Hamza Memišević
PISjournal – Aleksandar Dugin, ruski filozof i jedan od najutjecajnijih teoretičara neoeuroazijstva i Četvrte političke teorije, pridaje iznimno važno mjesto Iranu u svojim geopolitičkim promišljanjima.
Za njega, Iran nije samo regionalna sila s određenim interesima, već ključni igrač u globalnoj transformaciji, nezaobilazan akter u uspostavi istinskog multipolarnog svijeta i fundamentalan protupol za suprotstavljanje hegemoniji Sjedinjenih Američkih Država i liberalnog Zapada. Iran je, u Duginovoj viziji, civilizacijski bastion koji nudi autentičnu alternativu unipolarnom svjetskom poretku.
Koncept neoeuroazijstva je složena i utjecajna geopolitička i filozofska doktrina koja se razvila u Rusiji, a čiji je Aleksandar Dugin nesumnjivo najpoznatiji i najkontroverzniji zagovornik. Iako ima svoje duboke korijene u klasičnom euroazijstvu iz 1920-ih i 1930-ih godina, neoeuroazijstvo predstavlja moderniziranu, često radikalniju i daleko aktivniju interpretaciju koja je stekla značajan, ponekad i alarmantan, utjecaj u ruskim političkim i intelektualnim krugovima, posebno nakon raspada Sovjetskog Saveza. Upravo je pad bipolarne strukture svijeta stvorio plodno tlo za Duginovu viziju novog svjetskog poretka.
Razlike Između klasičnog euroazijstva i neoeuroazijstva
Iako dijele sličan naziv i neke temeljne ideje, klasično euroazijstvo (iz 1920-ih i 1930-ih) i neoeuroazijstvo (moderna varijanta, čiji je glavni zagovornik Aleksandar Dugin) imaju nekoliko ključnih, pa čak i fundamentalnih razlika. Te se razlike očituju prvenstveno u njihovim ciljevima, metodama djelovanja i, što je možda najvažnije, u ideološkoj radikalnosti.
Klasično euroazijstvo nastalo je neposredno nakon Ruske revolucije i Građanskog rata (1917.1923.), ponajviše među ruskim emigrantima – istaknutim intelektualcima poput Nikolaja Trubeckoja, Petra Savickog i Georgija Florovskog. Oni su bili duboko pogođeni propašću Ruskog Carstva i tražili su sveobuhvatno objašnjenje za taj epohalni pad, kao i alternativni put za Rusiju. Njihov odgovor bio je odbacivanje kako boljševizma, koji su smatrali stranim ideološkim uvozom, tako i zapadnjaštva, koje su vidjeli kao korozivnu silu koja je Rusiju odvela s njenog povijesnog puta. Fokus je bio na kulturnoj i duhovnoj samosvijesti Rusije kao jedinstvene euroazijske civilizacije. Zanimljivo je da su, unatoč tome što su bili antiboljševički raspoloženi, neki euroazijci pozitivno gledali na neke aspekte Sovjetskog Saveza, percipirajući ga kao, paradoksalno, nastavak ruske imperijalne tradicije i jedinstvene euroazijske države. Smatrali su da je boljševizam, unatoč svojim destruktivnim ciljevima, nesvjesno stvorio uvjete za očuvanje euroazijskog jedinstva kroz centraliziranu državu.
Mnogi su vjerovali da će se Sovjetski Savez s vremenom razviti u novi, jedinstveni rusko-euroazijski identitet, oslobođen od dogmi marksizma. Klasično euroazijstvo je bilo primarno fokusirano na kulturnu i civilizacijsku jedinstvenost Rusije-Euroazije i njezin inherentno drugačiji povijesni put u odnosu na Zapad. Iako je bilo antizapadno u svojoj suštini, nije nužno zagovaralo agresivnu vanjsku politiku, već je više naglašavalo unutarnji razvoj i duboku autorefleksiju o ruskoj duši i njenom civilizacijskom poslanju.
S druge strane, neoeuroazijstvo pojavilo se nakon raspada Sovjetskog Saveza (1991.), prvenstveno kroz rad Aleksandra Dugina. Ono je nastalo kao odgovor na geopolitički vakuum i potragu za novim identitetom i strategijom za postsovjetsku Rusiju u “unipolarnom” svijetu pod dominacijom SAD-a. Duginovo neoeuroazijstvo mnogo je radikalnije, agresivnije i eksplicitno antizapadno. Ono snažno naglašava geopolitički sukob “telurokracije” (kopnene sile predvođene Rusijom) i “talasokracije” (pomorske sile predvođene SAD-om). Dugin zagovara aktivno stvaranje multipolarnog svijeta kroz formiranje euroazijskog bloka, koji bi trebao uključivati Rusiju, Kinu, Iran i Indiju, kao strateške protuteže zapadnoj hegemoniji. Za Dugina, ova konfrontacija nije samo politička ili ekonomska, već je ontološka i civilizacijska.
Duginova filozofija i Iran kao prirodni saveznik
Duginova filozofija izgrađena je na snažnoj i beskompromisnoj kritici liberalnog globalizma, materijalizma i sekularizma, koje on smatra dekadentnim i destrukcijskim silama koje prijete uništenjem tradicionalnih civilizacija. On zagovara povratak tradicionalnim vrijednostima, duhovnosti i autentičnim civilizacijskim identitetima. U tom kontekstu, Iran, kao islamska republika s duboko ukorijenjenim religijskim i tradicionalnim vrijednostima, predstavlja ne samo potencijalnog, već i prirodnog saveznika i fundamentalnog antipoda zapadnom modelu.
Dugin cijeni iranski antiglobalistički stav i njegovu nepokolebljivu spremnost da se suprotstavi američkoj hegemoniji, čak i pod cijenu sankcija i izolacije. Za njega, Iran nije samo politički protivnik Zapada, već i civilizacijski model koji nudi održivu alternativu liberalnom poretku. Posebno ističe šijitski islam u Iranu, videći u njemu snažnu duhovnu i tradicionalnu komponentu koja se suprotstavlja modernom, sekulariziranom i materijalističkom Zapadu. U Duginovoj viziji, Iran je svjetionik duhovnosti u svijetu zahvaćenom liberalnom dekadencijom, nešto što se duboko podudara s njegovim vlastitim idejama o “svetoj” Rusiji i borbi protiv “antihristovske” zapadne civilizacije.
Geopolitički imperativi: telurokracija protiv talasokracije
U kontekstu euroazijstva, Dugin vidi Rusiju kao srce euroazijske kopnene sile (telurokracije) koja se mora suprotstaviti atlantskoj pomorskoj sili (talasokraciji) koju predvode SAD i NATO. Ova geostrateška podjela nije samo teorijska, već je za Dugina temelj globalne dinamike moći. Iran se u tom pogledu postavlja kao ključni strateški partner na jugu Euroazije, vitalan za osiguranje južnog krila ruske geopolitičke vizije i za projektiranje moći prema Bliskom istoku.
Za Dugina, stvaranje euroazijskog bloka koji bi uključivao Rusiju, Kinu, Indiju i Iran ključno je za uspostavu istinskog multipolarnog svijeta. Iran, sa svojim geopolitičkim položajem na raskrižju Bliskog istoka, Srednje Azije i Južne Azije, bogatim prirodnim resursima, uključujući naftu i plin, te snažnom i iskusnom vojskom, predstavlja vitalnu kariku u ovom savezu. Kroz saradnju s Iranom, Rusija može proširiti svoj utjecaj na Bliski istok i Srednju Aziju, efikasno zaobilazeći zapadne blokade i dodatno slabeći zapadnu dominaciju u regiji. Ova suradnja nije samo vojna ili ekonomska, već ima dublju, civilizacijsku dimenziju.
Dugin smatra da je savezništvo Rusije i Irana neophodno za zaštitu suvereniteta obiju zemalja i za suzbijanje “unipolarne” politike SAD-a, koju percipira kao globalnu dominaciju koja ne trpi nikakve konkurencije. On vidi Iran kao ključni element u formiranju “antiameričkog imperija” i, što je još važnije, kao najboljeg ruskog saveznika izvan teritorija bivšeg SSSR-a. To pozicioniranje Irana kao primarnog saveznika govori o dubini Duginovog uvjerenja u zajedničke strateške interese i ideološke podudarnosti.
Iran u kontekstu “Trećeg svjetskog rata” i Četvrte političke teorije
Nedavni događaji, poput izraelskih napada na iranske ciljeve, Dugin koristi kao argumentaciju da je “treći svjetski rat” već u toku i da je Iran ne samo strateški saveznik Rusije, već i država čiji bi pad direktno ugrozio i samu Rusiju. Za Dugina, američki pritisak, pa i indirektni napadi na Iran, nisu izolirani incidenti, već su dokaz da se globalni sukob ne može izbjeći i da Zapad nastoji eliminirati sve aktere koji se protive njegovoj hegemoniji. On to vidi kao jasan znak postojanja globalnog “Velikog rata kontinenata”.
U svojoj Četvrtoj političkoj teoriji, Dugin traži ideološku alternativu liberalizmu, komunizmu i fašizmu, triju velikih političkih ideologija 20. stoljeća koje, prema njegovom mišljenju, više ne služe potrebama modernog svijeta. Iran, sa svojim jedinstvenim političkim i vjerskim sistemom – koji je niti liberalan, niti komunistički, niti fašistički u klasičnom smislu – može poslužiti kao inspiracija ili model za razvoj novih političkih entiteta koji se temelje na civilizacijskim, religijskim i tradicionalnim vrijednostima, umjesto na zapadnim konceptima nacije-države i individualizma. Dugin vidi Iran kao državu koja je uspjela očuvati svoj kulturni i duhovni identitet unatoč zapadnim pritiscima i globalizacijskim tendencijama, nudeći model otpora.
Iranska “islamska revolucija” je u tom kontekstu primjer autentične, tradicionalističke revolucije protiv zapadnog modernizma.
Ukratko, Aleksandar Dugin Iran smatra nezamjenjivim partnerom u ruskoj geopolitičkoj strategiji, ključnim za formiranje multipolarnog svijeta, i važnim civilizacijskim entitetom koji nudi autentičnu alternativu liberalnoj globalizaciji. Njegovi napadi na Iran, prema Duginu, samo potvrđuju da je Zapad usmjeren na uništenje svih nezavisnih aktera koji se usude suprotstaviti njegovoj globalnoj dominaciji, čime se potvrđuje nužnost euroazijskog saveza. Duginova vizija Irana je stoga mnogo više od puke pragmatične geopolitičke suradnje; to je vizija duboke ideološke i civilizacijske povezanosti u borbi za budućnost svijeta.
Ekskluzivno PISjournal
