PISjournal – Nedavni pregovori u Islamabadu trebali su predstavljati odlučujuću prekretnicu, diplomatski proboj koji bi okončao američko-izraelsku agresiju i haos koji je iz nje proistekao širom Zapadne Azije. Iran je za pregovarački sto došao s jasnim i principijelnim uslovom: svaki prekid vatre mora obuhvatiti sva ratišta bez izuzetka, uključujući i Liban. Ne djelimično primirje, ne simboličnu pauzu, već potpun, provjerljiv i provodiv prekid neumornih i ničim izazvanih napada cionističkog režima širom te arapske zemlje.
Američko-cionistička ratna mašinerija odbacila je takav okvir i odlučila se za strategiju obmane, nudeći prekid vatre ograničen na Bejrut, dok je istovremeno nastavila bombardovanje južnog Libana.
U nedjelju je i ta obmanjujuća taktika okončana, jer je agresija proširena i na sam Bejrut. Izraelski ratni avioni bombardovali su dijelove Dahiyeha, uprkos jasnim i kategoričnim upozorenjima Islamske Republike protiv takve nepromišljene eskalacije.
Za Teheran, svaki pokušaj da se iransko ratište odvoji od Libana, Gaze, Iraka, Jemena ili šire Osovine otpora praktično je isto što i razbijanje čitave regionalne arhitekture odvraćanja koja je desetljećima građena kao zaštita od neprijateljskih stranih sila.
To objašnjava zašto su iranski zvaničnici više puta i veoma odlučno upozoravali da se prekid vatre ne može primjenjivati selektivno, dopuštajući agresiju na jednom frontu dok se na drugom zahtijeva suzdržanost, posebno kada je riječ o Libanu.
Iranski ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi izričito je izjavio da prekid vatre „na jednom frontu“ ne može postojati istovremeno s ratom na drugom frontu, upozoravajući da svako kršenje primirja u Libanu praktično poništava čitav okvir prekida vatre i prisiljava Iran na proporcionalan odgovor.
Anatomija lažnog primirja
Na papiru, prekid vatre postignut u Islamabadu između Teherana i Washingtona i dalje je na snazi. Predsjednik Donald Trump ga je čak jednostrano produžio – ne jednom, nego dva puta.
Na terenu, međutim, stvarnost govori drugačiju priču. Cionistički zračni i kopneni napadi na južni Liban – a sada i na sam Bejrut – nastavljeni su bez prekida.
Veliki dijelovi libanske teritorije pali su pod okupaciju dok je cionistička vojska napredovala sve dublje prema jugu. Visoki komandanti Hezbollaha ubijeni su u preciznim napadima na južno predgrađe Bejruta, Dahieh, što predstavlja očigledno kršenje primirja.
Ono što SAD i Izrael nazivaju „prekidom vatre“ zapravo je paravan za kontinuiranu vojnu agresiju. Takvo „primirje“ služi kao dozvola okupacionim snagama da učvrste svoju okupaciju, eliminišu rukovodstvo otpora i mijenjaju stanje na bojištu, dok se istovremeno pretvaraju da poštuju dogovor.
Iran tu obmanu prepoznaje upravo onakvom kakva jeste. I povukao je jasnu crvenu liniju.
Skriveni ciljevi neprijatelja
Zašto je cionistički režim, uz punu američku podršku, toliko odlučan da nastavi svoje ničim izazvane napade na Liban čak i pod maskom primirja? Odgovor se nalazi u višeslojnoj strategiji osmišljenoj da ostvari nekoliko međusobno povezanih ciljeva.
Prvi cilj jeste uspostavljanje novih pravila sukoba. Režim nastoji normalizirati opasnu i neutemeljenu tvrdnju da je iranski front potpuno odvojen od libanskog, odnosno da bilo kakav sporazum s Iranom nema nikakve posljedice za Liban.
To je u direktnoj suprotnosti s temeljnim iranskim stavom o neraskidivom jedinstvu fronta otpora – od Irana preko Libana do Jemena i dalje. Pokušavajući zabiti klin između Teherana i Bejruta, neprijatelj se nada da će Osovinu otpora razgraditi dio po dio.
Drugi cilj jeste učvršćivanje okupacije libanske teritorije. Svaki zauzeti pedalj južnog Libana postaje pregovarački adut. Režim namjerava koristiti okupirane teritorije kako bi izvršio pritisak na libansku vladu i narod, posebno na otpornu šiitsku zajednicu, s ciljem prihvatanja izraelskih zahtjeva, među kojima je najvažniji razoružavanje Hezbollaha. To nije pitanje sigurnosti, već otvorene potčinjenosti.
Treći cilj jeste korištenje Libana kao sredstva pritiska protiv Irana. U budućim pregovorima između Teherana i Washingtona, cionistički režim želi sačuvati ono što smatra svojim pravom da po vlastitom nahođenju napada Liban, da ubija libanske građane, vrši kopnene upade i okupira teritoriju kad god to poželi.
Četvrti cilj jeste trajno pomjeranje linije fronta dalje od sjeverne okupirane Palestine. Režim sanja o povratku vremenu prije nego što je otpor uspio prenijeti liniju sukoba na okupiranu teritoriju.
Ali sada postoji važna razlika: osim okupacije libanske zemlje, stanovnici tih područja trebali bi biti prisiljeni na iseljavanje. Cilj je ukloniti društveno okruženje koje pruža podršku otporu – etničko čišćenje pod drugim imenom.
Peti cilj jeste stvaranje političkih uspjeha za Netanyahua. Kako se izbori približavaju u okupiranoj Palestini, premijeru Benjamin Netanyahu očajnički je potrebna makar prividna pobjeda kako bi spasio svoj sve slabiji politički položaj. Nastavak agresije na Liban, čak i pod lažnim primirjem, služi kao zgodan alat za unutrašnji politički opstanak.
Iranski principijelni stav: Jedinstvo fronta otpora
Kao direktan odgovor na strategiju „zavadi pa vladaj“, Iran dosljedno naglašava jedinstvo fronta otpora kao neumanjiv i nepregovarljiv uslov za konačno okončanje nametnutog rata i ulazak u bilo kakve buduće pregovore.
Neprijatelj se na bojištu, u logistici i političkim stavovima pojavljuje kao jedinstven blok koji čine Sjedinjene Države, cionistički režim i određene arapske vlade koje na svojoj teritoriji ugošćuju američke vojne baze.
Riječ je o koordinisanoj ratnoj mašineriji koja djeluje usklađeno na više frontova. Nasuprot tako ujedinjenom protivniku, otpor sebi ne može priuštiti fragmentaciju.
Iran stoga ima puno pravo – pa čak i obavezu – da insistira na jedinstvenom frontu otpora. Alternativa bi bila da jedinstveni neprijatelj napada pojedinačne komponente otpora jednu po jednu, uvjeren da ostali frontovi neće reagirati.
Iran odbija dozvoliti da takva logika prevlada, i to s razlogom.
Moralni imperativ kolektivne odbrane
Osim strateških razloga, jedinstvo fronta otpora odražava mnogo dublju moralnu obavezu. Komponente otpora dijele međusobnu dužnost podrške u vremenu rata i mira. To nije odnos zasnovan na interesu, već sveta i neraskidiva veza stvorena kroz krv i zajedničke žrtve.
Iran, kao glavna i najmoćnija komponenta tog fronta, nosi posebnu odgovornost.
Kada bi Teheran napustio taj moralni princip – kada bi prihvatio odvojeni mir dok Liban gori pod okupacijom – posljedice bi bile katastrofalne.
Prvo, urušio bi se sam temelj fronta otpora. Povjerenje koje jednom bude slomljeno teško se može obnoviti. Saveznici koji su se zajedno s Iranom borili i žrtvovali imali bi puno pravo postaviti pitanje može li se na Teheran osloniti u trenucima njihove najveće potrebe.
Drugo, stvorio bi se opasan presedan. Iranski neuspjeh da podrži svoje saveznike sugerirao bi da Teheran, poput Sjedinjenih Država, nema ni moć ni volju da stane uz svoje partnere tokom rata, već ih koristi kada su mu potrebni i odbacuje kada cijena postane previsoka.
To nije ono što Iran jeste, niti ono što će ikada postati.
Šta zapravo znači „okončanje rata“
Važno je pojasniti šta Iran zaista podrazumijeva kada insistira na okončanju rata na svim frontovima. Taj uslov ne znači da Iran preuzima ulogu svojevrsnog „kuma“ ili nadređenog ostalim komponentama otpora. Libanski otpor, naprimjer, zadržava svoje puno i neupitno pravo da djeluje protiv agresije i okupacije.
To pravo potpuno je spojivo s okončanjem rata.
Okončanje rata znači potpuno zaustavljanje napada cionističkog režima. Znači vraćanje situacije na stanje koje je postojalo prije nedavnog četrdesetodnevnog rata agresije. Znači oslobađanje libanskih zatvorenika koje režim drži u zatočeništvu.
Sve manje od toga nije kraj rata, nego samo privremena pauza koja neprijatelju omogućava da se pregrupiše, ponovo naoruža i nastavi djelovanje.
Prije nedavnog rata u Libanu bilo je proglašeno petnaestomjesečno primirje. Tokom tog perioda cionistički režim ga je neprestano kršio, napadao različite dijelove zemlje i usmrtio stotine libanskih građana. Iskustvo prošlosti ostalo je gorko.
Iran neće dopustiti ponavljanje takvih okolnosti. Svaki dogovor između Irana i SAD-a o okončanju rata mora se mjeriti prema jasnom i nepregovarljivu standardu: potpunom prekidu cionističkih napada, potpunom povlačenju sa svih okupiranih dijelova libanske teritorije i oslobađanju zatvorenika.
Izvan diplomatije: Iranske druge opcije
Iran potpuno razumije da bi američka i cionistička ratna mašinerija mogla nastaviti s odgađanjem, obmanama i odugovlačenjem unedogled.
Zbog toga je Teheran jasno stavio do znanja da, osim diplomatskih uslova, raspolaže i drugim moćnim opcijama koje može aktivirati ukoliko se okupacija i napadi na južni Liban nastave.
Te opcije uključuju dokazanu sposobnost da disciplinira, kako navodi, nekontrolisani cionistički režim i nametne mu visoku cijenu koja bi nastavak agresije učinila strateški neodrživim. Iran ne blefira. Režim, prema ovom stavu, iz nedavnog iskustva zna da iranski odgovor može biti precizan, razoran i pažljivo proračunat.
Na kraju, iransko insistiranje na okončanju rata na svim frontovima nije samo pitanje Libana. Ono se u osnovi tiče samog Irana. Ta dva pitanja neraskidivo su povezana.
Snažan, očuvan i jedinstven front otpora služi kao zaštitni štit svim njegovim članicama, uključujući i Islamsku Republiku Iran. Time što nastoji spriječiti da Liban bude prisiljen na predaju ili razoružanje, što onemogućava neprijatelju da uspostavi pravila sukoba koja podstiču podjele i što čuva moralno i strateško jedinstvo Osovine otpora, Iran istovremeno udaljava prijetnju rata od vlastitih granica.
To je direktno povezano s dugoročnom sigurnošću Irana, njegovim održivim razvojem i nacionalnim prosperitetom. Država koja ne može garantovati vlastitu sigurnost ne može se razvijati. Nacija koja je stalno izložena prijetnji strane agresije ne može napredovati.
Poruka iz Teherana je nedvosmislena: neće biti odvojenog mira. Neće biti sporazuma koji žrtvuje Liban kako bi spasio bilo koji drugi front. Neće biti prihvatanja lažnog primirja koje cionističkom režimu dopušta da nastavi okupaciju, atentate i postepenu aneksiju libanske teritorije.
Iranski uslov za okončanje rata glasi: rat mora prestati na svim frontovima – ili će se rat nastaviti.
Ekskluzivno PISjournal
