci. Teže pitanje sada je da li se pet godina kontrole može pretvoriti u održivi model upravljanja.
Talibani su postigli nešto u što je svijet nekada sumnjao da je moguće. Uglavnom su zadržali kontrolu nad zemljom bez velikog vojnog izazova od strane alternativne vlade. Rat koji je definirao Afganistan više od dvije decenije sada je završen i, prema riječima mnogih Afganistanaca, osjećaju se sigurnije nego prije. Ali sam osjećaj sigurnosti ne može riješiti dublje probleme Afganistana. Ljudima su i dalje potrebni poslovi, obrazovanje, zdravstvena zaštita i mnogo jača ekonomija. Završetak rata i izgradnja zemlje su dvije potpuno različite stvari.
Procjenjuje se da će oko 21,9 miliona Afganistanaca, ili otprilike 45% ukupnog stanovništva zemlje, trebati humanitarnu pomoć u 2026. godini. Afganistan se također suočava sa sušom, prirodnim katastrofama i slabim ekonomskim uslovima. Povratak Afganistanaca iz susjednih zemalja, posebno Pakistana, vrši dodatni pritisak na zajednice koje već imaju ograničene resurse. Pet godina nakon vladavine talibana, gotovo polovina zemlje i dalje zavisi od neke vrste pomoći.
Osim toga, postoji ključni problem koji je oblikovao odnos talibana s većim dijelom vanjskog svijeta. Tretman žena i djevojčica. Prema Ujedinjenim nacijama, oko 2,4 miliona afganistanskih djevojčica i dalje je isključeno iz srednjeg obrazovanja. Afganistan ostaje jedina zemlja na svijetu u kojoj su djevojčice i žene formalno isključene iz srednjeg i visokog obrazovanja. Žene su također istisnute iz velikih dijelova javnog i ekonomskog života. Ova ograničenja nisu samo pitanje ljudskih prava, već i ekonomsko pitanje. Zemlja koja milione djevojčica drži podalje od obrazovanja također ograničava radnu snagu, vještine i institucije koje će joj definitivno trebati u budućnosti.
Ovdje se upravljanje i vođenje zemlje razlikuje od borbe. Kada su talibani bili pobunjenici, njihov identitet je izgrađen oko otpora stranim silama i vladi koju su pokušavali svrgnuti. Sada u Afganistanu nema američkih vojnika u čizmama, niti vlade koju podržava Zapad u Kabulu. Talibani će sada morati preuzeti odgovornost za ekonomiju, škole, zdravstveni sistem, granice i vanjske odnose zemlje. Problemi Afganistana više se ne mogu jednostavno predstavljati kao posljedice invazije.
Talibani su također otkrili da međunarodna izolacija dolazi sa svojim ograničenjima. Rusija je formalno priznala njihovu vladu 2025. godine, dok su Kina, Indija, Iran i nekoliko centralnoazijskih država proširile angažman s Kabulom bez formalnog priznanja. Indija je nedavno povećala diplomatske kontakte, dok je Iran izjavio da odnosi s talibanima mogu nastaviti čak i bez formalnog priznanja. Ova promjena je važna jer pokazuje da se međunarodna debata polako pomiče s pitanja da li bi vlade trebale surađivati s talibanima na to kako se mogu nositi s novom realnošću Afganistana.
To stvara dilemu za vanjski svijet jer vlade mogu odbiti priznati talibane, a istovremeno s njima morati razgovarati o terorizmu, migracijama, trgovini, sigurnosti granica i humanitarnoj pomoći. Afganistan graniči sa šest zemalja i nalazi se na raskrsnici Južne i Centralne Azije, što njegovu stabilnost čini važnom za mjesta daleko izvan Kabula. Regionalne vlade stoga imaju vlastite razloge za saradnju s talibanima čak i ako se ne slažu s njima.
Međutim, za talibane, veći diplomatski kontakti neće automatski riješiti ekonomske probleme Afganistana. Potrebne su im investicije, trgovina i pristup međunarodnim tržištima, dok zemlja ostaje u velikoj mjeri ovisna o humanitarnoj pomoći. Istovremeno, humanitarne organizacije upozoravaju na ozbiljan nedostatak finansiranja. To stvara još jednu tešku realnost za talibansku vladu. Afganistan bi se mogao sve više integrirati u regionalnu diplomatiju, a istovremeno postati manje važan međunarodnim donatorima, čak i dok milioni Afganistanaca i dalje trebaju pomoć.
Sljedećih pet godina će stoga biti definirano kontradikcijom. Talibani žele da se prema Afganistanu postupa kao prema suverenoj vladi s normalnim međunarodnim odnosima, ali mnoge njihove vlastite politike sprječavaju tu normalizaciju i vjerovatno će to nastaviti činiti. Žele investicije i ekonomske veze s drugim zemljama, ali i dalje nisu voljni napraviti mnoge političke promjene koje zahtijevaju strane vlade. Žele priznanje, a istovremeno održavaju ograničenja za žene koja su Afganistan učinila međunarodnim izuzetkom.
Peta godišnjica je sada prošla, ali ostavlja za sobom pitanje koje će biti važno dugo nakon završetka ceremonija. 2021. godine, talibani su tek pobijedili. 2026. godine, imali su pet godina vladavine. Prvi izazov bio je preuzimanje vlasti i njeno zadržavanje. Sljedeći izazov je da li ta vlast može proizvesti nešto što obični Afganistanci zapravo mogu vidjeti u svojim životima. Potrebna im je budućnost koja ne zavisi od napuštanja zemlje.
Talibani mogu ukazati na kraj stranog vojnog prisustva i kraj višedecenijskih borbi kao na dostignuća. Ali vlade se ne ocjenjuju po tome koliko dugo mogu opstati. Pobuna može opstati kroz disciplinu, ideologiju i otpor. Vlada se ocjenjuje po tome mogu li ljudi izgraditi pristojan život pod njom.
Talibani su dokazali da mogu zauzeti Kabul. Dokazali su da mogu ostati na vlasti. Sada dokazuju da i druge zemlje mogu postepeno naučiti kako se nositi s njima. Neodgovoreno pitanje je mogu li dokazati nešto važnije: da mogu uspješno upravljati Afganistanom.
Pet godina nakon povratka talibana u Kabul, svijet je većinu vremena proveo pitajući se kada će se talibani promijeniti. Sljedećih pet godina moglo bi nametnuti drugačije pitanje: šta će se dogoditi ako se to ne dogodi?
